A Hrvatska je u svojih 30 godina ne samo stigla, nego i prestigla tu Nizozemsku kojoj smo se toliko divili. Danas mi je čak i smiješno pričati o ‘maloj’ Nizozemskoj kakvom smo je tada doživljavali, a koja je četverostruko mnogoljudnija i valjda četiristostruko bogatija kapitalom, resursima i logistikom od Hrvatske. Ali to samo još više naglašava svu nevjerojatnost i nepojmljivost svega onoga što je hrvatska nogometna reprezentacija postigla tijekom tri desetljeća svog postojanja.

I hrvatski nogometni vizualni identitet za uzor je imao jedinstvenu i prepoznatljivu narančastu Nizozemsku. Bilo je poprilično otpora, čak i ruganja na prve verzije hrvatskog dresa prošaranog crveno-bijelim kvadratićima, a ostalo mi je urezano u sjećanju kako je čak i jedan Mirko Novosel pričao kako kvadratići neće na košarkaški dres, jer košarkaši, za razliku od nogometaša, ne žele izgledati kao klaunovi. Puno je godina trebalo proći dok smo shvatili koliko je bogatstvo u činjenici da čitav svijet crveno-bijele kvadratiće bez ikakve greške poistovjećuje s nekom tamo malom i beznačajnom Hrvatskom. I koliko je lijepo biti jedinstven u moru loših imitacija i kopija.

Hrvatska poniznost i skromnost treba ostaviti u svlačionici, a na travnjak istrčati goropadna i nemilosrdna. I uzeti, osvojiti i podignuti ono što pred njom stoji

I zato je bilo zgodno gledati šarenilo vrlo sličnih zastava, a vrlo različitih identiteta na kultnom roterdamskom De Kuipu. Nizozemsku i Nizozemsku 2.0. I trijumf koji je novija, apgrejdana inačica crveno-bijelo-plavih odnijela i na travnjaku i na tribinama.

Zlatko Dalić potpisao je još jedan veliki trijumf za svoj izbornički životopis, nakon Argentine, Engleske, Španjolske, Danske, Francuske, Brazila. Zabavno je u njegovim utakmicama prošvrljati društvenim mrežama i komentarima — recimo, na poluvremenu — i čitati silne *znalce i *trenere koji vide sve što Dalić ne vidi i znaju sve što on ne zna. I koliko tupavi i smiješni ispadaju na njezinom kraju.

Primjerice, ovaj put je na poluvremenu uz uobičajenog *neznalicu i *srećkovića Dalića, ‘sud javnosti’ na kolac najviše nabijao dva imena. Marija Pašalića i Luku Ivanušeca. Tisuće komentara i mudrosera nije se moglo načuditi kojeg vraga više *taj Pašalić radi u prvih 11 ili koji su menadžerski interesi tamo progurali i Ivanušeca. Do te mjere da pretpostavljam kako je i nekoj višoj sili dosadilo sve to čitati i slušati pa je odlučila uplesti svoje prste kako bi ismijala sve te silne nogometne kauč-doktore.

Ne mogu vam opisati koliko sam bio sretan kad su baš njih dvojica proizvela gol za 2:1 i prednost koja je stajala sve do šeste minute sudačke nadoknade. S jedne strane bilo mi je drago što je Hrvatska u produžetku još jednom pokazala svu svoju mentalnu i tjelesnu snagu i moć, a s druge mi je bilo čak i pomalo krivo što nije ostalo 2:1, pa da ta dva ‘autsajdera’ zauvijek u povijesti ostanu upisani kao junaci dana. Makar su to i ovako, ništa manje nego raskošni Luka Modrić i maestralni Bruno Petković, koji su dovršili utakmicu u produžetku.

Ivanušec je, ako malo razmislite, odličan primjer nekih doista drugačijih vjetrova u Dalićevoj verziji Hrvatske u odnosu na one koji su puhali kod prethodnog izbornika. Odavno najavljen kao the next big thing u Dinamovoj transfernoj agendi, u neka druga vremena bio bi guran i tetošen kao i neki drugi njegovi tobožnji wunderkind-prethodnici koji su završili s velikim transferima i malim karijerama. Jer ih se neprirodno guralo onamo gdje (još) nisu pripadali, radi ponekog transfernog milijuna više.

Ivanušecu, međutim, Dalić ništa nije poklonio samo zato što bi ga trebalo prodati. Naprotiv, natjerao ga je da shvati da je zapeo, da stagnira i da mu ništa neće značiti marketinški pozivi i pokloni. Nije ga vodio u Katar, što bi u nekim ne tako davnim vremenima bila blasfemija. Ali Dalić se prema Ivanušecu ponio onako kako bi se netko kome je do njega stalo baš trebao ponijeti. “Pokaži da zaslužuješ i bit ćeš tu.”

I Ivanušec ga je čuo. I shvatio. Šutio je i radio, bio jedan od najboljih igrača HNL-a minulog proljeća. I uz sve to u javnosti je projicirao ispravnu verziju poniznosti na kojoj Dalić inzistira.

Umjesto menadžerskih bombi i naručenih tekstova privatnih trbuhozboraca kojima su u sličnim situacijama iza zastora šibani neki Dalićevi prethodnici koji bi se drznuli napraviti nešto slično, Ivanušec je izjavio kako ni sam sebe ne bi pozvao jer nije zaslužio. Za razliku od Antonija Čolaka, koji je uoči Katara bio javno “iznenađen i uvređen” što se Dalić odlučio za neke druge na njegovoj poziciji i tako si zatvorio vrata reprezentativne svlačionice, Ivanušec ih je svojim pristupom širom otvorio. I pokazao djelima, a ne riječima, da mu je ondje mjesto.

U stalnom prebiranju po tome što je to Dalić tako *čudnovato napravio da Hrvatska ovako izgleda zadnjih godina, ovo je možda i najvažniji detalj. Posložio je norme ponašanja i glave svima koji žele biti u toj svlačionici. Naravno da je pomoglo i to što u njoj imaš senatore kalibra Modrića, Ivana Perišića, Matea Kovačića, Domagoja Vide, a pokraj nje Ivicu Olića, Marija Mandžukića, Vedrana Ćorluku, ali Dalićeva uloga u ‘centriranju’ glava i uloga nedvojbeno je ključna.

Još je jedan detalj tome posvjedočio. Zapravo se jako malo priča o tome kakvu je utakmicu u Rotterdamu odigrao 34-godišnji Vida. Jedan od junaka ruskog srebra više od godinu dana u reprezentaciji je imao ulogu ‘mahača ručnikom’ i veselog starijeg brata. Zadnji put je u prvih 11 startao protiv Francuske u Splitu prošlog lipnja, silom prilika jer nije bilo Joška Gvardiola. Nakon toga je ušao u 90. minuti protiv Danske samo kako bi Maksimir Modrića ispratio ovacijama i u 58. minuti prijateljske utakmice protiv Saudijske Arabije uoči Katara, kako bi zaokružio svoj reprezentativni opus 100. ‘kapicom’. Od tada, dakle u narednih devet utakmica do Rotterdama, nije odigrao niti minutu.

Tko je od nas mislio da će Vida više zaigrati u ovako ozbiljnoj utakmici? Posebno s obzirom na to da je Dalić u Martinu Erliću imao itekako ozbiljno rješenje za stoperski tandem s Josipom Šutalom. Sjetite se, odigrali su njih dvojica zajedno dvije velike utakmice i gostujuće pobjede u Danskoj i Francuskoj prošlog lipnja, kad ih se obasipalo hvalospjevima zbog toga što su učinili nevidljivim i Christiana Eriksena i Kyliana Mbappéa i Karima Benzemu. Ali Dalić je uz Šutala stavio Vidu. I opet pogodio. Dokazujući još jednom da ima puno više oka i nosa za detalje i ‘fine korekcije’ nego što mu se priznaje.

Navijali smo nekako da nam u finale dođu Talijani, vjerujući da nam tradicijom i kvalitetom nude veću šansu nego Španjolci. No, realno, ako će ikad biti trenutak za poravnati neke stare račune i skinuti s dnevnog reda tu uvijek neugodnu Furiju, teško da će biti bolji od ovoga.

Španjolska je daleko od impresivne i izgrađene reprezentacije kakvu je pamtimo iz minulog desetljeća. To bez ustručavanja zadnjih dana priznaju i njihovi mediji, podsjećajući da je Španjolska u Kataru završila natjecanje nakon poraza od Japana i Maroka, a Hrvatska je i Japan i Maroko uspješno preskočila na putu do bronce.

Ta dva poraza glavom je po povratku sa Svjetskog prvenstva platio izbornik Luis Enrique, a kormilo je u ruke uzeo Luis de la Fuente. Stari ‘vojnik’ Saveza, koji je čitavo desetljeće u tamošnjim izborničkim strukturama.

I nije baš da su s njim odmah ‘kliknuli’. Na ožujskom startu kvalifikacija za Euro 2024. pobijedili su Norvešku kući, ali i izgubili u Škotskoj 0:2. Uz kišu kritika, ali i spoznaju da između sve starijih i sporijih zvijezda poput Jordija Albe, Danija Carvajala, Jesusa Navasa i nadolazećih, ali još uvijek golobradih Gavija, Pedrija, Ansua Fatija, Yeremyja Pina baš i nema nekih svjetskih klasa u najboljim godinama koje bi diktirale ritam furioznog motora sad i odmah.

Naravno da su to uvijek Španjolci, naravno da je tu gomila sjajnih igrača koji na svoj dan mogu uhvatiti u kolo i izvrtjeti vjerojatno svaku reprezentaciju na svijetu. Ali nisu to ni slučajno Španjolci od kojih vas boli glava i kod kojih ne znate odakle biste uopće krenuli zatvarati.

Po svom starom običaju Španjolci su i ovu generaciju i reprezentaciju pojačali kupovinom onoga što nemaju, pa su obrambene rupe zatvorili s dvojicom Francuza koji su stasali u baskijskim klubovima. Kapetana mlade francuske reprezentacije Aymerica Laportea ukrali su prije prošlog Eura, a Robina Le Normanda taman na vrijeme da debitira protiv Talijana i odradi tranziciju dok ne stasa neki novi Piqué ili Ramos. Njih dvojica očekuju se u srcu obrane i protiv Hrvatske, uz veteranski bekovski par Navas — Alba.

Prema naprijed su mladi, lagani, brzi, s krilima kao možda i najopasnijim dijelom momčadi koja svog target mana, kako se to u modernom nogometnom pravopisu kaže, ima u iskusnom i snažnom Álvaru Morati.

Vezni red, međutim, nikako nemaju bolji od hrvatskog. Možda je pretjerano, ali ću reći – nema ga ni jedna reprezentacija na svijetu. Hrvatska sredina s Modrićem, Kovačićem i Marcelom Brozovićem je jača, lucidnija, čvršća i iskusnija od španjolske. A sredina je u utakmicama sa Španjolcima uvijek ključna — kako u razbijanju njihovog posjeda, tako i u izgradnji našeg. Naravno, uz vrhunsku sinkronizaciju ‘udova’ koji će dobiti precizne zadaće u kontroli svojih defenzivnih zona.

Dalić je puno puta ponovio onu svoju mantru o poniznosti i skromnosti i ona je zaista pomogla da Hrvatska napravi sjajne rezultate, ali i da postane jedna od najomiljenijih momčadi svjetskog nogometa. I dugoročno je ta mantra ispravna i važna jer promovira ispravne sportske i životne vrijednosti i treba je se uvijek držati.

Ali u ovih 90, ili onih svojih već prepoznatljivih 120+ minuta hrvatska nogometna reprezentacija poniznost i skromnost treba ostaviti u svlačionici, a na travnjak istrčati goropadna i nemilosrdna. I uzeti, osvojiti i podignuti ono što pred njom stoji.

Ono što nakon srebra i bronce ovoj reprezentaciji još jedino nedostaje i ono što zaslužuje. Nogometni trofej. Nogometno zlato.