Dinamo je od početka sezone 2020./21., znači u nepunih pet prijelaznih rokova, samo na ulazne transfere igrača koji su mu služili kao lijevi bekovi potrošio gotovo osam milijuna eura. Bez ikakvih dodatnih kalkulacija o vrijednostima ugovora koje su ti igrači imali, Dinamo je na četvoricu igrača utrošio nevjerojatni iznos iz HNL prespektive, a problemi na lijevoj bočnoj poziciji ostali su neriješeni.
Dovođenjem Petra Bočkaja prošle sezoneiz Osijeka te okretanjem prema sustavu s trojicom u zadnjoj liniji činilo se da su ti problemi prošlost. Iz direktnog konkurenta za naslov za 2,7 milijuna eura ugrabljen je jedan od ključnih igrača za stil igre koji forsira Nenad Bjelica, ali i igrač čiji bi opasni centaršutovi i napadačke kvalitete u ulozi lijevog wingbacka više došli do izražaja nego njegova defenzivna poroznost.
Podudaralo se to s filozofijom tadašnjeg Dinamova trenera Željka Kopića, koji je u svojoj drugoj utakmici na klupi, protiv West Ham Uniteda, na teren poslao momčad u sustavu 3-5-2, ali naizgled dugoročni planovi slaganja ekipe po potrebama te formacije nisu potrajali. Igra momčadi nije funkcionirala najbolje, a sve je kretalo od zadnje linije. U otvaranjima napada Dinamo je od svojih stopera dobivao premalo točnosti i progresije u dodavanjima, pozicioniranju i akcijama, što je veznjake vuklo prenisko da bi pomogli u organizaciji igre. Javljale su se rupe između najisturenijih igrača i vezne linije koje jedan ili eventualno dvojica igrača nisu mogli popuniti, a nakon toga su se problemi samo gomilali, pa su napadi često bili jalovi i bezopasni.
Na kraju su ispodprosječni rezultati doveli do smjene trenera, a negdje u svemu tome pogubilo se i skupocjeno pojačanje. Tijekom drugog dijela sezone, vidljivo je bilo da se u ‘jačim’ utakmicama još uvijek traži, posebno defenzivno, što se još moglo pripisivati privikavanju na novu sredinu, drugačiju ulogu i zahtjeve. No, slabiji ulazak u pripreme i traženje prave forme značili su da Ante Čačić mora smisliti rješenje za osjetljivu poziciju lijevog beka, čija je rotacija netom ranije ostala osiromašena za Bartola Franjića.
Možda Bočkaj nije rješenje na lijevoj strani, ali za klub Dinamova ranga rješenje ne bi trebao biti ni Ljubičić
Izbor je pao na pridošlicu Roberta Ljubičića.
Pojačanje pristiglo iz bečkog Rapida za 2,5 milijuna eura je u utakmici superkupa protiv Hajduka gurnuto na lijevu obrambenu stranu da popuni nastalu rupu, a na istom mjestu igrao je od 24. minute prvog kola nove HNL sezone, kada je Čačić vađenjem Bočkaja krenuo u spašavanje utakmice nakon zaostatka 0:2 protiv Lokomotive. Nakon toga je Ljubičić sve Dinamove ključne utakmice, odnosno one europske, u potpunosti odigrao na lijevoj bočnoj strani.
Već je općepoznato da je Ljubičić prisilno rješenje na lijevom beku, ali zanimljivo je pogledati koliko tijekom karijere ustvari bio daleko od te uloge.
U sezoni 2017./18. probio se u seniorski nogomet igrajući za austrijski SKN St. Pölten i od tog trenutka pa do dolaska u Dinamo je, prema podacima s WyScouta, odigrao je ukupno 591 minutu na poziciji lijevog beka ili lijevog wingbacka. Preračunato u postotke, to znači da je on tek 5,2 posto svojih seniorskih minuta proveo igrajući na lijevoj strani zadnje linije. A te minute datiraju još tamo iz 2019. i početka 2020. Na grafici dolje prikazana je raspodjela minutaže po pozicijama u njegovoj dosadašnjoj seniorskoj karijeri. Vidimo da se jako razlikuje od onoga što zasad igra za hrvatskog prvaka.
Ljubičić je veznjak, primarno lijevi centralni ili zadnji vezni. Dinamo ga nije doveo i skupo platio kao braniča.
Na pripremama je protiv Shkëndije svu minutažu na utakmici dobio u veznoj liniji, a potom je protiv Spartaka iz Trnave tek manji udio minuta proveo na lijevom beku. Gledajući sve dosadašnje utakmice za Dinamo, uključujući i te pripremne, na svojoj dotad najuobičajenijoj poziciji lijevog veznog igrača Ljubičić je odigrao tek 15,6 posto minuta, odnosno 10,8 posto ako ne uključimo pripreme. Naravno, najčešće je igrao lijevog beka u sustavu s četvoricom u zadnjoj liniji: na toj je poziciji proveo 68,1 posto ukupne minutaže (74,7 posto ne računajući pripremne utakmice), a do dolaska u Hrvatsku to je bila njegova tek sedma najučestalija pozicija na kojoj je proveo ukupno 271 minutu — gotovo jednako koliko i na mjestu središnjeg napadača (265).
Da nije navikao igrati lijevog beka također postaje jasno nakon što se pogledaju neke od dosadašnjih utakmica. Njegove napadačke navike i pozicioniranje vezani su za boravak bliže sredini terena, pa je teško očekivati probojnost ili dolaske visoko kao potporu napadima, dok defenzivno nema istančan automatizam pokrivanja dubine, što je iznimno bitno za kretnje bočnog igrača iza kojeg je često brisani prostor.
Ljubičić je dosad za Dinamo odigrao ukupno 512 minuta na poziciji lijevog beka, odnosno nešto manje od ukupno šest punih utakmica, što nije baš povoljan uzorak da bi se radila neka usporedba, ali to nam je zasad jedini uzorak koji imamo. Brojke još uvijek mogu dosta varirati s podebljavanjem minutaže, ali trenutno stanje smo usporedili s onim što je na istoj poziciji lani odigrao Bočkaj za Osijek i Dinamo u svim natjecanjima. Jasno je koliko je Bočkaj opasniji u završnoj trećini terena i oko nje. Naravno, uz malu minutažu od dolaska u Dinamo, Ljubičićevi su suparnici također drugačiji, ali ta statistička razlika samo potvrđuje dojam.
Defenzivne brojke s WyScouta, ili barem statistika koja se veže pretežno uz obrambene akcije podijeljena je između njih dvojice, s tim da je Ljubičić efikasniji u svojim akcijama od Bočkaja. S druge strane, velika razlika u broju presječenih lopti povezana je s navikom igranja uz aut-liniju i boljim pozicioniranjem na suparničkim linijama dodavanja u toj zoni terena. Daleko od toga da se brojkama obrana može kvalitetno prikazati, posebno jer se loše pozicioniranje, ispadanje i kašnjenje u reakcijama ne može iščitati iz ovakve vrste statistike, a sve su to elementi u kojima znamo da Bočkaj ima mnogo prostora za napredak.
No, jednako tako, Ljubičić je već upisao nekoliko pogrešaka u istim tim defenzivnim elementima od kojih su neki vodili do suparničkog pogotka — kao, primjerice, drugi gol koji je Shkupi zabio na Maksimiru. Agresivnost i tajming ulaska u duel koju ima uspješno je prebacio i u svoju novu ulogu, ali nijanse koje se dobiju kontinuiranim igranjem na nekoj poziciji, koje definiraju navike i reakcije kada je igrač pod pritiskom i u nevolji, jednostavno ne može ni imati. Lošim Bočkajevim ulaskom u sezonu, uz kombinaciju energije koju donosi, Ljubičić je sigurno ostavio bolji dojam, ali pitanje je bi li on mogao biti prvi izbor na lijevom beku kad dođu zahtjevnije utakmice.
Ako se vratimo gore na graf njihove usporedbe, možemo vidjeti koliko je oskudan Ljubičićev doprinos napadačkoj fazi igre. On može sačuvati loptu kroz dribling, ali vrlo teško radi višak i progresiju s njom u nogama, a i kada dođe visoko, nema ni centaršut ni sposobnost razigravanja na razini koja bi Dinamu bila potrebna da bude opasan s obje strane napada. S jednom stranom odsječenom, na kojoj bi sve ostalo na Mislavu Oršiću, Dinamo bi mogao imati ozbiljnih problema u probijanju suparničkih linija protiv ekipa blizu svog ranga.
U četiri pune sezone i ovih nekoliko utakmica u novoj Ljubičić je već 13. igrač koji je za Dinamo zaigrao na poziciji lijevog bočnog, ali nije ni izbliza jedini kojem to nije bila primarna pozicija.
Franjić je zadnji vezni ili stoper, Joško Gvardiol, Amir Rrahmani i Josip Šutalo su stoperi, dok je Mario Šitum krilni igrač. Ostaje još sedam primarno lijevih bekova koji su se u međuvremenu izrotirali i od kojih se očito nijedan nije nametnuo kao stabilno rješenje. Od Damjana Daničića i Marija Muse nikad se ništa posebno nije ni očekivalo, ali od milijunskih ulaganja u Marijana Čabraju i Danijela Štefulja sigurno jest. Nešto jeftinije su plaćeni Marin Leovac i François Moubandje (bez odštete), ali njihovi su ugovori na godišnjoj razini značajno opterećivali klub te su dovedeni da ojačaju momčad, a ne kao ulaganja u budućnost ili u dobre odnose unutar HNL-a. Ni oni to dugoročno nisu uspjeli.
Možda Bočkaj nije rješenje na lijevoj strani, možda će biti kada u potpunosti riješi pitanje spremnosti, ali za klub Dinamova ranga rješenje ne bi trebao biti ni Ljubičić. U zadnjih nekoliko sezona spržen je ogromni iznos na potencijalna rješenja, ali problem nije riješen ako će tu igrati zadnji vezni. S jedne strane gubi se vrlo kvalitetan veznjak u sredini terena, a s druge se na poziciju lijevog beka stavlja igrač koji se ondje ne osjeća najbolje.
Dinamo je osigurao sudjelovanje u skupini europskog natjecanja. Dobri su izgledi da će to biti Liga prvaka, u najgorem će to biti Konferencijska liga, ali u svakom slučaju će dobiti UEFA-in financijski bonus koji se možda već trebao unovčiti u daljnju potragu za lijevim bekom.
Jer, kako stvari trenutno stoje, ta potraga ne bi trebala biti zaključena.
