Neka od mojih prvih nogometnih sjećanja vezana su uz odlaske kod ujca nedjeljom navečer i gledanja derbija Serie A preko satelita. U to vrijeme nogometa je bilo vrlo malo, satelit su imali rijetki, a osim Serie A nije bilo potrebe gledati bilo što drugo. Nogometno gledano, ja sam dijete devedesetih. Lagao bih kad bi rekao da je tada bilo bolje, ali optimizam pamćenja radi svoje i svi mi, poput Gabi Novak, pamtimo samo sretne dane. Besmisleno je uspoređivati današnji nogomet s onim prije 20-30 godina, prije svega u kontekstu kvalitete i dostupnosti, ali ipak, nemoguće je nadmašiti ‘romantiku’ nogometnog odrastanja. Među prvim značajnijim trenucima koje pamtim su Milanovo gaženje Barcelone u finalu Kupa Prvaka 1994. i nesretni penal Roberta Baggija u finalu Svjetskog prvenstva iste godine.
Kao dijete zakačiš se na nogomet kopirajući odrasle, slušajući njihove priče i diskusije, a tijekom 1990-ih dvije su se priče redovito ponavljanje i spominjale kao općeprihvaćeni nogometni etaloni. Prva je bila vezana za nedodirljivi Milan Arriga Sacchija i sveto trojstvo ‘Letećih Holandeza’ Franka Rijkaarda, Ruuda Gullita i Marca van Bastena, a druga je u očima tadašnjeg dječaka zvučala kao maltene drugi dolazak Krista na zemlju.
Po pričama odraslih dogodilo se to u ljeto 1986. na Svjetskom prvenstvu u Meksiku, a vreliji od užarenog asfalta Ciudad de Méxica bio je Diego Armando Maradona.
Moja generacija nije gledala Maradonu na terenu, ali gledala je njegova kasnija posrtanja, trenerska blamiranja i probleme s drogom. Za odrasle je bio nogometno božanstvo, a za nas mlađe običan redikul, lik potpuno nespojiv s titulom jednog od najvećih ikad. Za sve one koji Maradonu nisu imali prilike gledati, ovo je priča o Meksiku ’86., jednom od najvećih solo pothvata u momčadskoj igri i zajedno s idućom sezonom u Napolijevu dresu možda i najvećem igračkom peaku koji je ovaj sport vidio. S obzirom na to da su statistički podaci iz onog vremena jako šturi, potrudili smo se istražiti ih i objediniti na jednom mjestu kako bismo pokušali ilustrirati veličinu Maradonina pothvata.
Protiv Engleske je Diego postao de facto drugi napadač sa slobodom da luta između linija i ubacuje se gdje god mu se ukaže prilika. Iskoristio ju je na strašan način
Svjetsko prvenstvo je obilovalo zanimljivostima, pa i kontroverzama na terenu, ali imalo je jednako zanimljiv uvod izvan njega uz zlokobni nagovještaj da će kokain i loši momci obilježiti Diegov život. Naime, Mundijal je trebao biti održan u Kolumbiji, ali građanski rat između tamošnje vlade i radikalno lijevih paravojnih organizacija (FARC, ELN i M-19), te rastuće nasilje povezano s narko kartelima (prije svega onim iz Medellina, Pabla Escobara) natjeralo je FIFA-u na promjenu domaćinstva. Da ni taj plan ne prođe bez problema pobrinula se priroda, točnije potres magnitude 8,1 po Richteru koji je pogodio Ciudad de México, sravnivši dobar dio grada sa zemljom i pritom usmrtivši nekoliko desetaka tisuća ljudi. Sudbina se okrutno poigravala sa prvenstvom, koje je očajnički trebalo spasitelja i pozitivnu priču.
Argentinci su bili zaokupljeni svojim problemima i igrali su loše, pa prvake iz 1978. nitko nije svrstavao u uži krug favorita; 7-2 na generalnoj probi protiv Izraela bila je prva njihova pobjeda u sedam utakmica te su po jedinoj relevantnoj metrici s kojom možemo zaviriti ovoliko daleko u prošlost (Elo rejting) u tom trenutku bili 12. reprezentacija na svijetu. Lepršavi nogomet Cesara Luisa Menottija, čovjeka koji je Argentinu odveo do prvog naslova prvaka osam godine ranije, zamijenio je pragmatizam Carlosa Bilarda. Argentinci su po svim parametrima igrali prosječan nogomet, a dodatni problem netom prije početka natjecanja stvorio je Daniel Pasarella, stup obrane i kapetan pobjedničke ekipe iz 1978., napustivši momčad zbog navodno zdravstvenih problema, iako su kuloari pričali o sukobu s Bilardom i Maradonom.
Činjenica što Argentina ulazi u prvenstvo kao osrednja momčad u lošoj formi nije pretjerano utjecalo na očekivanja javnosti, a povratak prvenstva na američko tlo svi su gledali kao priliku da se trofej vrati kući. Pritisak na Maradoni bio je ogroman, ali od očekivanja javnosti više su ga brinuli suparnički obrambeni igrači, a pod tim ne mislim na njihov nogometni pedigre. Naime, Španjolsku 1982. Maradona je godinama poslije opisivao kao “svjetsko prvenstvo modrica”, a za nogomet koji se igrao u to vrijeme netko bi danas bio uhićen.
Argentince koji su branili naslov s prvenstva su izbacili Talijani, u utakmici koja je možda najbolje zapamćena po neslavnom rekordu koji stoji i danas. Maradona je na toj utakmici fauliran čak 23 puta, s tim da to nisu bili taktički prekršaji kakve viđamo danas, već pravo batinanje uz pokoji pokušaj ubojstva. Na prošlom svjetskom prvenstvu je najviše prekršaja na jednoj utakmici pretrpio Neymar, njih 10, što je rekord u posljednjih 20 godina. Maradona ih je protiv Italije pretrpio 23, i to mahom od istog čovjeka, Claudija Gentilea. Ti isti Talijani, zajedno s Gentileom, čekali su Maradonu već u skupini. Diego je znao da ga čekaju porcije batina i da će, želi li otići do kraja, morati riskirati svoje zdravlje, a potencijalno i karijeru.
Ipak, Maradona — koji nije igrao na prvenstu 1978. — odlučio je vratiti trofej u Argentinu, bez obzira na cijenu, a ono što je uslijedilo bila je jedna je od najvećih solo dionica u povijesti nogometa.
Maradonine brojke nevjerojatne su s obzirom na okolnosti i nogomet koji se tada igrao, a usporedive jedino s mitskim prvenstvom Johana Cruyffa 12 godina ranije (i Peléovim, za koje nemamo podatke). Ipak, dok je Cruyff igrao u jednoj od kolektivno najdominantnijih momčadi svih vremena, Maradonina prateća postava bila je sve, samo ne impresivna, sukladna Bilardovoj notornoj izjavi kako momčad treba “sedmoricu koji se brane i trojicu koji napadaju”; fokus njegove taktike bilo je zatvoriti prilaze golu, a zatim se pomoliti Diegovu geniju, uz prateće role preostale dvojice, u ovom slučaju Jorgea Burruchage i Jorgea Valdana.
Argentinci su turnir otvorili protiv Korejaca, koji su odmah nagovijestili Maradoni što ga čeka u nastavku. Ipak, njihov taekwando nije zaustavio Diegovu dominaciju u laganoj pobjedi 3-1 na otvaranju. Argentina je završila grupnu fazu na prvom mjestu skupine s pet bodova (pobjede protiv Južne Koreje i Bugarske te remi s Italijom), a Maradona se s jednim golom i četiri asistencije tek bio zagrijao. U prvoj knockout rundi uslijedila je teška pobjeda nad tradicionalnim rivalima iz Urugvaja (1-0), a zatim se pozornica trajno premjestila na Estadio Azteca. Ondje, na više od 2.000 metara nadmorske visine, Maradona će odigrati tri utakmice koje će ga učiniti besmrtnim.
Prva od njih bila je utakmica protiv Engleske u koju su obje momčadi ušle s prtljagom Falklandskog rata koji je završio tek nekoliko godina ranije. I dok je zvučnicima odzvanjala God Save the Queen, u očima argentinskih igrača tinjala je želja za osvetom za izgubljeni rat u vlastitom dvorištu. Ipak, usprkos naelektriziranoj atmosferi nitko nije mogao predvidjeti ono što će uslijediti.
Detalj koji je neizostavan kad pričamo o toj utakmici, ali i općenito o okolnostima koje su Maradoni otvorile prostor da zasja na velikoj pozornici, bila je Bilardova neočekivana taktička odluka. U dotadašnjem tijeku turnira Argentina je igrala u formaciji 4-4-2, pri čemu je Jose Luis Brown igrao libera, a uz Valdana u napadu bio Pedro Pasculli iz Leccea, koji je zabio jedini gol protiv Urugvaja. Međutim, Bilardo je smatrao da je takva postava, u kojoj su obojica centralnih veznjaka (Burruchaga i Maradona) bili izrazito ofenzivno orijentirani, suviše napadačka za suočavanje s Engleskom.
“Protiv Engleza ne možete igrati s čistim centarforom”, izjavio je. “Proždrli bi ga. A dodatni čovjek u veznom redu dat će Maradoni više prostora”.
Ali zapravo se nije radilo o jednom, nego o dvojici dodatnih veznjaka. Osim što je Pascullija, junaka pobjede u prethodnoj rundi, zamijenio Héctor Enrique, Bilardo je u sastav uveo i defenzivnog veznog Sergija Batistu te prešao na sustav s trojicom u zadnjoj liniji.
Nije to bio revolucionaran potez. Još je Miroslav Blažević 1982. osvojio naslov s Dinamom igrajući 3-5-2, a nije jedini kojemu se mogu pripisati zasluge za uvođenje te formacije; uostalom, i Zapadna Njemačka, s kojom će se Argentina susresti u finalu SP-1 1986., bila je u vlastitoj tranziciji prema takvom sustavu. Međutim, specifično za Bilardovu ideju bilo je to što je ona došla kao odgovor na pitanje kako najboljem igraču na svijetu dati maksimalnu slobodu, a da se pritom zadrži defenzivna kohezija, što je za argentinskog izbornika bio daleko najvažniji element igre. S Batistom, Enriqueom i Burruchagom u veznom redu Diego je postao de facto drugi napadač sa slobodom da luta između linija i ubacuje se gdje god mu se ukaže prilika.
Iskoristio ju je na strašan način.
U utakmicu se ušlo oprezno s obje strane, a rezultat na poluvremenu je bio 0-0 usprkos blagoj argentinskoj prednosti. No, u sljedećih desetak minuta Maradona će nogometni svijet okrenuti naglavačke. U 51. minuti je zabio gol vječno upamćen kao Božja ruka; ni danas vam, ako gledate snimku, na prvu vam neće biti jasno što se točno dogodilo, kao što nije bilo jasno komentatoru ni tuniskom sucu koji je gol priznao usprkos prosvjedima Engleza. Ono što je uslijedilo četiri minute kasnije bilo bi bogohulno pretipkavati, a komentar Victora Huga Moralesa najbolje dočarava i opisuje Diegov genij.
Maradona je u 9,5 sekundi s loptom pretrčao 52,4 metra, dirajući loptu 12 puta nakon Enriqueova dodavanja tri metra u svojoj polovici i leđima okrenut prema suparničkom golu. Akciju koja je od početka bila osuđena na neuspjeh pretvorio je u gol nakon solo prodora jedan-protiv-11. Tog 22. lipnja 1986. jedan je čovjek na istoj utakmici postigao dva gola koje spadaju među najpoznatije u nogometnoj povijesti; pritom oba sublimiraju Maradonin polarizirajući život i karijeru kroz njegovo buntovništvo, lukavstvo, ali i nepatvorenu genijalnost.
O magnitudi Maradonine dominacije svjedoće sljedeći statistički podaci: u utakmici protiv Engleske su Argentinci imali 15 udaraca, od kojih je Maradona sudjelovao u 13 — bilo da je asistirao ili ih sam uputio. Kod drugog gola je kompletirao četiri uspješna driblinga, nešto što u današnjem nogometu rijetko kojem vrhunskom nogometašu uspije i za čitavih 90 minuta. U toj utakmici Maradona je kompletirao čak 12 driblinga iz 14 pokušaja.
Nemoguće je izmjeriti koliko mu je za takvu partiju pomoglo to što ga je Bilardova promjena formacije kreativno ‘oslobodila’, ali činjenica je da je sada iza sebe u sredini imao čak trojicu igrača, a dotad samo jednoga. Osim toga je takva modifikacija sigurno dozlaboga zbunila taktički poslovično rigidne engleske braniče, koji nisu mogli znati na kojem dijelu terena ga u danom trenutku očekivati, kao ni odlučiti hoće li ga pratiti ili čekati pred svojim kaznenim prostorom. Njihovu nemoć ilustriraju i grubi prekršaji u kojima je prednjačio Terry Fenwick, koji je po kasnijem tumačenju na toj utakmici “zaslužio četiri crvena kartona”, a izvukao se samo s jednom opomenom.
Kada je engleski izbornik Bobby Robson uvidio glavnu slabost Bilardove formacije te uveo Chrisa Waddlea i Johna Barnesa kao krilne napadače 20-ak minuta prije kraja, Engleska je preokrenula momentum, smanjila na 2-1 i umalo izjednačila u posljednjim trenucima utakmice. Ali bilo je već prekasno. Zatečenost taktičkim rješenjem suparničkog trenera koštala ga je utakmice — kao, naravno i Maradonin čisti genij.
U nastavku prvenstva Bilardo je zadržao 3-5-2 (ili 3-5-1-1), a Maradona je genijalnu utakmicu odigrao i protiv Belgije, postigavši oba pogotka, te završio posao u finalu protiv Zapadne Njemačke; u njemu je izbornik Franz Beckenbauer stavio Lothara Matthäusa da čitavu utakmicu striktno markira Diega i ne da mu disati, tako da se nije baš naigrao, ali jest uputio briljantni zadnji pas za Burruchagin pobjednički gol vrijedan naslova.
Kakav turnir je odigrao Maradona sumirat ćemo sljedećim podacima: zabio je ili asistirao kod 10 od 14 golova koliko ih je Argentina ukupno postigla na prvenstvu, kreirao je ili uputio 52 posto svih njenih udaraca na turniru te se upustio u 90 driblinga, triput više nego ijedan drugi igrač. Uz sve to dodajte činjenicu da je bio fauliran čak 53 puta, dvostruko više od bilo koga drugog, što je rekord svjetskih prvenstava koji stoji i danas. Diego je tako igrač koji je najviše puta fauliran na jednoj utakmici (SP 1982. protiv Italije) i igrač koji je najviše puta fauliran tijekom jednog svjetskog prvenstva (SP 1986. u Meksiku). No, ne samo da se Maradona nalazio na kraju akcija kao egzekutor ili asistent, bio je i glavno argentinsko oružje u fazi posjeda, odnosno progresije u suparničku trećinu, bilo kroz dribling ili dodavanje, u čemu je također predvodio momčad.
Količina odgovornosti koju je Maradona preuzimao, kao i njegov output na terenu, nezamislivi su za današnje pojmove, posebno u kontekstu svega onog što se u to vrijeme dopuštalo obrambenim igračima. Zbog svega ovoga će Meksiko 1986. zauvijek biti upamćen kao Maradonino prvenstvo, ali i prvenstvo kojim je, kao nikad prije ni poslije, dominirao jedan čovjek.
Kako bismo Diegov pothvat stavili u perspektivu, izvukli smo brojke za neke od najzapaženijih nastupa na svjetskim prvenstvima, statistike osvajača Zlatne lopte za najboljeg igrača turnira. Kao što možemo vidjeti, jedini igrač koji može parirati Maradoni je Pelé, koji je 1970., također u Meksiku, imao fantastično prvenstvo. Za razliku od Maradone, Pelé je iza sebe imao jednu od najboljih momčadi svih vremena i nije sam morao nositi teret rezultata, što se vidi u puno manjem postotku golova kod kojih je sudjelovao.
Maradonino nestvarno prvenstvo ostat će duboko ukorijenjeno u popularnoj kulturi, posebno onoj argentinskoj, i aršin po kojem će se mjeriti svi nakon njega, pa i oni najveći. Tako će Meksiko ’86. postati ogromni teret za Lea Messija, neispunjena želja nacije koja već više od 30 godina čeka na povratak trofeja.
No, Maradonin peak nije završio s krajem ljeta, već je u nastavku, u sezoni (1986./1987.) odveo Napoli do titule prvaka, prve u klupskoj povijesti, što bolji poznavatelji ondašnjih prilika smatraju još većim overachievementom od osvajanja Mundijala.
Prije njegova dolaska Napoli se borio za opstanak u Serie A, a cijelo vrijeme je financijski i organizacijski značajno kaskao u odnosu na konkurenciju, prije svega puno bogatije i uređenije klubove sa sjevera. Do 1990. Maradona će s Napolijem osvojiti dva prvenstva u nenormalno jakoj konkurenciji; dovoljno je spomenuti Sacchijev Milan ili Inter na njemački pogon.
Maradona će u tom periodu zabiti gotovo 50 posto svih Napolijevih golova (nažalost, pouzdane podatke za asistencije nemamo). Osim prvenstava, Maradona će s Napolijem osvojiti i Kup UEFA, što je u ono vrijeme bio možda i veći pothvat nego osvajanje Kupa prvaka, jer su u natjecanju igrali svi drugoplasirani, trećeplasirani i četvrtoplasirani klubovi liga Petice. Kup UEFA i spomenuta prvenstva ostat će jedini Napolijevi trofeji do danas, a ni Argentina, čak ni ona Messijeva, neće uspijeti ponoviti 1986.
Cijeli njegov život, pa i onaj nogometni, priča je o borbi, konstantnoj borbi iz pozicije autsajdera i anomaliji koja se nije trebala dogoditi. Odrastao na ulicima jednog od slumova Buenos Airesa, cijeli život će igrati sam protiv svih, protiv vjerojatnosti i pravila, a ponajviše protiv samog sebe. Priča o Maradoni priča je o dječaku koji neće uspjeti iskontrolirati slavu koju će mu nogomet donijeti niti stvarnost izvan nogometnog terena.
Dok zvučnicima Olimpijskog stadiona trešti Live Is Life, a Diego odvezanih vezica očarava publiku na zagrijavanju pred odlučujuću utakmicu Kupa UEFA protiv Bayerna, isti čovjek duboko je nesretan i potpuno ovisan o kokainu, u isto vrijeme spasitelj Napulja i njegov talac. Maradona — buntovnik, varalica i bog nogometne igre.
