Sve do posljednjeg zvižduka duboko u sudačkoj nadoknadi uzvratnog susreta četvrtfinala Lige prvaka između Atlético Madrida i Manchester Cityja na Wanda Metropolitanu imali smo trojicu trenera koji su dijelili rekord za najviše nastupa u polufinalu Lige prvaka. Dan ranije Carlo Ancelotti je sa svojim Real Madridom ulovio mjesto među najbolja četiri zahvaljujući prije svega majstorijama Luke Modrića i Karima Benzeme, čime se izjednačio na osam polufinala sa Joséom Mourinhom, koji je tu brojku dosegnuo još tamo 2014., po treći put s Chelseajeve klupe.
Treći koji je s njima dijelio taj uspjeh bio je Pep Guardiola.
No, njegov je City je izdržao onu maloprije spomenutu bitku da bi mu osigurao čak deveti nastup u polufinalu Lige prvaka od 2009., kada je po prvi put i otišao do kraja s Barcelonom, čime se osamostalio na vrhu liste. Sva ta polufinala okrenuo je ‘ušatim’ trofejom u dva navrata s Barçom, dok s Bayernom u tri navrata nije uspio slavljenički završiti polufinalni dvomeč. Najbliže ponovnoj tituli bio je lani kada je njegov City u finalu izgubio od Chelseaja, a ove sezone na putu prema najvećoj klupskoj utakmici mu stoji Real Madrid.
Usprkos takvim rezultatima i prilično konstantnim nastupima u završnicama Lige prvaka, Guardiolinu noviju povijest obilježila su njegova kemijanja u srazovima s ponekad na papiru znatno slabijim suparnikom. Prije svega se tu treba naglasiti četvrtfinale 2020., na jedan susret protiv Lyona, u kojem se odlučio promijeniti vlastitu formaciju da bi zrcalio uigranu Lyonovu s trojicom u zadnjoj liniji. Promjena sustava nije mu u konačnici donijela puno toga dobroga, budući da je francuski predstavnik slavio rezulatom 3:1.
Izgubi li bilo koju od potencijalno sljedeće tri utakmice u Ligi prvaka, ponovno će postati “ćelava prevara”, ako je u očima najvećih kritičara to ikad i prestao biti
Mnogi će spomenuti i to prošlogodišnje finale protiv Chelseaja kada je na teren istrčao bez Rodrija i Fernandinha, a kadrovske vratolomije mogu se pronaći i u susretima s Tottenhamom 2019., Liverpoolom 2018. i Atlético Madridom 2016. No, ono što je Guardiola u razgovoru s Martíjem Perarnauom sam nazvao “najvećim zajebom u trenerskom životu” datiralo je iz 2014., kada je na Allianz Areni protiv Real Madrida s Bayernove klupe poslao momčad praktički u formaciji 4-2-4, što su Madriđani kaznili s visokih 0:4.
Ipak, bez obzira na ta ispadanja i njegov udio u njima, fascinantno je to da jedan trener u kontinuitetu toliko dugo traje na samom nogometnom vrhu, pogotovo kada se vidi kojim intenzitetom vodi utakmice i treninge iz tjedna u tjedan. Naravno, istina je da je cijelu trenersku karijeru proveo u europskim nogometnim gigantima, ali svaku od tih momčadi je unaprijedio svojim radom.
Barcelona u koju je došao na početku sezone 2008./09. nije bila ona Barcelona koju je napustio četiri sezone kasnije, a dobru sliku napretka oslikat će graf iznad koji prikazuje kretanje ELO bodova svih triju Guardiolinih ekipa koje je dosad vodio u prvoligaškom nogometu. Daleko od toga da je Barcelona prije njegovog dolaskabila ekipa iz srednjeg doma španjolskog nogometa, ali isto tako su zaredale dvije sezone u kojima je uzela tek 76 i 67 bodova, što je prilično daleko od trostruke krune u njegovoj prvoj sezoni.
Doduše, stvari se mogu poklopiti, pa tako do kraja sazrije (po)najbolji igrač svih vremena, okružen hrpom majstora kojima je Guardiola dao okvir igre koji poznaju još iz omladinskih dana, ali sličnu stvar ponovio je po dolasku u City. Nakon prve sezone uspostavljanja temelja, već iduće je digao momčad na 100 bodova u domaćem prvenstvu, da bi to gotovo ponovila i sezonu poslije. Pa čak i u Bayernovu slučaju imamo konstantan rast prve sezone, mada se nastavlja na treble Juppa Heynckesa, te nakon toga slijedi pad s tog vrhunca, ali čak je i u tom padu razina kvalitete ostala postojana.
Unaprijediti i zadržati momčad na takvom vrhu gotovo je nemoguće, pogotovo kada uz sav uspjeh dolazi i pritisak javnosti zbog atraktivnosti igre koju je Heynckesov Bayern generirao, ali Guardiola je došao prilično blizu. Uostalom, najbolja ligaška sezona koju je odradio na klupi nekog kluba je bila upravo ta prva s Bayernom, pa iako se dio zasluga mora odati Heynckesu koji mu je ostavio ekipu u odličnom stanju, u svojoj trećoj i posljednjoj sezoni u Münchenu odradio je zasad četvrtu najbolju ligašku sezonu, koja je u potpunosti njegova. Što je nekako i poanta ove tablice ispod.
Za prebaciti 80 posto bodova u ligi sa 20 klubova potrebna su barem 92 boda iz 38 utakmica, a kao što vidimo, nitko od navedenih najboljih trenera svijeta u posljednjih 15 godina nema svoju treću najbolju sezonu iznad toga, osim Guardiole. No, ne samo da ih je dosad prikupio pet, koliko tablica prikazuje, nego je ove sezone na putu da upiše svoju sedmu sezonu s preko 80 posto osvojenih bodova. Naravno, ponovno se možemo vratiti na činjenicu da vodi najveće svjetske momčadi, ali ljudi s ovog popisa su vodili klubove iz istog ranga, uz poneke iznimke kod Jürgena Kloppa ili Diega Simeonea.
U početku 2000-ih i ranije, klubovi nisu imali toliku koncentraciju talenta na raspolaganju niti su razlike između najbogatijih i onih iz sredine lige bile toliko izražene kao danas, pa ovakve razine bodova uglavnom nisu mogle ni dosezati. Zbog toga, Sir Alex Ferguson nikad u karijeri nije prebacio ta 92 boda (u sezoni s 38 kola), nego je bod manje, osvojen u sezoni 1999./2000., ostao njegov rekord s Manchester Unitedom. Mnogi će se sjetiti koliko je impozantna bila Mourinhova sezona 2004./05. s Chelseajem koju je okončao sa 95 premierligaških bodova, što je bio jedan od prvih koraka prema današnjim astronomskim bodovnim učincima prvaka u ligama Petice.
Silna ulaganja najvećih klubova omogućila su trenerima da osvajaju više bodova nego ikad prije, a to je jedan od čestih prigovora Guardioli — od dolaska na Cityjevu klupu na transfere je potrošeno milijardu i 80 milijuna eura. Ipak, trošili su i drugi, pa City nije ni vodeći po potrošnji u tom periodu, a ligaški rivali Chelsea i Manchester United su vrlo blizu sa 1,01 milijardu eura, odnosno 925 milijuna eura potrošenih u istom razdoblju. Jedino je Liverpool značajno niže sa 614 milijuna eura.
No, za rijetko kojeg igrača se može reći da ga je Guardiola doveo dok je bio jedan od najboljih ili najskupljih nogometaša na svijetu. Možda je iznenađujuće, ali koristeći se Transfermarktom za procjenu vrijednosti igrača — što je daleko od idealnog, ali barem daje neku generalnu sliku — igrač koji je bio najbliže vrhu u trenutku kad je doveden je Rodri, koji je u ljeto 2019. u trenutku dovođenja bio procijenjen na 80 milijuna eura. Od trenutnog kadra, u trenutku kada je Pep stigao u priču možemo ubaciti još i Kevina De Bruynea, koji je tada bio među najvrjednijim igračima na svijetu (60 mil. eura). Kao što već znamo, u cijelu tu procjenu ulaze parametri poput godina i dužine ugovora, pa će mlađi igrači automatski imati veću vrijednost, ali o tome se i radi.
Dvojica igrača koje Guardiola ondje zatekao, a da su još u kadru, već spomenuti je De Bruyne te Raheem Sterling, uz vremešnog Fernandinha. Belgijac je po dolasku bio procijenjen na 60 milijuna i tijekom prve sezone nije varirao ni prema gore ni prema dolje, dok je Sterling došao sa procjenom od 50 milijuna eura, da bi do kraja sezone pao na 45. Pod Guardiolom je De Bruyne dosegnuo vrijednost od 150 milijuna eura s 27 godina, dok je Sterling otišao i za još 10 milijuna više sa svojih 25. Suludo bi bilo zanemariti činjenicu da je cijena transfera s vremenomgeneralno skočila, pa su procjene pratile taj trend, ali skokovi od 150 posto i 255 posto ne mogu se pripisati izmjenama na tržištu.
Prilično zanemaren aspekt Guardiolina rada je upravo ta izgradnja i napredak koji igrači dožive igrajući za njega. Gledajući igrače koji su dovedeni za prvu momčad za njegova vremena u klubu, uz ovu trojicu koja još uvijek igraju za City i izuzetak Phila Fodena koji je promoviran iz akademije, doći ćemo do podatka da su ti igrači pod Guardiolom u prosjeku zabilježili porast vrijednosti od 128 posto kada se usporedi njihova maksimalna vrijednost i vrijednost kada su dolazili u klub (ili kada je Guardiola dolazio) prema Transfermarktu. Ako ne gledamo vrijednost prilikom dolaska, već plaćeni iznos, tada je porast 91,4 posto. Apsolutnim iznosom to znači 378 milijuna eura dodatne vrijednosti.
Dobar dio te brojke pripada mladim igračima koji bi vrlo vjerojatno doživjeli rast i napredak pod bilo kojim trenerom, ali igrači poput İlkayja Gündoğana, Kylea Walkera ili Joãa Cancela su već bili izgrađeni igrači koji su uz određene promjene uloga doživjeli očigledni rast u kvaliteti, a posljedično tome i u vrijednosti. Sterling, De Bruyne i Bernardo Silva postajali su svjetske klase, a Oleksandr Zinčenko iznimno koristan bočni igrač, te je sve to u kombinaciji omogućilo Cityju da dugo zadrži razinu izvedbe na visokoj razini.
Bodovni učinak posljednje tri sezone nije baš blizu onih 100 bodova koje je ekipa osvojila u sezoni 2017./18., ali u usporedbi te i ove sezone vidi se da City možda ne igra onako nestvarno, ali da je to još uvijek vraški dobro. U mnogo najbitnijih statističkih kategorija nalazi se jako blizu tada postavljenog standarda, ali pojedini elementi koji su iznimno bitni za stil igre koji Guardiola zahtijeva od svoje momčadi ipak malo kaskaju. To je u ovom trenutku dovoljno da s bodom prednosti ispred Liverpoola bude vodeći kandidat za osvajanje Premier lige te da u dvomeč s Real Madridom uđe kao favorit.
Kao i dosad, najveći pritisak otići će u Guardiolinu smjeru.
Izgubi li bilo koju od potencijalno sljedeće tri utakmice u Ligi prvaka, ponovno će postati “ćelava prevara”, ako je u očima najvećih kritičara to ikad i prestao biti. Opet će njegova sudbina i percepcija javnosti ovisiti o jednoj taktičkoj odluci koja možda neće upaliti, kao što je to bio slučaj u nedavnoj utakmici protiv Liverpoola. A ako se to dogodi, sve ostalo past će u vodu.
Na stranu to što je Guardiola sjajan biznismen, pa može birati poslove na kojima gotovo odmah po dolasku konkurira za sve najveće trofeje. Možda bismo trebali početi cijeniti to što se toliki niz godina održao među samom trenerskom kremom, jer i treneri imaju rok trajanja. Nakon nekog vremena potrošnja postane prevelika, neke nove taktičke ideje pregaze one zastarjele ili jednostavno nestane motiva, a ljudi poput Fergusona su nevjerojatno rijetki. Susret s Real Madridom mu donosi oponenta koji na nogomet gleda malo drugačije od njega. Na Ancelottiju je da od Pepa ponovno napravi ćelavu prevaru, a na nama je samo da uživamo u nogometu, ali i pričama koje će slijediti ovisno o tome na koju stranu ode taj polufinalni ogled.
