Pogled prema jugozapadnoj tribini bio je neuobičajen. Osim na ponekom vrućem derbiju, gostujuća tribina na Poljudu uglavnom zjapi prazna, pa je UEFA-ina zabrana dolaska grčkim navijačima omogućila da konačno i taj dio stadiona ‘prodiše’ bez opasnosti od mirisa zapaljenih sjedalica ili raketnog napada prema Zapadu.
Tenzije između hrvatskog i grčkog etnosa zapaljene početkom tjedna u Ateni dodatno su uozbiljile i pooštrile organizacijske kriterije splitske utakmice. Na koncu je sve bilo ‘po crti’, osim zapaljenih baklji koje će još jednom Hajduku skresati prihode, a koje su od velikog dijela stadiona dočekane prosvjedima i zvižducima.
Štoviše, uoči konferencije za medije nakon utakmice PAOK-ov je šef pressa pomalo tiho i stidljivo, ali ipak značajno zahvalio Hajduku na gostoprimstvu i svemu što je priuštio gostima tijekom boravka u Splitu, obećavši kako će “u Solunu uzvratiti na isti način”. Da će se iz kluba potruditi ne treba sumnjati, ali nekako nisam uvjeren da će sve ići baš tako glatko i fino kao na Poljudu.
Da, Hajduk je pred službeno 33.573 svojih navijača (neslužbeno vjerojatno i više od 35.000) propustio priliku s prednošću otputovati na uzvrat u Grčku. U 90 minuta u kojima se vidjelo da dvije momčadi ne dijeli dramatična razlika u kvaliteti Hajduk je gađao vratnice i promašivao zicere, a PAOK je ostvario sve ono po što je došao. Samim time je lako zaključiti i prihvatiti da je favorit uzvrata pred svojim navijačima. Ali Hajduk u Solunu može proći. Ovakav Hajduk kakav se prezentirao u prvoj utakmici.
Hajduk pripada Europi, Hajduk Europu zaslužuje, ali jednom će morati konačno odigrati jednu veliku, junačku, e(uro)psku utakmicu kad je to najpotrebnije
Prije svega, valja reći da gol prednosti koji bi Hajduk eventualno odnio u Solun ne bi previše promijenio činjenicu da će momčad Ivana Leke ondje morati odigrati najzreliju i najkvalitetniju utakmicu ne samo ove sezone, nego i, bez velikog pretjerivanja, zadnjeg desetljeća.
Jer još tamo od onog Dinama iz Bukurešta i pokojne Uniree Urziceni, Hajduk nije odigrao zrelu i kvalitetnu utakmicu kad su mu se otvarala vrata europske jeseni. Ne pričam pritom o Interu, Dnipru, Evertonu ili Villarrealu; pričam o Slovanu, Maccabiju ili Dili Gori i FCSB-u kad je prolaz 3. pretkola u oba slučaja značio playoff protiv prolaznog bečkog Rapida.
Naravno da bi bilo kakva rezultatska prednost za uzvrat bila značajna, ali nosio je Hajduk po dva gola prednosti na uzvrate protiv Gżire i Tobola, čija je kvaliteta neusporediva s PAOK-ovom, pa znamo kako je prolazio. Jer je bio neozbiljan i nespreman. Ako i u Solunu bude neozbiljan i nespreman, ne bi mu pomoglo ni tri razlike. A bude li ozbiljan, discipliniran i kvalitetan, može mu biti dovoljna i splitska nula.
Jer takav Hajduk, ozbiljan, discipliniran i kvalitetan, vidjeli smo u 90 splitskih minuta. U kojima je naučio puno toga i o sebi, ali i o suparniku. Leko i njegov stožer vidjeli su u praktičnoj izvedbi sve ono što su dotad promatrali samo u teoriji. Vidjeli su da je PAOK ozbiljna i kvalitetna momčad, ali i da nije neranjiva. Dapače.
Leko je u splitskih 90 minuta kormilario hajdučkim brodom pod zastavom onog famoznog “kontroliranog rizika” Krune Jurčića. Shvaćajući da bi bilo kakvo iskakanje iz kontroliranog nogometa dvostrukih osigurača moglo proizvesti munjevitu kaznu preko munjevitih krila i prilično brzog, rekao bih bržeg PAOK-ova veznog reda s loptom u nogama nego što je Hajdukov.
Prisnažio je to i kad je u samoj završnici utakmice umjesto izdušenog Vadisa Odjidja-Ofoea uveo Anthonyja Kalika, a ne Yassinea Benrahoua. Lekin mindset čak se i u tom trenutku, kad je većina stadiona zazivala ofenzivnog Marokanca, a ne defenzivnog australskog Hrvata za zadnjih desetak minuta, držao ideje kako bi neusporedivo više izgubio kad bi u završnim minutama primio gol, nego što bi dobio kad bi ga postigao.
I dobro je odabrao, jer Hajdukovi su se navijači nagledali tragikomično glupih i nepotrebnih golova u završnicama europskih utakmica koji su kidali čitave sezone i sjekli glave na svim klupskim razinama. Ovaj Lekin Hajduk odradio je 80 minuta u kojima je bio opasniji i konkretniji od suparnika, ali nažalost nije zabio. A onda je u zadnjih 10 minuta odlučio da nije potrebno ići glavom kroz zid ili grlom u jagode. Ionako se ništa u Splitu neće riješiti.
I Leki i navijačima optimizam uoči Soluna može davati činjenica da je usprkos opreznom, kontroliranom pristupu s Poljuda, Hajduk svejedno isforsirao/stvorio dvije matne situacije (Jan Mlakar i Marko Livaja), pogodio dvije vratnice (Niko Sigur i Livaja) i imao još nekoliko opasnih prijetnji kroz PAOK-ov kazneni prostor (Mlakar, Livaja, Filip Krovinović). Što dokazuje da je PAOK itekako ranjiv. I da će biti ranjiv i u Solunu. Ali će isto tako biti i daleko goropadniji i potpuno drugačijeg mentalnog sklopa, guran i tjeran navijačkim bičem s tribina. Što zna biti dvosjekli mač. Hajduk to zna valjda bolje od ikoga.
Ono što će Hajduk trebati ako želi prijetiti u Solunu upravo je ono čime je prijetio PAOK, posebno u prvom poluvremenu u Splitu. Nakon osvojenog posjeda duboko u svojoj polovici, brze, duge lopte tražile su Khaleda Nareyja na desnom ili Andriju Živkovića na lijevom krilu i tu je bilo nekoliko nezgodnih situacija posebno kad bi brzi Narey naletio na sporog Ferra.
Tijekom prvog poluvremena trener Răzvan Lucescu iznenada im je zamijenio strane i dojam je da je to više koristilo Hajduku nego PAOK-u. Fahd Moufi i Sigur puno su lakše krotili brzog Nareya, a Ferro i Dario Melnjak Živkovića su držali prilično daleko od gol-aut linije, spriječivši tako opasne oštre paralele koje je u početku utakmice po kazenenom prostoru slao Narey.
Hajdukova krila Emir Sahiti i Mlakar više posla imaju u defenzivi i to Lekinoj momčadi donosi čvrstinu i dodatnu sigurnost u sredini, ali guši njihov napadački doprinos. Što se posebno osjeća kod Mlakara, koji šuti i radi, ali posljedično promašuje ono što kao napadač ne bi smio promašivati. Hajduk nema dva ‘šila’ na krilima; čeka se da ‘oživi’ onaj Sahiti od prije dvije sezone, da Leon Dajaku pokaže da nije promašena investicija ili da Leko odluči da je Roko Brajković spreman za ono što rade Rokas Pukštas ili Sigur.
A taj mali Kanađanin je teška senzacija. Momak koji je debitirao za Hajdukove seniore zbog toga što su svi juniori bili u Ženevi — i to na desnom beku, a dotad je uvijek bio vezni — vratio se na svoju prirodnu poziciju i opet oduševio. Defenzivno je odradio sve ključne zadatke precizno i disciplinirano, agresivno i pametno do te mjere da ne možeš vjerovati da još nije navršio 20 godina i da prošle godine u ovo vrijeme nitko nije znao da postoji, kamoli da igra nogomet. Nastavi li se razvijati krivuljom koja je usporediva s onom Pukštasovom, u nekim stvarima čak i impresivnija, Hajduk će u ovom sjevernoameričkom tandemu imati ogroman i igrački i financijski kapital.
Osim Sigura, vrijedi spomenuti još jedno ime koje je ostavilo odličan dojam na startu sezone. Stoper Zvonimir Šarlija ovog je ljeta stigao prilično tiho i bez velike pompe, a sva četiri derbija na startu sezone odradio je praktično bez greške. Ne samo svoje, ispravio je i mnoge koje su radili njegovi suigrači — posebno Ferro koji često drži da sve probleme na travnjaku može riješiti mekano, elegantno i gospodski. S druge strane, Šarlijin samurajski potez iz završnice s PAOK-om, kad je nogom u padu obranio užasno nezgodan udarac s ruba kaznenog prostora, već je postao gif koji se dijeli na društvenim mrežama.
Uzorak je, dakako, još jako mali, ali Šarlija u Hajdukovu dresu na početku sezone izgleda moćno, čvrsto i koncentrirano. Hajduk je u četiri ozbiljne utakmice na startu sezone primio samo dva gola, a sjetimo se završnice prošle sezone u kojoj Lekina momčad u zadnjih osam utakmica nije primila gol. I to je dokaz da Leko gradi ozbiljne temelje ozbiljne momčadi čija budućnost ne smije ovisiti o jednoj večeri i jednoj utakmici, pa makar i tako važnoj kao što će biti solunska.
Hajduk u Grčku ne putuje s prednošću, ali ni sa zaostatkom. Čaša se uvijek može interpretirati napola punom ili napola praznom, ovisno o tome kojim očima i kakvim srcem gledate svijet. Pa s jedne strane možete jadikovati kako se promašaji kakve je Hajduk imao u Splitu u Europi kažnjavaju, a s druge možete vjerovati kako su oni dokaz da Hajduk protiv PAOK-a može igrati. I u Solunu, kao i u Splitu. Odaberite što vam je draže. I bliže.
Kao što PAOK-u krcati Poljud nije previše naškodio, ni krcata Toumba ne bi smjela Hajduku. Izdržali su prošlog ljeta u vrućem Guimaraesu, zašto ne bi ovog u vrućem Solunu? S vojskom navijača i energije koju imaju iza svojih leđa, Hajdukovi se igrači nemaju pravo nikoga plašiti. Navijači ne igraju. Da igraju, Hajduk bi na Poljudu pobijedio PAOK 6:0.
PAOK je dobar, vrlo dobar, ali nije Villarreal protiv kojeg si svjestan da ne možeš, da ni tvoja vršna vrijednost neće biti dovoljna. PAOK i Hajduk su tu negdje. Dijeli ih par centimetara koji odlučuju hoće li se lopta od vratnice odbiti u mrežu ili van. Nakon što se provukao s nulom u Splitu, PAOK je na svom stadionu svakako favorit. Ali ako Hajduk odigra odličnu utakmicu, na razini prve koju je odigrao na Poljudu, ništa nije nemoguće.
Hajduk pripada Europi, Hajduk Europu zaslužuje i Hajduk će u Europu na ovaj ili onaj način prije ili kasnije doći. Ali jednom će morati konačno odigrati jednu veliku, junačku, e(uro)psku utakmicu kad je to najpotrebnije i projuriti kroz pakao da bi došao do raja. Jednom će jedna momčad ostati upisana kao ‘ona’.
Hic Rhodus, hic salta!
Zašto baš Solun ne bi bio Hajdukovo čistilište?
