Još je tijekom prošle sezone nedugo nakon prekida sportskih natjecanja bilo jasno kako će nadolazeće razdoblje biti rezultatski nepredvidljivije od onoga na što smo bili naviknuli prošlih sezona. Možda ne odmah s nastavkom i dovršavanjem započetih prvenstava, na koje će također utjecati neuobičajena situacija, ali sasvim sigurno na sezonu koja dolazi iza, poslije kratke pauze između njih.
Vremena za pripreme bilo je minimalno, gledateljima nije dopušten ulazak na tribine, a gust raspored utakmica nosio je za sobom ozljede, amplitude u igri i naposljetku povećan gubitak bodova za favorite. Za čelne pozicije na ljestvicama liga Petice nije potrebno osvajati toliko velike količine bodova kao što je to donedavno bilo uobičajeno.
Atlético Madrid, Bayern München i Milan su, u trenutku pisanja ovog teksta, s trenutno osvojenim bodovima u odgovarajućem broju kola (20, 20 i 21 odigrano kolo) devete najbolje momčadi svojih liga u posljednjih 10 sezona. Lilleovo prvo mjesto sa 54 boda u 24 uvodna kola dovoljno je da ostvari najbolji plasman među ponuđenima, budući da su se ispred njega u zadnjih 10 godina ugurali samo Monaco iz sezone 2016./17. i PSG u pet različitih navrata. S druge strane, 50 bodova iz 22 utakmice koliko u svom prvenstvu ima Manchester City, u istom 10-godišnjem razdoblju je prebacilo čak 11 premierligaških ekipa, od kojih u nekim sezonama i po dvije momčadi. Trend prati i HNL, čiji predvodnik Dinamo zasad igra sezonu koja mu je donijela bodova za točno 10. mjesto po uspješnosti, gledajući od sezone 2010./11. do danas.
Neosporna je činjenica da ‘svi gube bodove’, te da će ih za osvajanje prvenstava diljem Europe općenito biti potrebno nešto manje nego prije. To nam sugerira da je i sama razina igre pala, ali nam ne potvrđuje takav dojam. Stoga smo uoči nastavka Lige prvaka odlučili provjeriti kakav se nogomet igrao u njenoj grupnoj fazi ove sezone, u usporedbi sa sezonama ranije.
Neosporno je da je kvaliteta nogometa ove sezone nešto slabija. Igra se konzervativnije i sporije
Krenemo li od obrane i načina na koji se ona igra, jedan od glavnih obilježja modernog nogometa postao je presing, kojim se u manjoj ili većoj mjeri služi svaka momčad, a poslužit će i kao indikator trenutnog stanja na najvišoj nogometnoj razini. S toliko puno utakmica u kratkom vremenskom razdoblju generalno očekivanje bi bilo da je aktivnost u presingu nešto manja ove sezone.
U podacima koje nudi StatsBomb postoji kategorija “pritisaka”, pa iako individualne brojke pritisaka na utakmici ne preslikavaju nužno kvalitetu presinga, poslužit će u testiranju naše teze. Pa kada stanje ove sezone usporedimo s protekle dvije sezone grupne faze Lige prvaka koja ima ukupno 96 utakmica, dobijemo ovo.
Iako je omjer ostao otprilike isti — oko 33 posto pritisaka na suparnika se događa u vlastitoj defenzivnoj trećini terena, 45 posto u sredini, te 22 posto u napadačkoj trećini, pad s obzirom na protekle sezone je očigledan. Pogotovo u usporedbi s prošlom sezonom. Razlozi zbog kojih je grupna faza u sezoni 2019./20. toliko bolja i od sezone 2018./19. možda se mogu tražiti u činjenici da nije bilo velikog natjecanja tijekom ljeta te da su svi igrači mogli odraditi normalne pripreme za sezonu, ali to je neka druga tema.
Same brojke za aktualnu sezonu su debelo ispod očekivanja, a ukupni pad u odnosu na prošlu sezonu je čak 28,6 posto, dok je u usporedbi s sezonom ranije također velikih 15,4 posto.
No, te brojke govore samo o manjoj frekvenciji kojom se pritišće suparnika tijekom 90 minuta, jer ako se pogleda uspješnost pritisaka, dolazimo do boljih rezultata nego u prošlim sezonama. Ovosezonskih 30,3 posto uspješnih pritisaka ogromni je skok i svojevrsna kompenzacija za nedostatak energije u zgusnutom rasporedu. Treneri u pripremi utakmice, te igrači u izvedbi, očito doziraju i pažljivije biraju idealne okidače i trenutak kada napasti suparnika, što uz očuvanje snage posljedično dovodi do veće efikasnosti u igri bez lopte.
Naravno, sve to je omogućilo ekipama da po utakmici imaju znatno više vremena na lopti. Sa 153 dodavanja pod pritiskom po utakmici (obje ekipe) iz sezone 2018./19. brojka je lani skočila na 198, da bi se u grupnoj fazi ove sezone strmoglavila sve do samo 126 dodavanja. Zbog toga je malo porasla i točnost dodavanja, a broj izgubljenih lopti smanjio se za otprilike 10 posto, ali igra zbog tih prividnih koraka naprijed nije postala atraktivnija ili bolja. Štoviše, to je bio jedan od signala da se igra konzervativnije i sporije.
Posjed lopte se u odnosu na prošle sezone više događao u vlastitom kaznenom prostoru ili vlastitoj defenzivnoj trećini terena, dok se broj dodira u napadačkoj trećini i suparničkom kaznenom prostoru smanjio. Iako se odnosi prikazani na grafici iznad ne čine toliko velikima, uslijed sporije igre, manje aktivnosti i više provedenog vremena u zonama terena prilično neopasnima za suparnički gol ekipe su postale sterilnije.
U tablici iznad su u obzir uzete samo ekipe koje su u grupnoj fazi završile među prve dvije u svojoj skupini, a ne brojke s utakmica kao dosad i prilično se jasno vidi kako su i oni najbolji ove sezone posustali. Iako je sam broj dodavanja zadržan na podjednakoj razini, gledali smo nogomet u kojem je bilo manje dodavanja koja su donosila razliku — u svim zonama. Čak i najbolje ekipe su po utakmici radile manji progres kroz kombinatoriku nego u prijašnjim sezonama, a sukladno tome manje dodavanja je dolazilo u opasne zone terena, iz kojih se mogu kreirati situacije ispred suparničkog gola.
Dojam dodatno ruši činjenica da nedostatak opasnih razigravanja nije bio nadomješten iskorištavanjem individualne kvalitete kojom bi se radila razlika u situacijama jedan-na-jedan. Broj uspješnih driblinga je u padu, kao i njihova uspješnost, a gledajući samo ekipe koje su u ove tri posljednje sezone osigurale drugu fazu Lige prvaka, progresija koju su kroz dribling i kontrolu lopte ostvarili u ovoj sezoni je 8 posto manja od onoga što je prosječno ostvarivano u dvije prethodne sezone.
Stoga, uzevši u obzir sve ranije navedeno, činjenica da je opao broj opasnih situacija i samih udaraca prema golu ne treba nimalo čuditi. Nekadašnjih 15,8 iz sezone 2018./19. i 15,2 udaraca ekipa koje su prošle u drugu fazu iz prošle sezone smanjilo se za preko dva udarca po utakmici. Očekivano je pao i broj pogodaka iz igre, a po prvi put u posljednje četiri sezone gledali smo utakmice na kojima je padalo manje od 2,5 golova u prosjeku (bez kaznenih udaraca).
Sve to sugerira kako se utjecaj pandemije itekako osjetio na ovogodišnjoj Ligi prvaka, ali i na svakom od prvenstava koji se igraju diljem svijeta. No, nije sve negativno. Pogledamo li posljednjih 15 godina natjecanja u grupnim fazama Lige prvaka, vidimo je ukupni broj golova iz ovogodišnjeg izdanja bio nadmašen u samo dva navrata, i to prošle sezone i u sezoni 2017./18., kada su 32 ekipe postigle preko 300 golova samo u grupnoj fazi.
Uz povremene skokove i padove u sezonama, globalno gledajući rast golova u Ligi prvaka je kontinuiran i sukladno tome, trenutno se nalazimo u najefikasnijem razdoblju, a obično se golovi uzimaju kao osnovni indikator atraktivnosti nekog nogometnog natjecanja. Nipošto nije jedini, ali to je u konačnici ono zbog čega ogromna većina gleda nogomet. Neosporno je da je kvaliteta nogometa ove sezone nešto slabija, što se može potvrditi svim iznad navedenim podacima, ali uslijed nogometnog napretka posljednjih godina, čak i taj generalni pad od 10-ak posto nam garantira visoku razinu igre.
Da se Porto nije ugurao među najboljih 16, ponovno bismo imali situaciju da u osmini finala igraju samo klubovi iz liga Petice. Za nekoga je to pokazatelj kvalitete natjecanja i činjenica da su svi favoriti odradili svoje i uspješno prošli dalje, a za nekoga drugog pokazatelj da Liga prvaka postaje elitistička i da je sve manje neizvjesnosti.
Obje strane imaju svoje argumente i obje su vjerojatno u pravu, ali ispred nas je povratak natjecanja koje je najbolje što nogomet trenutno može ponuditi, na najvišoj razini na kojoj se može igrati.
