Sezona kiselih krastavaca, kaže definicija, metaforički je izraz kojim se opisuje uređivačka politika informativnih medija tijekom ljeta, a koju karakterizira insistiranje na praćenju tema i događaja koje su trivijalnije i s daleko više žutila u odnosu na ostatak godine; mediji je nastoje ispuniti senzacionalističkim tretmanom posve banalnih i nevažnih događaja i ličnosti.
Nažalost, u Hrvatskoj *sezona kiselih krastavaca više ne postoji, jer ta sezona prema gornjoj definiciji traje čitavu godinu. Senzacionalistički tretman posve banalnih i nevažnih događaja i ličnosti pretvorio se u bjesomučan prvoloptaški lov na klikove bez ikakvog stručnog ili moralnog kompasa koji bi barem načelno nastojao povući granicu između ozbiljnog i neozbiljnog novinarstva.
U sportskom kontekstu sezonom kiselih krastavaca uglavnom smo smatrali ljetni period između dviju sezona, u kojima bi nedostatak utakmica kompenzirali manje ili više pouzdanim, ali zabavnim informacijama o transferima koje će ti bar malo odmoriti mozak i pripremati te za novu *ozbiljnu sezonu. Kad se danas sjetiš da si nekoć vijesti o transferima čitao u sportskom tjedniku (!), a danas od jutra do večeri nađeš 10 različitih verzija jedne te iste informacije. Mozak van da skoči.
Oni koji nogometni biznis gledaju izvana, a najveći broj nogometnih fanova spada upravo u tu kategoriju, zapravo nemaju pojma koliko je intenzivan, napet i u većini situacija doslovno lud svaki dan u životu nogometnog agenta koji tijekom transfernog perioda barata ‘vrućom robom’. A one urbane legende o vožnjama u gepeku, presretanju na ulici i preskakanju iz auta u auto, otkazivanju ili preusmjeravanju zrakoplova na uzletnoj pisti nisu uopće toliko nevjerojatne. Kao ni legendarne priče koje ostaju iza brojnih odrađenih ili neodrađenih transfera.
Nije Zinedine Zidane bio ni pretjerano skup, ali u glavi vlasnika Jacka Walkera aktivirao se iskonski Englez: “Što će nam Zidane kad imamo Tima Sherwooda?”
Ovog ljeta Saudijci su glavna transferna priča, a nakon što je prošlo nekoliko velikih poslova dogodio se slučaj Hakima Ziyecha. Marokanac kojem je prije pola godine propao transfer u PSG zbog toga što je Chelseajeva administracija u zadnjim minutama prijelaznog roka navodno slala dokumente na krivi broj pa je u međuvremenu otkucala ponoć, transfer kod Cristiana Ronalda i Marcela Brozovića u Al Nassr ‘popušio’ je po službenoj verziji zbog toga što nije prošao liječnički pregled. A po neslužbenoj — zato što su mu Saudijci na stol stavili ugovor sa značajno manjim iznosom plaće u odnosu na ono što su dogovorili dok nije osobno doletio u Rijad. Jedna nula izgubila se putem.
Ta ‘legenda o faksu’ koja je Ziyecha koštala Pariza već ima svojih nekoliko inačica. Vjerojatno najpoznatija je ona iz ljeta 2015., kad su David de Gea i Keylor Navas trebali zamijeniti dresove Manchester Uniteda i Real Madrida, ali papiri nisu procurili na vrijeme u FIFA-in transferni registracijski sustav i razmjena je propala.
Legenda kaže da su dvije minute dijelile De Geu od Reala, Navasa od Uniteda, ali to je čitava vječnost u odnosu na ono što je skoro koštalo Adriena Silvu transfera života. U ljeto 2017. Portugalac je dogovorio 22 milijuna funti vrijedan prijelaz iz lisabonskog Sportinga u engleski Leicester, ali njegovi papiri zakasnili su u registracijski sustav za točno — 14 sekundi. Pravila su pravila, FIFA je bila neumoljiva, ali Portugalac je imao sreću da ga je Leicester pristao čekati. Pola godine kasnije konačno je uspješno registriran, a u znak sjećanja na tih 14 sekundi koji su mu skoro promijenili život u Leicesteru je odlučio na dresu nositi broj 14.
Beskonačna je lista velikih igrača i velikih karijera koje su u nekom od transfernih prozora sitnice dijelile od nekih drugih klubova i tko zna kakvih životnih i sportskih puteva. Primjerice, Cristiano Ronaldo je prije Manchester Uniteda bio na razgovoru kod Arsenea Wengera u Arsenalu i čak je na poklon dobio personalizirani dres sa svojim imenom.
Wenger i klupski dopredsjednik David Dein ponudili su ugovor 18-godišnjem Ronaldu, ali su napravili fatalnu pogrešku. Pustili su ga da se vrati kući i razmisli. U međuvremenu su se u priču uključili Alex Ferguson i Manchester United, koji su bili manje demokratični. Znali su što kupuju, zgrabili su Ronalda i nisu ga ispuštali ni iz vida, ni iz ruku, dok nije potpisao. Wenger je puno kasnije priznao da mu je najveća pogreška u menadžerskoj karijeri to što nije agresivnije krenuo po Ronalda, jer je do njega došao prije nego United.
A nije da ih Wenger nije imao. Arsenal je u njegovo vrijeme slovio za klub s najjačim skautingom i rijetki su velikani koji nisu bili u njegovoj bilježnici. Bio je i Zlatan Ibrahimović u Arsenalovu trening-kampu dok je još igrao za Malmö, i on je dobio personalizirani dres na poklon i trebao je ostati. Međutim, već tada je pokazao da je junac i odbio je ideju da ostane nekoliko dana na treningu prije potpisa. Vratio se u Švedsku i, umjesto u Arsenal, preselio u Ajax.
U Ajaxu je karijeru zakotrljao i još jedan nesuđeni Topnik. U ljeto 2013. Luis Suarez, opterećen ‘grickajućim’ problemima i željan odlaska iz Liverpoola s kojim je imao ugovor, bio je na vrhu Arsenalovih želja. Urugvajčev menadžer obavijestio je londonski klub kako u ugovoru ima izlaznu klauzulu od 40 milijuna funti, što nije bila istina. Liverpool ga jednostavno nije želio prodati Arsenalu, što se pokazalo vizionarskim potezom jer ga JE godinu dana kasnije prodao Barceloni za 65 milijuna.
Englezi imaju čitave hrpe urbanih legendi o neuspjelim transferima velikana svjetskog nogometa u svoje klubove. Još tamo od kraja 1970.-ih kad je 17-godišnji Diego Maradona, skoro završio, vjerovali ili ne, u — Sheffield Unitedu. Englezi su bili u Argentini i ponudili njegovim Argentinos Juniorsima 200.000 funti, što je za to vrijeme bio solidan novac, ali Argentinci su tražili više. Škrti Jorkširci odmahnuli su rukom i radije kupili drugog, jeftinijeg Argentinca Alejandra Sabellu. I hvala im na tome.
I na još jednog velikana svjetskog nogometa Englezi su odmahnuli rukom. U ljeto 1995. Blackburnu je u srcu slavlja naslova prvaka i plasmana u Ligu prvaka na pladnju ponuđen 23-godišnji francuski veznjak iz Bordeauxa. Novac su imali, nije Zinedine Zidane bio ni pretjerano skup, ali u glavi vlasnika Jacka Walkera aktivirao se iskonski, autohtoni Englez koji je odbio transfer uz citat koji će ostati legendaran: “Što će nam Zidane kad imamo Tima Sherwooda?”.
Iskonska, autohtona Engleska pojavila se i u slučaju dvojice brazilskih velikana koja su se u ranim godinama svoje karijere povezivali s mančesterskim klubovima. Ronaldinho je u ljeto 2003., kad je odlazio uz PSG-a, došao u Manchester saslušati Fergusonovu ponudu. U igri su ostali samo United i Barcelona, a tmurni oblaci i klasična britanska kiša zacrnili su čitav Brazilčev dan proveden u Manchesteru. Legenda kaže da je već tog kišnog dana prelomio da ide u sunčanu i vedru Barcelonu, bez obzira na visinu plaće.
Desetljeće kasnije Neymara je Manchester City htio dovesti iz brazilskog Santosa, ali ovaj je poručio kako “njegov nogomet ne odgovara tamošnjim blatnjavim travnjacima”. I također skrenuo u sunčanu i vedru Barcelonu.
U Barceloni je na koncu završio i još jedan nesuđeni ‘engleski zet’, koji ima valjda najbizarniju priču zašto nije ondje završio. Robert Lewandowski u ljeto 2010. imao je u rukama zrakoplovne karte za Blackburn, gdje je trebao potpisati kao prvak i najbolji strijelac poljske lige u Lechovu dresu. Ali zaustavio ga je — vulkan.
Erupcija islandskog Eyjafjallajökulla na nekoliko je dana zaustavila zračni promet iznad Europe, pa je Lewandowski ostao kod kuće. A dok je Sam Allardyce čekao da se vulkanska prašina slegne, Poljaka je ugrabila Borussia Dortmund, pa je Blackburnov klupski Hall of Fame nakon Zidanea ostao i bez još jednog najboljeg igrača na svijetu.
U moru ovakvih priča iz sezone kiselih krastavaca dvije su posebno simpatične jer su nogometnoj povijesti ponudile dva imena koja vjerojatno nitko neće prepoznati. Prvo je Ali Dia, Senegalac koji se početkom 1990-ih potucao po nižerazrednim klubovima raznih zemalja. A onda je Southamptonova menadžera Grahama Sounessa nazvao veliki George Weah i sugerirao mu da uzme njegovog rođaka Diu, koji “samo što nije eksplodirao”.
Souness nije mogao odbiti takvu veličinu, pa je Senegalca pozvao na trening utakmicu. Ona je, međutim, otkazana zbog lošeg vremena, pa je Dia dobio mjesec dana ugovora ‘na slijepo’ i umjesto u prijateljskoj debitirao je protiv Leedsa u Premier ligi, zamijenivši nakon pola sata ozlijeđenog Matta Le Tissiera. Izgledao je užasno, toliko loše da je i on prije kraja zamijenjen, toliko smiješno da je Le Tissier kasnije rekao kako je “bilo neugodno gledati”.
Dok je lakovjerni Souness otkrio da niti je ovaj ozbiljan igrač, niti je onaj poziv uopće bio od Weaha, priča se već raširila i ime Alija Dije upisala u rječnik nogometnih urbanih legendi. A tamo je ušlo i ime Juliena Fauberta, ali iz posve drugačijih razloga. Njegova priča pokazuje kakve se sve nevjerojatne stvari i filmske priče mogu dogoditi u transfer zoni.
Naime, u samoj završnici zimskog prijelaznog roka u siječnju 2009. agentu Yvanu Le Meeu na mobitelu se ukazao španjolski broj. Predstavio se čovjek koji zove u ime Real Madrida s upitom je li moguće dogovoriti posudbu njegova klijenta Fauberta.
Tada 26-godišnji Francuz bio je pod ugovorom s West Hamom, ali u statusu pričuve ili tribine, često ozlijeđen, nimalo impresivan i prilično razočaran. Ničim nije mogao zaraditi pažnju jednog Real Madrida. Stoga je agent vrtio brojeve po Španjolskoj uvjeren da je neka zajebancija. Ali je uvidio da nije. Da Real stvarno želi posuditi njegovog osrednjeg klijenta.
I Faubert je gotovo poklopio slušalicu agentu kad mu je menadžer rekao da ga želi Real. Ali priča je sljedeća: Real je želio kupiti Antonija Valenciju, ali Wigan je nabio cijenu koju Kraljevski klub nije želio platiti. Stoga su se odlučili posuditi Fauberta i to na inzistiranje trenera Juandea Ramosa. Ramos je godinu ranije bio na klupi Spursa, a Faubertu se zalomilo da je dvije najbolje utakmice sezone odigrao baš protiv njih.
I eto kako se sudbina rasplela. Ramos je postao trener Real Madrida i sjetio ga se. Doduše, nije mu nešto puno pomogao, odigrao je tek dvije utakmice za madridski klub i više bio u centru pažnje zbog toga što je promašio trening ili što su ga kamere uhvatile kako drijema ne klupi. Ali čovjeku u životopisu piše da je bio pod ugovorom s Real Madridom.
Ako ste nogometni fanatik, teško je negirati uzbudljivost tog transfernog perioda jer dijete u nama opet svakog dana stišće palčeve vjerujući kako će klub koji nam je u srcu napraviti transfer koji “sve mijenja”. A u realnosti zapravo smo svjesni da samo gledamo bal nekolicine najbogatijih koji diktiraju bolesno prenapuhanu nogometnu tržnicu i između sebe razdiru sav nogometni plijen koji se pojavi.
A opet, priče i legende koje ostaju iza nogometne sezone kiselih krastavaca nekad su bolje i od nogometa samog.
