Nije to bila poruka nekog običnog navijača ili površnog pratitelja, riječ je o čovjeku iz košarke. Hrvatske košarke. Jednome od onih koji su uvijek znali puno. Više od mene. Jednome od onih za koje ne biste očekivali da će se mučiti s identifikacijom glava prilikom izvođenja Lijepe naše uoči utakmice.

Nije baš da je to samo naša priča, diljem Europe ovog je tjedna bilo slično. Izravna je to posljedica budalastog odnosa između odmetnutih najbogatijih klubova i inertne FIBA-e koji je proizveo stanje da u istoj večeri igraju i reprezentacije i euroligaški klubovi. U kojima je okupljeno sve ono s najviše europske razine, a da već nije emigriralo u NBA.

Milijunsko pitanje glasi: može li ova reprezentacija tu energiju zadržati i ponavljati? Brzo ćemo saznati

Pa se onda događa da Bjelorusija pomete Tursku, Velika Britanija Grčku, a Srbija, koja ima aktualnog MVP-ja i NBA lige i Eurolige čupa pobjedu protiv Latvije iz slobodnog bacanja koje dvije sekunde prije kraja zabije 34-godišnji debitant Marko Jagodić-Kuridža.

Taj kaotični kontekst u kojem egzistira europska košarka nikako se ne smije zanemariti, iako je za hrvatsku košarku kaos ionako poprilično udomaćen i poznat pojam. A reprezentativna razočaranja nešto s čime smo, nažalost, svi već navikli živjeti.

Jednom ćemo ipak morati prestati sadašnjost komparirati s prošlošću i s gnušanjem odbijati priznati i prihvatiti da su nam, za razliku od prošlosti, i košarkaška sadašnjost i budućnost sive. Pa tek onda kad dovoljno snizimo kriterije i očekivanja, možemo početi na nekoj drugoj, realnijoj razini razmišljati i raspravljati o nekoj novoj hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. Kojoj je kamen temeljac udaren ovog tjedna.

Izbornik Veljko Mršić, uz očigledan blagoslov upravljačkih struktura HKS-a, odlučio je krenuti praktično od nule. Za razliku od ulaza u prošle kvalifikacije za SP 2019. kad je reprezentacija nakon Ace Petrovića gurnuta u ruke Ivice Skelina uz potpuno nejasne i nedefinirane želje i ciljeve, Mršić je ovog puta dobio podršku za potpuni reset. I remont.

Mršić je u ove kvalifikacije ušao sa sličnom premisom po kojoj se ravnaju NBA klubovi kad je riječ o novim igračima. Premisom favoriziranja sirovine, a ne konačnog proizvoda. Jer kad bismo ovu hrvatsku reprezentaciju krenuli secirati po kriteriju ‘zarađenog’ u odnosu na ‘potencijalno’, rezultat bi bio izuzetno kontroverzan.

U tom kontekstu može se potegnuti pitanje je li pametno brod pun neiskusnih mornara s prilično upitnim ulogama i igrama u svojim ne odveć ambicioznim ili konkurentnim klubovima pustiti na pučinu bez ijednog iskusnijeg časnika. Jesu li tu mogli biti Željko Šakić, Miro Bilan, Rok Stipčević, Toni Katić, Dominik Mavra ili još neki? Je li pomalo čudno da u reprezentaciji nema mjesta za 27-godišnjeg kapetana aktualnog prvaka države; štoviše, osvajača dvostruke krune? Posebno iz razloga što je ta dva trofeja podignuo baš pod trenerskim vodstvom aktualnog izbornika?

No, to je kurs kojeg je Mršić zauzeo, a HKS blagoslovio. Tužna je istina da hrvatska košarka zapravo i nema neku veliku igračku širinu koja bi joj garantirala da se kroz ovakve kvalifikacije u kojima svi igraju s B ili C momčadima, elegantno prošeta i potom dočeka svoje ključne NBA i EL vedete. Pa kad je već tako, zašto onda ne krenuti od nule? Bez kompromisa, bez skrivanja, bez alibija.

Ne želeći nikakve velike zaključke donositi na temelju jedne utakmice, reći ću samo da ono što se moglo vidjeti od takve Hrvatske protiv aktualnog europskog prvaka i olimpijskog polufinalista, kad dovoljno snizimo kriterije i očekivanja, nije izgledalo ni toliko loše, ni toliko depresivno kako je hrvatska košarkaška reprezentacija znala izgledati i u puno ozbiljnijim i kvalitetom bogatijim sastavima.

Kad manjka kvalitete i istinske klase, uvijek i svugdje, u bilo kojem sportu, put i odgovor je samo jedan. Obrana. Agresija. Energija. U 40 minuta protiv Slovenije vidjelo se sve to. Bilo je na trenutke čak i bljeskova napadačke ideje i protočnosti, brze tranzicije i rotacije koja je nažalost ostajala bez realizacije zbog unaprijed ukalkuliranog manjka iskustva ili klase.

Nije to bilo ništa spektakularno. Ali kad je hrvatska košarkaška reprezentacija u pitanju, onda je i sama činjenica da te gledanje utakmice ne baca u tešku depresiju i kontemplaciju o suicidu nešto za što se želiš uhvatiti. I noga u guzicu je korak naprijed.

Inicijalni cilj aktualne ideje i aktualne momčadi potpuno je jednak onome iz prošlih kvalifikacija za Eurobasket 2022. I tada su se kvalifikacije percipirale kao ‘čistilište’ iz kojeg će se graditi temelji na koje će se potom zaliti cementnim mlijekom i spojiti u čvrstu homogenu masu s onim najboljim što imamo, a nalazi se u NBA ili EL.

Nažalost, vidjeli smo kako je to ljetos završilo u Splitu. Ni temelja, ni katova, ni cementnog mlijeka. Tek jedan ludi mostarski zidar koji se stalno penje na skelu i nešto pokušava, ali stalno iznova s nje pada jer nema nikoga da mu čuva leđa.

I ovaj put je ideja potpuno ista. Izgraditi *momčad koja će energijom i stavom natjerati Bojana Bogdanovića da još uvijek ne digne ruke od svega. Što je dosad već stoput mogao. Kao što je Luka Dončić ostavio svoju družinu da odradi ‘prljavi posao’ dok on ne dođe i povede ih na novu razinu, tako nekako maštamo da bi moglo biti i s Bogdanovićem i Hrvatskom. Maštamo već čitavo desetljeće. I dalje me jeza hvata kad se sjetim koliki je nesrazmjer onoga što je najbolji hrvatski košarkaš u zadnjem desetljeću uložio u hrvatsku reprezentaciju i onoga što je od nje dobio natrag.

Bila bi šteta propustiti priliku za otići na Svjetsko prvenstvo s Bogdanovićem i kakvim-takvim popratnim ansamblom koji će mu služiti kao što su Dončiću (po)služili njegovi ‘svirači’. Jer put do Dalekog istoka uopće nije nepremostiv. Finci i Šveđani su prolazni čak i s ovakvom pomlađenom i neiskusnom Hrvatskom, pod uvjetom da ima istu energiju i stav kao protiv Slovenije. Milijunsko pitanje glasi: može li ova reprezentacija tu energiju zadržati i ponavljati? Brzo ćemo saznati.

Ako dignemo pogled korak naprijed, ispred nas su Nijemci, Poljaci, Izraelci, Estonci. I tamo je sve šareno i tamo se štrapa i tamo su svi jedan drugome do uha. Već u prvom kolu Estonci su iznenadili praktično treću postavu Njemačke, a Igor Miličić na klupi Poljske startao je porazom u Tel Avivu. Svi su u istim problemima, svi se krpaju, grade nove momčadi, bore se s izostancima i sanjaju svoje najbolje igrače. Nema tu neke dramatične razlike u kvaliteti. Odlučivat će trenutačna forma i inspiracija u svakom kvalifikacijskom mikrociklusu.

Stoga nemamo druge nego nadati se da će Lovro Gnjidić, Roko Prkačin, Matej Rudan i ostalo društvo brzo odrasti i sazrijeti. Brže nego što su planirali. I da će *momčad sazrijevati još brže od njih samih. Programiranje nove verzije hrvatske košarkaške reprezentacije sigurno će biti puno bugova i petlji. Ali drugu opciju nemamo.

Problem je u tome što Mršić može sve to lijepo zamisliti i isplanirati, ali na koncu će opet u svakom kvalifikacijskom prozoru ovisiti o klupskim trenerima i filozofijama. O njihovom strpljenju, viziji i želji da ih razvijaju i trpe njihovu mušičavu sadašnjost radi bolje budućnosti. Mršić od njih može uzeti samo potencijal, ali konačni proizvod brusit će se u nekim drugim tvornicama.

Ali tu smo gdje smo. Imamo što imamo. Stalno iznova reciklirati priče o tome gdje smo bili, a gdje smo danas je besmisleno i beskorisno. Sve o čemu hrvatska košarka danas treba razmišljati je kako pobijediti u Finskoj u nedjelju. A potom kako pobijediti Švedsku u veljači.

Raspravljati ili nagađati što će biti nakon toga ili tko će iz aktualnog kadra uopće preživjeti do Eurobasketa 2022., kamoli do Svjetskog prvenstva 2023., čista je znanstvena fantastika.