Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Juriš

Suza za RNK Split

Kad te ego uvjeri da si snažniji i važniji, pa bajka postane horor

Deset se godina podno Turske kule pisala priča koju su autori skretali u različite žanrove. Počela je kao bajka, razvijala se kao fikcija, polako klizila u dramu, da bi u završnici prerasla u horor.

Lako se bilo zalijepiti na romantičnu priču o oživljavanju jednog gotovo izdahnulog stogodišnjaka značajne povijesti i tradicije. Priču o klubu koji je i nakon višedesetljetnog niželigaškog životarenja i dalje imao neki svoj šarm, svoje simpatizere, svoje malo, ali ljubomorno čuvano mjesto pod suncem u gradu koji je obilježen i opsjednut Hajdukom. RNK Split i Hajduk nikad nisu bili jedno te isto. Ali uvijek je svatko imao i znao svoje mjesto.

A onda su u grad na moćnim bagerima ujahala braća Žužul. Spretni imotski građevinci punih džepova i još punijih radnih naloga snimili su jako zanimljive nekretnine niželigaškog kluba u gradu u kojem se kvadrat cijeni zlatom. U Park mladeži ušli su skromno i tiho, a novac koji su bili spremni potrošiti bio je dovoljan za strelovit uspon. U samo pet godina braća su RNK Split iz četvrte lige uvela u Europu i širila osmijeh sa svih naslovnica.

Pa iako je dio navijača Hajduka pogrešno shvaćao smisao života svog najbližeg susjeda i valjda od njega očekivao da u međusobnim dvobojima Hajduku skida gaće kao što ih Lokomotiva skida Dinamu, RNK Split je u početku zapravo baš zbog takvog nepopustljivog stava i dišpeta čak i kod mnogih hajdukovaca brao simpatije.

No, te su simpatije kratko trajale. Ne zbog onoga što je RNK pokazivao na travnjaku, nego prvenstveno zbog onoga što je pokazivao izvan njega. Kako je rastao rezultatski uspjeh kluba, tako je rastao i ego njegovih vlasnika. Ego koji je u kratkom vremenu RNK Split potpuno odvojio i od radnika i od Splita.

Prva šamarčina koju je Slaven Žužul opalio svojoj bazi bili su oni famozni “nećeš razbojniče” izbori u prosincu 2010. Igor Štimac tada je oko sebe okupio kritičnu masu klubova i županijskih saveza koja je željela smijeniti Vlatka Markovića i usmjeriti HNS ka reorganizaciji na svim razinama.

No, glas Žužula, taj jedan i presudan, iznenađujuće je podržao status quo i faktički zabetonirao apsolutnu vladavinu Dinamova lobija hrvatskim nogometom. Lobija koji je od tog trenutka uvijek imao poneki keksić i za svog splitskog ljubimca.

Žalosno je da će jako malo ljudi pustiti suzu zbog tužne sudbine koja je zadesila RNK Split. Još je žalosnije što će najmanje takvih biti upravo u njegovom gradu

A to mu grad Split više nije oprostio. Nije se Žužulima toliko zamjeralo što nisu podržali Štimca, koji se na koncu ionako priklonio onima koji su ga porazili. Zamjeralo im se što su u tom trenutku jasno i otvoreno pokazali da im je Maksimir bliži od Poljuda.

RNK Split od tog je trenutka u gradu Splitu postao isto ono što je Hajduk postao u HNS-u. Izolirani otok. Guja u njedrima. Neželjeno dijete.

Žužuli su, međutim, zavoljeli ulogu mezimca centrale. Uživali su u svom statusu, u mogućnosti da nestabilnom i izmrcvarenom Hajduku ispred nosa mogu oteti Ivicu Križanca, Matu Bilića ili nadarene sinove Mate Baturine ili dizanju živaca njegovim navijačima nabijajući im cijenu ulaznica. S trijumfalnim su osmijehom prihvaćali medijske panegirike koji su im titrali jaja tepajući kako su “na svim razinama prešišali Hajduk”.

Dok je Hajduk u starim, drljavim čizmama gacao po blatu i pokušavao čistiti i svoje i tuđe smeće, Žužuli su im usred njihova grada nabijali rogove ljubujući s onima koji su na Poljudu bili nepoželjni. Grickali su jastoge i pijuckali skupa vina u maksimirskoj loži kao posebni gosti na utakmicama Lige prvaka. I dogovarali cifre u transfernim bermudskim trokutima s Dinamom i Lokomotivom.

Cifre koje su bivale po potrebi višemilijunske kad bi drugima trebalo javno vaditi mast ili manjemilijunske kad bi na njih trebalo platiti porez ili isplatiti naknadu za razvoj nižerazrednim klubovima.

Bio je to njihov put. Njihov odabir. Čudno je, međutim, što se tako inteligentni ljudi, a Žužuli to bez ikakve dvojbe jesu, ni u jednom trenutku nisu zapitali kuda taj put vodi? Hoće li se, prije ili kasnije, kolo sreće okrenuti? Hoće li se na nebu pojaviti neki novi ljubimci i neki novi interesi? Centrali puno bliži i puno korisniji?

A oni će sa svojim klubom i svojim odabirima i dalje morati živjeti ondje gdje žive.

I kad se kolo sreće samo malo zarotiralo, kad je kriza opustošila građevinske projekte i osušila klupsku blagajnu, Žužuli su i dalje koristili sve benefite koje im je donijelo ljubljenje gazdina prstena. Igrače i trenere nisu plaćali, osim onih za koje bi se zainteresirao Hajduk, a svoju su svlačionicu pretvorili u autobusni kolodvor na kojem se više nije znalo ni tko odlazi, ni tko dolazi. Znalo se samo da se većini duguje. I da mnogi bivši igrači, treneri i zaposlenici više ne žele ni čuti za njih. Neki su čak i pljuvali prema njima nasred njihova stadiona.

Licenca se, međutim, uredno dobivala. Sve do ovog tjedna. Kad ih je HNS-ova administracija spustila još stepenicu niže od onoga što su na terenu izborili. Ili je bolje reći izgubili.

I tek sad su se, odjednom, Žužuli sjetili Hajduka? Sad su se sjetili da su klub iz Splita i da “netko preko njihovih leđa želi stvoriti tramvaj ligu”? Sad je odjednom HNS babaroga koja ih želi uništiti? Sad ćeš se odjednom “boriti protiv nepravde dokle god dišeš”? Sad odjednom u hrvatskom nogometu vidiš kaljužu? Sad odjednom najavljuješ rat protiv istih onih institucija koje si do jučer branio? Kad se nije radilo o tebi.

Sad odjednom ima svakih problema?

Žalosna je činjenica da će jako malo ljudi pustiti suzu zbog tužne sudbine koja je zadesila RNK Split. A još je žalosnije što će najmanji postotak takvih biti upravo u njegovom gradu. Gradu u čijem srcu živi već 105 godina.

Licemjerno bi bilo optuživati Žužule da su uništili RNK Split – jer da nije bilo njih, klub danas vjerojatno ne bi ni postojao. Istina je, međutim, da su ih više od nogometa u Park mladeži privukle atraktivne nekretnine i da je nogomet bio tek sredstvo za ostvarivanje nekih važnijih i unosnijih poslova. Pri čemu je najavljeni novi stadion Hrvatska ruža poslužio kao blještava distrakcija za sve koji bi se usudili problematizirati gradnju stambenih nebodera u ionako preizgrađenom i prebetoniziranom dijelu grada.

A sve i da je prošlo, sve i da se taj lijepi stadion izgradi na mjestu sadašnjeg i uklopi u novi stambeni blok koji će zaposliti Žužulovu građevinsku mašineriju i osigurati mu svjež kapital, nakon svega što je zadnjih godina napravljeno za imidž RNK-a u njegovom gradu – tko će na taj stadion dolaziti? Za onih standardnih dvjestotinjak ne treba graditi novi stadion. Ne treba čak ni čistiti travu sa sadašnjega.

I tu leži sva istina o 10-godišnjem braku između RNK Splita i braće Žužul. Braku koji je potencijalno mogao biti i dug i sretan i plodonosan. Jer grad poput Splita itekako može podnijeti drugog i drugačijeg prvoligaša i pravi gradski derbi. Koji može obogatiti i grad Split i hrvatski nogomet.

RNK Split ne treba biti Hajdukov potrčko. Nikad nije ni bio. Ne treba postojati zbog Hajduka, niti o njemu na bilo koji način ovisiti. Ali isto tako ne može ignorirati činjenicu da se nalazi u njegovu gradu. Da, što god tko Žužulima šaptao u uho, nikad neće biti ni veći ni važniji od njega. I da klub bez simpatija u svom dvorištu, klub kojem 95% njegovog grada želi da propadne, na duge staze nema nikakvu šansu. S neboderima podno Turske kule ili bez njih.

Klubu braće Žužul na koncu nisu presudila leđa okrenuta Hajduku. Presudila im je nesposobnost da poslože samoodrživ klub, nepovjerenje u ljude koji su se bavili strukom i generalno potpuno kriva percepcija onoga kako ozbiljan nogometni klub izgleda. Presudilo im je uvjerenje da su svojom lojalnošću toliko zadužili centralu da će im ona vječno pružati ruku koliko god pravila prekršili i dugova nagomilali.

Presudio im je vlastiti ego. Ego koji ih je uvjerio da su snažniji i važniji nego što zbilja jesu.

Najava Slavena Žužula o “borbi dokle god bude disao” je logična. Što mu drugo preostaje? Klub je njegovo vlasništvo, a građevinski projekti zbog kojih ga je kupio još se uvijek nisu realizirali. Bude li RNK tavorio u nižim ligama, koga će uvjeriti da će njegovi neboderi doista dobiti i stadion?

Za RNK Split definitivno ima mjesta i u Splitu i u 1. HNL. Ali za RNK Split koji će biti svjestan svojih kapaciteta, svojih prioriteta i svojih zabluda. Jednom su već Žužuli preuzeli Split u 4. ligi i odveli ga u Europu. Ovog puta će krenuti od jedne stepenice više. Ali s daleko manje novca i entuzijazma.

Hoće li RNK Split doživjeti drugu žužulovsku desetljetku ovisit će o tome jesu li braća iz prve išta naučila.

Makar ono o vragu i tikvama.