Naravno, u ulozi koja je za mladog igrača tako izazovna bilo je pogrešaka. Napadački zanos ponekad ga je odvlačio od koncentracije na defenzivne zadatake, a neiskustvo dovodilo do kiksova, više na većim scenama od one koju nude HNL travnjaci. No, potencijal koji su Leipzig i cijela Hrvatska mogli vidjeti od njegova prvog koraka po tim istim travnjacima nikad nije bio upitan. Pitanje je bilo samo koliko će mu vremena trebati za hvatanje svih zahtjeva u klubu koji je u posljednje dvije sezone jednu završio kao drugi u Bundesligi, a u drugoj igrao polufinale Lige prvaka.

Kada je tek započeo svoj bundesligaški put, Jesse Marsch ga je u prvi sastav svog Leipziga smjestio na poziciju lijevog beka, koristeći putokaz po kojem je Joško odradio Europsko prvenstvo s Hrvatskom te zaključio svoju Dinamovu epizodu. No, nakon nekoliko uvodnih kola, te povratkom formacije na 3-4-2-1, Gvardiol je vraćen na poziciju stopera — u onu ulogu koju su ljudi iz kluba imali u vidu kada su ga dovodili.

Od tog trenutka i utakmice s Herthom, Gvardiol je upisao pune minute u većini utakmica, neovisno o kojem natjecanju se radilo. Odnosno, od tog susreta je prema WyScoutovim podacima odigrao 89 posto dostupnih minuta i postao jedan od najvažnijih pojedinaca njemačkog kluba. Sama ta činjenica pokazuje koliko se brzo prilagodio bundesligaškom nogometu, ali svakako vrijedi provjeriti koliko je uspješno na najvišu razinu prenio sve one karakteristike zbog kojih je dominirao hrvatskim prvoligaškim travnjacima.

U opisu Gvardiolove igre treba se staviti velika kvačica na mnogo zahtjeva koji se od današnjeg stopera podrazumijevaju, ali u malo je kategorija plijenio pozornost kao u svojoj igri s loptom u nogama. Njegove tehničke kvalitete obrade lopte i okomitih dodavanja, te sposobnost diktiranja igre iz zadnje linije i želja za priključivanje napadu značile su da u Europi ne postoji značajan broj stopera koji se mogu ravnopravno uspoređivati s njim u tim segmentima igre, pogotovo uzevši u obzir dob.

Budući da je te elemente nešto lakše prenijeti na višu i bržu razinu nogometa, nije previše čudno da se, primjerice, u statističkim kategorijama distribucije odmah priključio najboljim bundesligaškim stoperima. Među 106 braniča, stopera i bekova s barem sedam kompletnih odigranih susreta prikazanih na grafu iznad, Gvardiol se nalazi u okruženju Bayernovih prvotimaca.

Naravno, u ekipi poput Leipziga, koja se u prvenstvenim utakmicama ističe po postotku posjeda lopte, puno je više prilika za slične napadačke akcije, ali činjenica da u njegovoj ‘blizini’ nema nijednog suigrača iz posljednje linije govori koliko je važan u kreaciji i izgradnji igre. Usporedbe radi, nitko od njih nije prebacio četiri dodavanja na 90 minuta igre ni u jednoj od ove dvije kategorije, dodavanja u zadnju trećinu terena i progresivnih dodavanja, pa je puno lakše usporediv s prošlosezonskom ulogom i učinkom Dayota Upamecana, koji je nakon toga završio u Bayernu u transferu teškom 42,5 milijuna eura. On se u lani u Bundesligi zaustavio na 5,9 dodavanja u zadnju trećinu po 90 minuta, jednako kao što sada ima Gvardiol, te na 4,8 progresivna dodavanja — što je za 0,8 manje od hrvatskog reprezentativca.

Ne treba stoga ni spominjati koliko je uspješno svoje distribucijske vještine prenio u njemački nogomet, a podjednako kvalitetan posao odrađuje i kada se pogledaju njegovi prodori i iznošenja lopte iz zadnje linije. Od bundesligaških stopera, jedino Bayernov Lucas Hernández unese više lopti po 90 minuta u posljednju trećinu od Gvardiola. Ako se pogledaju još i progresivna nošenja ispred se ugura još samo Upamecano, također Bayernov stoper, dok su Leipzigovi obrambeni suigrači ipak značajnije u pozadini.

No, to sugerira i igru koja je prilično rizična, pa su povremene pogreške u predaji lopte neizbježne, a posebno kod igrača koji je još u počecima svoje karijere. Čak 4,5 dodavanja po 90 minuta mu je ove sezone u Bundesligi presječeno ili blokirano, što je najviše među svim stoperima u ligi — dvostruko više od, primjerice, Hernándeza ili Niklasa Sülea, pa čak i od Upamecanova učinka prošle sezone u istom dresu. To je jednostavno previsoka brojka, često prouzrokovana prevelikom željom za okomitim dodavanjima koja će izbaciti jednu ili dvije suparničke linije.

Upravo u tom segmentu, dubinskih lopti između igrača zadnje linije, ove je sezone najbolji branič, a ne samo stoper, cijele Bundeslige. U stilu igre kakav Leipzig gaji, takvo nešto je iznimno poželjno, ali u ispravnim dozama. Igrajući u visokoj zadnjoj liniji opasnost gubitka lopte u tim zonama terena dodatno je izražena, a njegove brojke govore da bi dodatni rad na donošenju odluka kada slati vertikalne oštre lopte, a kada odgoditi takva dodavanja, mogle donijeti mnogo za očuvanje vlastitog posjeda.

Igranje u visokoj zadnjoj liniji nosi za sobom brojne izazove u trenucima kada lopta nije u posjedu vlastite ekipe, pa tu svoje poteškoće ima i Gvardiol. U usporedbi s ostalim stoperima najbolje plasiranih bundesligaša, s tek nešto preko 56 posto uspješnih duela bolji je samo od Leverkusenova Piera Hincapiéa — koji je, doduše, više ovosezonskih utakmica odigrao na poziciji lijevog beka nego na stoperskoj. Svoj obol značajno nižem postotku duela daje činjenica da Gvardiol nije dominantan u skoku — na račun toga, primjerice, Jonathan Tah drži visokih 64,9 posto — ali i podatak da na 90 minuta radi preko jedan i pol prekršaj, koji se računaju kao izgubljeni dueli.

No, to ne znači nužno da je Gvardiol loš u duelu.

Zbog izvrsne pokretljivosti, brzine i agilnosti često na njega padaju zadaci iskakanja iz linije u nasrtajima na suparnika. Ukoliko to nije savršeno tempirano, zna biti vrlo rizično, posebice na širokom prostoru. Za Leipzigov način igranja obrane imati takvog igrača iznimno je važno, budući da je to ekipa koja igra presing i pokušava visoko stisnuti suparnika da bi osvojila posjed. Iako ove sezone među stoperima u svojoj momčadi ima najviše presing akcija na 90 odigranih minuta, još je značajnije pogledati dijelove terena gdje dolazi do tih akcija.

Podijelimo li teren na trećine, Gvardiol čak 58,5 posto svojih presing akcija obavlja izvan obrambene (prve) trećine, odnosno značajno daleko od svojih vrata. Usporedbe radi, Willi Orban je na 49,4 posto, dok je Mohamed Simakan na tek 43,2 posto. Gvardiol je prema visini svojih akcija puno bliži Leipzigovim bekovima nego stoperima, budući da Lukas Klostermann i Nordi Mukiele imaju po 59,1 posto, dok je Angeliño ispred svih sa 61 posto. No, čak i u tim otežanim uvjetima uspio je održati uspješnost na 38,4 posto, što na taj volumen presing akcija nadmašuje samo, pogađate, Dayot Upamecano, njegov prethodnik u momčadi.

Osim toga, takva aktivnost u obrani dovela ga je do ogromne količine presječenih lopti — točnije na 10. mjesto među bundesligaškim braničima, u društvo igrača čije momčadi imaju osjetno niži prosječni posjed lopte od Leipzigovih 57,3 posto, a samim tim i veću mogućnost za više defenzivnih akcija od Gvardiola i njemu sličnih.

Naravno, kao i kod svakog drugog mladog igrača, kod Gvardiola postoji elemenata koje će popravljati, kao i elemenata koje će dodatno unaprijediti, ali ne može se reći da trenutno postoji puno stopera u Njemačkoj, ali i u Europi koji funkcioniraju na toliko visokom nivou kao on, čak zanemarivši činjenicu da je prije mjesec dana tek navršio 20. Doprinos i fleksiblinost koje svojoj ekipi daje u oba smjera igre čine ga nevjerojatno važnim čovjekom ekipe Domenica Tedesca, od započinjanja — i povremenog završavanja — napada do najdelikatnijih defenzivnih zahtjeva.

Čini se da već polako možemo prebaciti razgovor iz onih pitanja može li Gvardiol uspjeti i postati jedan od najboljih bundesligaških stopera u razgovor o tome može li se i kad bi se mogao pridružiti onoj uskoj eliti najboljih svjetskih.