Od početka sezone momčad RNK Splita napustilo je četrdesetak igrača; otprilike isto toliko ih je i došlo u nju. Stvar, međutim, dodatno komplicira to što su mnogi na obje ove liste: primjerice, Santiago Villafane, Karolis Chvedukas, Tomislav Šarić i Elis Bakaj su i došli i otišli prije nego što je uopće završio i jesenski dio sezone, odigravši tek poneku utakmicu za Crvene iz Parka mladeži.
Odlazili su im igrači u prijelaznom roku – neki od njih i za novac, poput Amira Rrahmanija i Ante Majstorovića u Dinamo/Lokomotivu – ali i izvan njega, ishodivši preko HNS-ove arbitraže ‘čiste papire’ na osnovu toga što ih klub mjesecima uopće nije plaćao. Tako su otišli, primjerice, jedan od boljih defenzivaca lige zadnjih godina Jure Obšivač, kao i bjeloruski lijevi bek Maksim Vitus.
Neki su i dolazili usred sezone. Poput Sandra Ugrine, koji je pobjegao iz Vinkovaca da ga ne izbace iz podstanarskog stana, jer Cibalia ga mjesecima uopće nije plaćala i bio je prisiljen svakodnevno se boriti za golu egzistenciju, pa je također na arbitraži raskinuo ugovor i drugi dan potpisao novi u Splitu, gdje mu žive baka i djed, pa „barem ne moram plaćati stan, režije i hranu“. U klubu su mu dali 5.000 kuna „da se snađe“.
Ove je zime u suprotnom smjeru preko arbitraže otišao krilni napadač Petar Mišić, bivši mladi reprezentativac za kojega su pojedini zagrebački novinari prije koju godinu – dok je bio pod ugovorom s Dinamom, a igrao, naravno, u Lokomotivi – pisali da je „na meti Bayerna“. On, pogađate, ima rodbinu u Vinkovcima.
Kad biste napravili momčad samo od igrača koji su od ljeta otišli iz RNK Splita, ona bi bila sasvim legitimni kandidat za mjesto koje vodi u Europu. I po Transfermarktu je ukupna tržišna vrijednost svog tog ljudstva preko 12 milijuna eura – što je, primjerice, više nego cijeli profesionalni pogon NK Osijeka, trenutno trećeplasiranog kluba u HNL-u.
Situacija: katastrofalna
No, Splitovi treneri nikad ne mogu biti sigurni koga će zateći u svlačionici. Od igrača koji su ljetos bili izgledni starteri, danas ćemo u gradskom ‘derbiju’ protiv Hajduka vjerojatno vidjeti samo Miloša Vidovića i Ivana Pešića. I neki od preostalih prvotimaca navodno žele otići po svaku cijenu – što znači predavanje papira na arbitražu, pa zatim period mučnog čekanja koje u pravilu traje tjednima, a tijekom kojeg je igrač izopćenik i ‘izdajnik’ u vlastitoj ekipi.
Slaven Žužul je klub nevjerojatne povijesti i tradicije pretvorio u karikaturu pogodnu za atraktivne kalendare u kojima prvotimci glume da su škverani i slično
I namjerno pišem ‘treneri’ u množini, jer niti igrači ne mogu biti sigurni koga će u svlačionici zateći. Nakon što su prošli mjesec razmatrali mogućnost kolektivnog štrajka i odbijanja odlaska na pripreme u Tursku, Vjekoslav Lokica ih je kroz razgovor nekako uspio uvjeriti da od toga odustanu svega dan-dva prije planiranog polaska.
Međutim, u Turskoj je Lokica dobio izdašnu ponudu iz Kine i dao otkaz, a RNK Split je – dok su igrači i trener još uvijek bili zajedno na pripremama – objavio da klub preuzima Elvis Scoria. No, onda je dan-dva kasnije Scoria odustao nakon što se pobliže upoznao s financijskim stanjem kluba i valjda uvidio da mu nema spasa, pa je kao novi šef predstavljen Bruno Akrapović, trener čije su dosadašnje reference Mosor, Val, Solin, Neretva, Gibraltar i Makedonija.
Nakon što je dobio jedva nešto malo vremena i nekoliko treninga po povratku momčadi u Split da upozna barem neke od igrača, Akrapovića sada čeka debi na klupi protiv gradskog rivala Hajduka.
Situacija u klubu je katastrofalna. Vlasnik Slaven Žužul, sitni dalmatinski tajkun umočen u mnoge poslovne afere za neke od kojih ga čeka suđenje i prilično izvjesna osuda, mora već dulje vrijeme osjećati kako mu kontrola nad svojom omiljenom igračkom izmiče iz ruku. Ostao je i bez podrške lokalnih novinara koji su ne tako davno pisali kako je RNK „po svemu, osim po navijačima“ ispred Hajduka i njegov će klub gotovo sigurno ispasti iz lige. Njegova jedina nada je da će Cibalia, suočena s donekle sličnim financijskim problemima, biti još gora, pa da će Crveni onda preko doigravanja izboriti o(p)stanak. S dosadašnjih osam bodova iz 20 utakmica, uključujući samo jednu pobjedu i svega sedam postignutih golova, takav rasplet ne izgleda ni realno ni zasluženo.
Ali govorimo o HNL-u, sustavu koji natjecateljske licencije dodjeljuje prema ključu podobnosti ili barem prema izbjegavanju ‘talasanja’, a ne po ispunjavanju najosnovnijih kriterija; da je drugačije, RNK ove sezone ne bi igrao profesionalni nogomet i ne bi se igrao s egzistencijama i ljudskim sudbinama igrača koji pokušavaju od toga živjeti. Da je drugačije, Lokomotiva nikad ne bi ni zaigrala u prvoj ligi.
Prijestolnica apsurda
No, taj i takav Split uspio je nekako izbaciti Hajduk iz kupa, ubrzavši promjene u starijem gradskom ‘bratu’ koje su se ionako morale dogoditi. Nije isključeno ni da ga danas iznenadi – nogomet je takav, a očaj može biti iznimno snažna motivacija. Ali ovo nije priča o Hajduku, o rivalstvu splitskih klubova ili o kontrastu sustava s ‘jednim Gazdom’ naspram ‘narodnog modela’. Stvar je samo o racionalnom upravljanju resursima i održivom razvoju, stvarima za koje na Parku mladeži ili nisu čuli ili ih namjerno ignoriraju.
Slaven Žužul i njegov brat Jozo preuzeli su klub nevjerojatne povijesti i tradicije, uveli ga iz četvrte u prvu ligu, animirali i revitalizirali grupicu navijača koja je mješavina gerijatrije i salonskog ljevičarskog pozerstva, gdje se referira na anarhističke i antifašističke korijene kluba, a ignorira crony kapitalističko divljanje nouveau riche klasnog neprijatelja. Onda su sve to pretvorili u karikaturu pogodnu za atraktivne kalendare u kojima prvotimci glume da su škverani i slično (da barem, onda bi vjerojatno imali redovitija primanja…).
Ali ovo je Hrvatska – europska prijestolnica apsurda, povijesnih i aktualnih. Pa što je u svemu tome slučaj jednog malog nogometnog kluba?
