Nakon dva i pol mjeseca od početka nove sezone Prve HNL, uslijed svih odgađanja utakmica zbog europskih obveza najboljih klubova te vrtoglavog skoka broja zaraženih koronavirusom, elitno hrvatsko nogometno društvo se nalazi u prilično čudnoj situaciji. Rijeka i Lokomotiva se nakon devet kola nalaze na samo šest odigranih utakmica, dok su samo dvije momčadi u cijeloj ligi odigrale sve dosad zakazane susrete — Varaždin i Šibenik. Zbog toga smo od očekivanih 45 utakmica prvog od četiriju krugova međusobnih utakmica domaćih prvoligaša imali priliku gledati njih 38, ali bez obzira na tu činjenicu jedna ekipa se istaknula svojim rezultatima.
Na drugo mjesto prvenstvene tablice zasad se smjestila HNK Gorica. Naravno, ima utakmicu više od Osijeka i dvije više od Rijeke, ali osvojenih 16 bodova u osam utakmica dovoljno je da u leđa gleda samo Dinamu, što je svakako vrijedno poštovanja.
Ovo je nešto drugačija Gorica od one koju smo gledali u njene prve dvije sezone u prvoj ligi; točnije rečeno, u sezoni i pol, kada je momčad s klupe vodio Sergej Jakirović. U čudnom spletu okolnosti novom se treneru Litavcu Valdasu Dambrauskasu korisnom pokazala prisilna stanka zbog nadolazećeg virusa. Njegova vizija igre nije išla u identičnom smjeru s onim što je Gorica igrala prije, nego je visoki poraz protiv Hajduka presudio Jakiroviću, a uvodna tri kola koja je vodio prije pauze dala su mu dovoljno uvida u mogućnosti ekipe da iskoristi pripreme prije nastavka natjecanja kako bi što bolje prilagodio momčad svojim zamislima.
Za ekipu koja je taman ušla u prvu ligu logično je bilo igrati pragmatičnim stilom koji je gajio Jakirović, a zaključivši prvu sezonu nizom sjajnih rezultata za malo mu je umaknulo čak i mjesto koje vodi u Europu. ‘Nova’ se Gorica pod Dambrauskasom (21 utakmica u ligi) značajnije okrenula igri s loptom u nogama u odnosu na Jakirovićev period u prošloj sezoni (23 utakmice). Posvećenost izgradnji napada počevši s vratarom podignula joj je broj dodavanja sa 370 na 475 po utakmici, a sigurnija dodavanja i manje oslanjanje na napadačku direktnost uz taj porast su prouzročili i osjetni skok u preciznosti dodavanja te samom posjedu lopte.
S druge strane, polako je u drugi plan palo ono što je u defenzivi krasilo Jakirovićevu Goricu — duel igra i ratnički pristup, skupa s postocima uspješnih duela i startova na suparnika s loptom, ali i brojem prekršaja. No, znači li to da je promjena u stilu igre bila dovoljna za trenutačno drugo mjesto prvenstvene ljestvice i koliko je realno očekivati Goričin ostanak na njemu?
Prošle sezone momčad je zabijala iz svake četvrte prilike dok je ta brojka u uvodnih osam utakmica ove sezone skočila na čak 47,5 posto. Naravno, taj postotak nije održiv
To je pitanje koje tek trebamo istražiti.
Iako je, gledajući kompletnu statistiku pod Dambrauskasom, pošteno zaključiti kako su Goričina igra bez lopte i presing na nižoj razini nego prošlih sezona, to za ovu sezonu nipošto ne vrijedi. Prema InStatovim mjerenjima Gorica je ove sezone jedna od najefikasnijih ekipa u presing situacijama, i to ne samo prema broju uspješnih presing-akcija i njihovoj uspješnosti, u kojima je vodeća momčad lige, već i u mnogim drugim kategorijama. Primjerice, samo Rijeka osvaja više lopti u suparničkoj polovici terena, dok je ispred Gorice u ukupnom broju osvojenih lopti samo Slaven Belupo.
Novopronađena efikasnost u igri bez lopte može se zahvaliti razrađenom sustavu igre i tome što ga igrači sve bolje poznaju. Osim optimalnog pozicioniranja već za vrijeme napadačke faze iz koje će relativno lagano krenuti u defenzivnu tranziciju po izgubljenoj lopti, Gorica iz utakmice u utakmicu sve djelotvornije provodi zamišljene presing-zamke na bočnim stranama terena. Igračima je za usavršavanje i usvajanje takvih zahtjeva novog trenera ipak potrebno nešto vremena, a s početkom ove sezone jasno se može reći kako je međusobno razumijevanje na znatno višoj razini nego što je bilo tek po dolasku litavskog stručnjaka.
Naravno, utjecaj na igru i taktičke zamisli najlakše se primijete u samoj izgradnji igre, otvaranjima i igri s loptom u nogama. Već ranije smo spomenuli kako Gorica na drugačiji način gradi napade kada je u posjedu lopte, što se reflektiralo na statističke pokazatelje dodavanja, a uigrani mehanizmi joj uvelike olakšavaju zaobilazak suparničkih prepreka. Samo Dinamo, Rijeka i Hajduk imaju više ulazaka na suparničku polovicu po utakmici od Gorice, bilo da gledamo relativno ili apsolutno, a nizak broj izgubljenih lopti na vlastitoj polovici dobro sugerira koliko se igrači sigurno osjećaju s loptom u nogama.
No, problemi za Goricu se javljaju kada se dođe u iduće faze distribucije. Postotak napada koji su došli do posljednje trećine kada se uspješno uđe na suparničku polovicu smješta momčad tek na šesto mjesto u ligi, a daljnji pad se javlja ako idemo još jednu zonu bliže golu. Naime, samo Varaždin i Šibenik imaju manji postotak akcija koje se iz završne trećine preliju u suparnički šesnaesterac, što jasno pokazuje kako se u organizaciji igre javlja eksponencijalno više problema s približavanjem suparničkom golu.
Dio razloga se može tražiti u nedostatku playmakera u veznoj liniji. Iako statistički gledano Gorica pokušava relativno visok broj ključnih dodavanja, njihova uspješnost je ponovno stavlja u samo dno HNL-a, samo ispred Hajduka i Lokomotive, dok je drugi dio priče selekcija udaraca. Naravno, bez udaraca nema ni pogodaka, a Gorica u tom segmentu ekipno jako malo zaostaje za vodećom Rijekom, pa ima i najfrekventnijeg šutera lige u Kristijanu Lovriću, čijih je 4,7 udaraca po utakmici za preko jedan cijeli udarac više od idućih Princea Ampema i Franka Andrijaševića. No, od 114 udaraca koje je Gorica ove sezone uputila, čak njih 59 je došlo izvan šesnaesterca. Uz Šibenik i Lokomotivu to je jedina ekipa koja preko pola svojih udaraca upućuje s velike udaljenosti.
U Lovrićevu slučaju to i nije toliko velik problem jer su izuzev kaznenog udarca sva četiri njegova gola došla udarcima izvana, pa se na njemu pomalo slama model očekivanih golova, budući da je prema njemu tim udarcima došao do xG od točno 0,16, ali nitko od drugih igrača nije zabio niti jedan pogodak izvana. Dario Špikić, koji se ne odlučuje često napadati dubinu i završavati pred golom, uputio je samo tri udarca iz šesnaesterca (od svojih ukupno 12) i njima postigao dva pogotka, a slična je situacija i s ostalim igračima. Izuzev Ognjena Mudrinskog — kojeg, doduše, treba kvalitetno uposliti — te spomenutog Lovrića, u Gorici malo igrača aktivno ‘traži gol’, ali to budi i naše glavno pitanje — kako su onda ovi momci toliko uspješni na početku ove sezone?
Kratki odgovor bi bio: realizacija prilika, na obje strane terena.
Dinamo i Rijeka stvaraju preko sedam prilika po utakmici, dok je Goričinih pet po utakmici dovoljno da bi se smjestila na treće mjesto lige, ali pravu razliku u odnosu na ostatak društva radi u realizaciji tih prilika. Prošle sezone momčad je zabijala iz svake četvrte prilike, odnosno imala točno 25 posto realiziranih šansi, dok je ta brojka u uvodnih osam utakmica ove sezone skočila na čak 47,5 posto. Naravno, taj postotak nije održiv i svakako je za očekivati da će ubrzo početi padati, pa je, što se tiče napadačkog dijela igre, samo pitanje hoće li Gorica uspjeti podići volumen opasnih akcija i broj dolazaka pred suparnička vrata da bi nadoknadila promašaje, a kao što smo vidjeli ranije, ima prilično puno prostora za napredak u tom segmentu.
Na defenzivnom kraju terena situacija je također specifična. Nitko svojim suparnicima ne dopušta više prilika po utakmici od Gorice, ali zahvaljujući činjenici da uz veliku pomoć golmana Kristijana Kahline drži suparnike na 25,5 posto realizacije, što je drugi najbolji rezultat lige, nije primila očekivanu količinu golova. Naime, usprkos tome što već prima puno golova po utakmici (1,63), prema InStatovom modelu očekivanih golova trebala je u ovih osam utakmica primati 1,99. Kada se na to doda podatak da zabija 2,38, a da je xG model predvidio 1,72 gola po utakmici, dolazimo do swinga od 1,02 gola razlike između stvarnosti i modela očekivanog broja golova. Između ostalog, prema tom xG modelu Gorica je posljednje četiri utakmice trebala izgubiti, ali je bod iščupala Istri, dok je Hajduku uzela sva tri, uz dva očekivana poraza protiv Osijeka i Dinama.
To nije pretjerano ni čudno, jer ekipe koje ‘žele igrati’, a nemaju velik broj kvalitetom elitnih igrača u svom kadru, znaju se mučiti po modelima očekivanih bodova. S takvim stilom igre je ekipa u slučaju gubitka lopte znatno podložnija dopuštanju velikih prilika nego u slučajevima kada su sve linije povučenije. Uz udarce koji samostalno daju visoku xG vrijednost, uslijed nedostatka dominacije nakupi se još brdo ovih ‘manjih’ udaraca koji daju visoki konačni broj očekivanih golova.
Igrati nogomet kakav igra Gorica pod Dambrauskasom iznimno je teško s kadrom koji se u široj slici ipak ne može mjeriti s najbogatijim klubovima lige, ali bez obzira na to je momčad zasad probila sva očekivanja. Nerealno je očekivati da će se ovakav trend nastaviti do kraja sezone, ali to ne znači da Gorica neće nastaviti svoj napredak, te da se neće neki novi elementi igre dići na razinu na kojoj dosad nisu bili, što bi omogućilo daljnje konkuriranje najboljima.
Već treću sezonu zaredom od ulaska u prvoligaško društvo Gorica bi se trebala boriti za jedno od mjesta koje vodi u europska natjecanja — ove sezone u možda nešto ozbiljnijoj ulozi, što je odličan uspjeh te pokazatelj dobrog i kontinuiranog rada svih uključenih u razvoj kluba.
