Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Grobari hrvatskog nogometa

Analiziramo brojke iza domaćih sudaca i njihova nestajanja s europske scene

Došlo je tako konačno i vrijeme da se zaVARi u domaćem nogometu.

Da će proljetni dio ove sezone ponuditi neke novine, poznato je već preko godinu dana. Tada se u najavama oslovljeno kao ulazak u elitno nogometno društvo predstavljala ideja o uvođenju videotehnologije na hrvatske nogometne terene. Sada, početkom 2020., došli smo na nešto manje od dva tjedna vremena da prvi put ugledamo videotehnologiju na nekoj od utakmica HNL-a.

Početkom siječnja HNS je pozvao sve zainteresirane novinare da dođu na uvodnu prezentaciju Brune Marića — najboljeg hrvatskog suca, kako se voli potpisivati — na kojoj su se mogli upoznati s načinom primjene i korištenja VAR-a na konkretnim situacijama. Prije nego što je pozornica predana Mariću, svoje obraćanje je imala i HNS-ova ekipa koja stoji iza cijelog projekta.

“U prošlosti je bilo poljuljano povjerenje gledatelja u hrvatski nogomet i ovako ga vraćamo”, naglašavao je Marijan Kustić, HNS-ov izvršni direktor. Sretan je bio i Domagoj Vučkov, zadužen za edukaciju hrvatskih sudaca: “Divno je što VAR uvodimo i u hrvatski nogomet. Tijekom edukacije osposobili smo 16 sudaca”.

Bespredmetno je pričati o tome hoće li VAR sustav pomoći da se količina pogrešaka i nepravednih odluka smanji.

Kvaliteta nogometa u HNL-u opasno pati stalnim sjeckanjem igre kojim suci sami sebi daju alibi, neujednačenim kriterijem i nedostatkom sudačkog autoriteta

VAR bi trebao izbrisati one blatantne pogreške koje određuju krajnji rezultat, ali generalno gledajući to neće pomoći kvaliteti hrvatskih sudaca u onih 200-injak odluka koje donesu za vrijeme utakmice u kojima se VAR neće miješati. S obzirom na to da tim ‘malim’ odlukama izravno utječu na kvalitetu nogometa, to se nameće kao jednako velik problem. Kao i kod izgradnje bilo kakvih građevina, ako temelji nisu u potpunosti sređeni, svaka daljnja nadogradnja ili uljepšavanje ne vodi u dobrom smjeru. A sudeći po ovim izjavama, odgovorni za ovaj projekt smatraju da su temelji hrvatskog suđenja itekako dobro udareni te da je uvođenje VAR-a u ovom trenutku ne samo idući korak, već i alat kojim će se sprati sva ljaga bačena po suđenju tijekom posljednjih godina.

Naravno, to bi onda trebalo značiti da su hrvatski nogometni suci na visokoj razini, da barem prate razinu relativno uspješnih klubova (15. mjesto na UEFA-inoj ljestvici na početku sezone, na osnovu kontinentalnog uspjeha) i da igrači koji se prodaju za milijune nisu prevelik zalogaj za njih.

Stoga, gdje se u usporedbi sa sucima u ostalim europskim ligama nalazi hrvatska sudačka organizacija? To je teza koju želimo testirati.

Ako ćemo govoriti o količini pogrešnih i ispravnih odluka svakog od sudaca koji sudi u HNL-u, zapetljat ćemo se u moru subjektivnih dojmova. Za kontakt između dvojice igrača ne postoji jasna formula i intenzitet pri kojem normalan start prelazi u prekršaj, a to je tek vrh ledene sante, pa je stoga u analizu potrebno krenuti drugačijim putem.

Za početak, što će nam reći brojke ako pogledamo količinu utakmica u europskim natjecanjima koje su sudili hrvatski suci? Nešto što bi trebalo biti koliko-toliko objektivno, budući da sama UEFA želi da njihova natjecanja sude najbolji mogući suci.

Na uzorku od posljednjih pet sezona (od 2015./16. do ove sezone) raspolažemo s brojkom od točno 596 utakmica u Ligi prvaka, odnosno 964 utakmice Europa lige, što nije nimalo zanemariv uzorak, a i poklapa se s količinom sezona koje UEFA uzima u obzir pri rangiranju liga po koeficijentima. Ako se zadržimo samo na Ligi prvaka kao elitnom UEFA-inom natjecanju, dolazimo do podatka da je u posljednjih pet godina hrvatski sudac sudio samo jednu utakmicu. Ivan Bebek je te 2015. u grupnoj fazi natjecanja dobio zadatak da odsudi susret između Real Madrida i Šahtara iz Donjecka, a način na koji je demolirao utakmicu u potpunosti mu je zatvorio vrata Lige prvaka.

Dosta spora je izazvalo isključenje Tarasa Stepanenka, ali vrhunac se dogodio kada je Dariju Srni, kojeg je lopta pogodila u leđa kada je uklizao u blok Cristianu Ronaldu, dao žuti karton za igranje rukom i dosudio kazneni udarac pri rezultatu 1:0. Čak ako je UEFA i bila spremna progledati mu kroz prste i dati mu novu priliku iduće godine, ono što je uslijedilo u Europa ligi promijenilo je takvo mišljenje. Unutar te iste sezone postao je persona non grata u Istanbulu, barem u dijelu grada koji dijeli simpatije prema Fenerbahçeu. Na utakmici osmine finala Europa lige protiv Brage isključio je čak trojicu igrača turskog predstavnika, u potpunosti izgubivši kontrolu nad situacijom na terenu.

To nas dovodi do jedne utakmice jednog suca u Ligi prvaka, a kad iduće sezone ta 2015. ispadne iz petogodišnjeg ciklusa koji se obično promatra, hrvatski suci će imati točno nula utakmica u Ligi prvaka, što je jasan pokazatelj koliko su cijenjeni u Europi.

Vratimo li se generalnoj slici u Ligi prvaka i Europa ligi, naša dvojica sudačkih predstavnika osigurala su HNS-u da upiše ukupno 20 kapica u zadnjih pet sezona — Bebek sa 17 te Marijo Strahonja s tri nastupa. Među 46 saveza koji su dali barem jednog suca barem jedan put za potrebe europskog klupskog nogometa u naznačenom razdoblju, HNS se nalazi na 26. mjestu liste, a od liga koje su koeficijentom iznad Hrvatske su samo dvije s iste liste iza ‘naših’ — Belgija i Švicarska, s dodatkom da su Belgijanci dali petoricu različitih predstavnika, dok su Švicarci dali četvoricu. Te brojke jasno sugeriraju da UEFA ne vidi Hrvatsku kao ligu u kojoj se mogu pronaći dobra sudačka rješenja u koja se isplati ulagati.

Nameće se zaključak kako je UEFA-ino nepovjerenje izravna posljedica toga što naši suci prilično slabo drže kontrolu nad utakmicom i da često uništavaju ritam igre manjkom talenta.

Opravdanost takvog zaključka možemo provjeriti kroz broj dosuđenih prekršaja, kao i broj kartona koje naši suci podijele. Iako 20 utakmica, koliko imaju naši suci, nije pretjerano velik uzorak, to je uvjet koji zadovoljava samo 26 saveza čiji su suci odsudili 20 ili više utakmica. Unutar tih 26 saveza iza Hrvatske i njena 4,85 žuta kartona po utakmici nalazi se samo Slovačka (4,88) i taj rezultat je gotovo 25 posto više žutih kartona od prosjeka koji se drži u UEFA-inim klupskim natjecanjima.

Situacija je još lošija ako se pogledaju isključenja. Suci u ukupnom uzorku zajedno drže prosjek isključenja (izravni crveni i drugi žuti karton) na 0,186 po utakmici, a Hrvatska se nalazi na samom dnu s 0,35 isključenja po utakmici, što je preko 88 posto više nego što se očekuje gledajući prosjek. Još frapantnija je činjenica da je Bebek tijekom svoje karijere u 12 utakmica Lige prvaka poslao čak osam igrača prije vremena na tuširanje (dvojicu izravnim crvenim kartonom), a u svojih sedam sezona suđenja samo u sezoni 2012./13. nije pokazao nijedan crveni karton.

Ove brojke nam sugeriraju da ima nešto u tvrdnji kako hrvatski suci nemaju autoritet nego ga pokušavaju kompenzirati mahanjem kartonima.

Doduše, postoji i mogućnost da se radi o pukoj nesreći i da su naši suci dobili stvarno najteže moguće utakmice. Nešto jasniju sliku o tome je li riječ o manjku autoriteta i talenta ili nesreći trebali bi nam dati podaci o prekršajima i njihovoj količini. Za potrebe tog dijela analize testirali smo stanje posljednjih pet sezona svih europskih liga u segmentima kartona i dosuđenih prekršaja.

Naravno, za prvenstva zemalja poput San Marina, Gibraltara ili Malte gotovo je nemoguće uopće nabaviti podatake, a lige u zemljama poput Walesa i Sjeverne Irske su dosta kompromitirane, jer data provideri prate samo jednu ili dvije najbolje ekipe u ligi, pa ti podaci imaju visoku razinu pristranosti. Ipak, podaci za čak 45 europskih liga su kvalitetni i svaka od tih liga ima barem 400 utakmica u bazi, čime dolazimo do brojke od točno 43.713 utakmica, odnosno do prilično dobrog uzorka.

U domaćem prvenstvu hrvatski suci su nešto mirniji sa žutim kartonima, a po utakmici ih podijele 4,46, što je u kontekstu ostatka Europe svejedno prilično slabo. Naime, u konkurenciji spomenutih 45 liga HNL se nalazi na poraznom 32. mjestu po količini podijeljenih žutih kartona po utakmici. No, slično kao i u europskim natjecanjima, tako je situacija još gora kada se uhvatimo crvenih. Iako znatno manje, 0,26 isključenja po susretu je dovoljno da se HNL nađe na 39. mjestu. Tek Italija, Grčka, Turska, Ukrajina, Rumunjska i Portugal dobivaju više isključenja, s tim da je barem dio ovog probranog društva već otprije poznat po ‘uzavreloj krvi’.

Stari mit kako se u Engleskoj igra “muški”, te kako suci puštaju čvrstu igru pokazuje se točnim ako pogledamo podatke. Oni nam sugeriraju kako se u Engleskoj sudi najmanje prekršaja po susretu u cijeloj Europi — tek 21, što je znatno manje od europskog prosjeka koji iznosi 28,7 po utakmici. A HNL, gdje se on nalazi? Pa, možete pretpostaviti da je ispodprosječan.

Točnije, hrvatski suci sude tri prekršaja po utakmici više od prosjeka čime je HNL 32. liga u Europi. Među rijetkima koji su lošiji su bosanskohercegovačka Premijer liga, koja broji 32,6 prekršaja po utakmici, dok je srpska Superliga na nevjerojatnih 35,5 — ujedno je to i jedina liga u Europi s preko 35 prekršaja po utakmici.

Kako god se okrene kut gledanja, analiziramo li europska natjecanja ili domaća, gledamo li kartone, prekršaje ili nastupe europskim natjecanjima, ispada da HNL suci opasno zaostaju za kolegama iz drugih zemalja, ali i za kvalitetom HNL klubova. Unutar promatranog razdoblja hrvatski su klubovi pokazali da na kontinentalnoj sceni imaju što za reći; naravno, najviše Dinamo, ali i ostali — ako ne kroz izravne rezultate, onda kroz plasman igrača u strane lige čime su posredno ostvarili utjecaj na europski nogomet. Isto ne može reći za naše suce.

Kvaliteta nogometa u domaćem prvenstvu opasno pati stalnim sjeckanjem igre kojim suci sami sebi daju alibi, neujednačenim kriterijem i nedostatkom sudačkog autoriteta. Sve ono što smo dosad imali priliku gledati i nagađati o razmjerima problema, sada smo potvrdili jasnim podacima.

Citat Jacka Sparrowa u Piratima s Kariba “Problem nije problem. Problem je tvoj stav u vezi problema”, mogao bi se idealno preslikati u ovo naše nogometno okruženje. HNS nema nikakvih problema hvaliti se srebrom iz Rusije, isplatiti sebi bonuse i kititi se lovorikama kao da su savez i njegovi djelatnici najzaslužniji za uspjehe seniorske reprezentacije, ali zato odbija preuzeti odgovornost u područjima u kojima zaista ima velikog utjecaja i u kojima vidimo produkte (ne)rada. Obrazovanje sudaca izravno spada u HNS-ovu domenu i sve što gledamo na prvoligaškim travnjacima posljedica je toga što suci moraju proći kroz svoje školovanje koje je napravljeno tako da se nagrađuje podobnost i da se u napredovanju koristi negativna selekcija kroz upute sucima kako je važno skinuti odgovornost sa sebe.

To je, uostalom, dovoljno puta nesvjesno demonstrirao i Mateo Beusan, koji je komentirajući sporne sudačke odluke na televiziji često naglašavao odluke prije sporne u kojima je sudac mogao dosuditi neki prekršaj u napadu ili nešto kako bi sebi “olakšao život”. Činjenicu da je to način na koji se suci kod nas odgajaju već godinama itekako možemo izmjeriti brojkama.

Suci i njihova sudačka kvaliteta samo su jedan dio HNS-ove nesposobnosti, pa kada Vučkov kaže da su “osposobili 16 sudaca” pomalo se bojimo i pomisliti koliko uspješno je to osposobljavanje bilo — jer VAR je zadužen za jednu spornu situaciju, a nitko ne može utjecati na sve one sitne odluke prije toga, točno ove koje Beusan naglašava i koje naši suci redovito sviraju, a zbog kojih nisu faktor u Europi.