Kaže mi jedini hrvatski kolega kojeg sam sreo u utrobi Allianz Arene na dan kad je Bayern slavio. Ali nismo zbog Bayerna došli. Došli smo zbog njega. I sjeli ispred njega. Neka vide da nas ima.

Niko Kovač bio je osoba dana. Uz svo poštovanje Francku Riberyju i Arjenu Robbenu, koji su se na savršen način oprostili od Bayernova dresa, Nikin trijumfalan ulazak u sobu u kojoj su se u gornjim redovima, jedan do drugoga, posložili svi oni koji su ga čitavu sezonu gađali isfabriciranim sranjima, bio je vrhunac lijepog münchenskog poslijepodneva. I moram priznati, bio je sjajan osjećaj pred svima njima stisnuti ruku prvaku.

Ako mislite da je hrvatska medijska scena većinom povodljiva, površna i potkupljiva, vjerojatno niste daleko od istine. Ako vam se ponekad povraća od onoga što vam se kroz medije servira, dobrodošli u klub. Ali nemojte misliti da je Hrvatska izuzetak i da medijska kakofonija s likovima koji se novinarstvom bave isključivo radi interesa vlastite i potreba one guzice u kojoj obitavaju, ne postoji i u društvima neusporedivo ozbiljnijim i uređenijim od našeg. Čak i u njemačkom.

Ne znam, doduše, plaćaju li njemačkom novinarskom cvijeću njihove mecene ručkove i večere, otplaćuju li im kredite, popravljaju li im zube, zapošljavaju li njih ili članove njihovih obitelji kao što se to radi kod nas, ali da novinarskog šljama koji će svoj integritet i istinu prodati za šaku k(l)ikirikija ima svugdje to je, nažalost, notorna činjenica. Čak i u Njemačkoj.

Ono što je impresivno jest način na koji se Niko nosio sa svime što ga je šibalo i izvana i iznutra. U svemu što ga je okruživalo ostao je miran i racionalan

Neshvatljivo je i nemoguće racionalno objasniti zbog čega se na Niku Kovača sručilo toliko medijskog bičevanja, laži i podvala. Nije hrvatski trener u tom smislu iznimka, šibalo se i njegove prethodnike jer Bayernov trener je uvijek na vjetrometini, ali opći je dojam da se nikoga nije toliko (na)gazilo i toliko tretiralo s nepoštovanjem kao njega.

Šibalo ga se iz svih oružja i sa svih strana, do te mjere da je u tjednu između osvojenog prvenstva i finala kupa čak i jedan Thomas Müller, čija je bolja polovica također jednom prigodom tijekom sezone ‘okrznula’ Kovača na društvenim mrežama, izjavio da je strašno s čime se sve ove sezone njegov trener morao nositi.

Već je jednom tijekom sezone Bayernova vrhuška napravila presedan organiziravši pressicu na kojoj je oštro napala medije zbog “terora koji nad njima provode”, prije svega dnevnik Bild koji je prednjačio u ‘ekskluzivama’. A ‘ekskluziva’ je, znate ono, kad ne morate navesti nikakav izvor, dovoljno je da napišete “osoba bliska svlačionici”” ili “iz dobro obaviještenih izvora” i možete pisati što god hoćete. Ništa se nije promijenilo, štoviše, rafalna medijska paljba, posebno iz Bilda, nastavljena je još oštrijom retorikom.

Vrhunac se dogodio dan uoči posljednjeg bundesligaškog kola kad je objavljena ‘ekskluziva’ kako će “Kovač biti smijenjen bez obzira i ako osvoji oba trofeja”. Kad se takva ‘informacija’ bombastično plasira 24 sata prije odlučujuće utakmice prvenstva, i najvećem je laiku jasno da je pozadina priče i osmišljena i orkestrirana.

Međutim, još je neshvatljivije koliko su se loše s cijelom medijskom hajkom nosili njegovi nadređeni. Kao da su neiskusni početnici, a ne stari upravljački lisci. Dok je Uli Hoeness u nekoliko navrata javno podržao Kovača, Karl-Heinz Rummenigge je odbijao čvrsto i nedvosmisleno stati uz svog trenera i tako širom otvorio vrata i medijskim i svlačioničkim mediokritetima.

Rummeniggeova distanca i nerijetko javna kritika naspram Kovača, doduše, više je bila u službi pokazivanja komu je od dvojice staraca na Muppet Show balkonu potrebnija viagra. Jer Kovač je, poznato je, bio Hoenessov odabir, dok je Rummenigge tipovao na Thomasa Tuchela. Tipa koji je vješto izbjegao Bayernov ‘tranzicijski period’ i gurnuo ga u krilo svog hrvatskog kolege.

I kako su se s novom sezonom počele otkrivati brojne pukotine u loše planiranoj Bayernovoj tranziciji dodatno osakaćenoj ozljedama, Rummeniggeu je bilo zgodnije oštricu medijske kritike usmjeriti prema treneru, nego prema sebi. Jer da je od prvog dana čvrsto stao iza Kovača, onda bi većinu sezone morao slušati medijsku paljbu po svojim leđima zbog zakašnjele rekonstukcije ostarjele, ozlijeđene i zasićene svlačionice.

Zanimljivo je, međutim, koliko se paralela može povući između Kovačevog trenerskog života u Bayernu i onog za kormilom hrvatske reprezentacije. Baš kao i u Bayernu, i u HNS-u je na čelu bio tandem koji je različito gledao na njegov lik i djelo. Predsjednik Davor Šuker, u očajničkoj potrazi za javnom podrškom, želio ga je angažirati svjestan njegovog pozitivnog imidža među navijačima i dobrih rezultata koje je ostvarivao s U21 reprezentacijom. Ali Šukerov blizanac Zdravko Mamić imao je neke svoje ideje i nikad Kovača nije prihvatio.

I napravio je sve da tvrdoglavi trener, koji mu je odmah pred nosom zalupio vrata svlačionice, ne uspije. Od šaptanja u uho “ne brini, neće on dugo” zvjezdicama iz svlačionice koje su se žalile na “nekonvencionalne treninge”, vađenje laktata, ali najviše na podizanje discipline i postrožavanje odnosa i ponašanja na reprezentativnim okupljanjima koja su, nije tajna, mnogi reprezentativci doživljavali luksuznim godišnjim odmorom, do medijskog ‘streljačkog voda’ koji je po Kovaču pucao kad god bi Master Of Puppets hrvatskog nogometa dao znak. A onda u zavjetrini čekao trenutak kad će rezultat zaštekati da ga nabije nogom. I zamijeni nekim svojim ‘salonskim’ rješenjem.

Oprostit će mi legendarni njemački nogometaš i gospodin što stilskom figurom vučem neku nepoštenu paralelu između njega i nepravomoćno osuđenog internacionalnog bjegunca, ali ako za trenutak izbrišemo imena, teško je ne primjetiti koincidirajući uzorak u odnosu dvojice ‘drugih violina’ prema treneru kojeg nisu odabrali oni nego ‘onaj iznad’. Pri čemu nikako ne želim tvrditi kako Rummenigge orkestrira medijskom hajkom na Kovača kao što je to radio Mamić, ali je činjenica i da se nije ni pretjerano upeo da je zaustavi.

Koliko je uopće popravljiva šteta koju je izazvalo loše Bayernovo ‘hendlanje’ čitave situacije zbog čega je trpio Kovačev autoritet u svlačionici, teško je procijeniti. Ono što je, međutim, impresivno jest način na koji se Niko nosio sa svime što ga je šibalo i izvana i iznutra. U svemu što ga je okruživalo ostao je miran, racionalan, samouvjeren i nasmijan. I apsolutno siguran u ono što radi.

“Ne mogu kontrolirati što netko priča i što novinari pišu. Ono što mogu kontrolirati je svlačionica i teren. Uz sve probleme koje smo imali tijekom sezone, cilj je ispunjen. Sretan sam i ponosan.”

Govorio je ovo sigurnim i autoritativnim glasom na konferenciji za novinare nakon što je postao drugi čovjek u povijesti, uz Kaisera Franza Beckenbauera, koji je s Bayernom osvojio Bundesligu i kao igrač i kao trener. Ispred domaćeg novinarskog auditorija koji je praktično ostao bez nekog suvislog pitanja. Kao da su ostali posramljeni konačnim ishodom. Kao da su ih zablesili vlastiti #šokinevjerica.

No, bez obzira na muk medijske sobe u utrobi Allianz Arene, Niki nitko ne može oduzeti ‘glas naroda’ koji se pokazao potpuno suprotnim od onoga što su mediji mjesecima forsirali. Proveo sam tri dana u Münchenu i s kim god sam otvorio temu Bayerna i Nike Kovača, doslovno je svaka reakcija bila ista i prije i poslije osvojene titule. Pozitiva i podrška za sve što je napravio u ovoj sezoni, uz gotovo jednoglasan zaključak.

“Scheisse journalisten”.

Krunski dokaz bila je otvorena i gromoglasna podrška s južne tribine gdje su smješteni najžešći Bayernovi navijači, oni koji još uvijek pokušavaju održavati kakav-takav balans između ‘modernog’ i ‘romantičnog’ nogometa na Allianz Areni. Najprije su izvjesili transparent u kojem su prozvali Rummeniggea zbog izostanka podrške Kovaču uz oštru poruku “Fuck FC Hollywood”, a zatim su mu u nekoliko navrata skandirali i nagradili ga ovacijama dok je slavio titulu.

Ali možda su i još glasnije od podrške koju mu je iskazalo 70,000 navijača na stadionu, zvučale riječi njegovih trenerskih suparnika iz Bundeslige, njegovih bivših suradnika iz Eintrachta i brojnih Bayernovih legendi koje su gotovo jednoglasno stale u njegovu obranu. Čak i Ralf Ragnick, trener RB Leipziga koji ga večeras očekuje u finalu kupa, izjavio je kako je Kovačev tretman tijekom čitave sezone bio sramotan.

Jer Niko je pod noge Hoenessu i Rummeniggeu bacio i više od onoga što su pred njega postavili uoči sezone. Iskormilario je njihov ruzinavi brod do naslova prvaka i finala kupa, a u Ligi prvaka ispao je od prošlogodišnjeg doprvaka Europe i ovogodišnjeg finalista. I sve to bez gunđanja, bez prebacivanja krivnje i odgovornosti, bez ijedne ružne riječi bilo prema svlačionici, bilo prema foteljašima, bilo prema medijima.

Vjerojatno je baš to i bio njegov najveći krimen i slabost, baš kao i u vrijeme kad je vodio Hrvatsku. Što ne šuruje s novinarima i menadžerima i što nikome ne plaća ručkove, večere, kredite i zube da bi mu čuvali leđa.

A mediji ko mediji. U Njemačkoj kao i u Hrvatskoj. U vremenima kad jučerašnja novina i jučerašnji stavovi danas služe kao tariguz, vidjeli su priliku za bildanje tiraže i statistike fabriciranjem i forsiranjem skandala i budalaština. ‘Šok_i_nevjerica_novinarstvo’ kratkoročno je donijelo profit, prodalo poneki primjerak i zaradilo koji klik više, ali se dugoročno još jednom posralo i na profesiju i na povjerenje čitatelja.

I što god se dogodilo večeras u Berlinu ili idućih dana u Münchenu, koliko god još trajala njegova trenerska priča u ‘tranzicijskom’ Bayernu, Niko Kovač je već pobijedio. Jer je svakome razumnom i inteligentnom dokazao i kakav je čovjek i kakav je trener.

I gdje mu je mjesto.