Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Koliko dobar je bio Beckham?

Bio je pop ikona. Je li zbog toga ostao podcijenjen kao igrač?

Kada su početkom 2001. Victoria i David Beckham gostovali u Ali G-jevu talk showu za Comic Relief, bili su na vrhuncu svoje slave. Najglamurozniji britanski par kojeg su pratili ljudi iz svih sfera života nije imao problema podvrgnuti se ismijavanju. U tom trenutku njih dvoje su bili ljudi koji su mogli privući najviše pozornosti, a samim tim i najviše pomoći humanitarnom cilju Comic Reliefa. Daleko od toga da nisu imali uspjeha u svojim profesijama, ali javnost je zanimalo s kojom frizurom David istrčava u idućem prvenstvu ili s kojim proizvođačem bokserica je potpisao novi multimilijunski ugovor, dok je Victoria pažnju plijenila svojim istančanim ukusom za dizajnerske torbice i haljine.

Vjerojatno zato, kada se pokrene tema odabira najboljih ili najvećih engleskih veznjaka 2000-ih, priča se samo o Franku Lampardu, Stevenu Gerrardu i Paulu Scholesu. Naravno, svatko od njih ima svoje argumente, kao i vojsku svojih poklonika za koje je baš ovaj ili onaj stepenicu iznad ostalih. No, ono što mene u cijeloj toj priči muči je činjenica da rijetko u tim komentarima vidimo Beckhamovo ime, usprkos činjenici da svoje najbolje partije nije davao u centralnom dijelu terena kao navedena trojica, već na desnoj strani vezne linije, pa ne prolazi u potpunosti kroz filtere tih usporedbi.

Zbog tog blagog ignoriranja, u ovom tekstu osvrnui ćemo se na njegovu karijeru, većinom se zadržavajući na onome što je ostvario u Premier ligi i engleskoj reprezentaciji, radi lakših usporedbi.

Nije prošlo mnogo vremena od njegove posljednje utakmice, ali prije svega vrijedi se prisjetiti profila igrača kakav je bio Beckham. Statistika navedena u grafici ispod je sa Svjetskog nogometnog prvenstva 2002., taman oko vremena kada se smatrao jednim od najboljih veznjaka na svijetu, a prilično ga dobro oslikava usprkos malom uzorku od samo pet utakmica.

Engleska i Manchester United gradili su ogromni dio svojih akcija preko njegove desne strane, pa iako nije bio nešto brz ni snažan da individualno u kontinuitetu radi razliku, njegova pluća i radna etika bili su nevjerojatni. Konstantno se ubacivao na krilnu poziciju u zadnjoj trećini, a nije mu bilo strano doći ni u samu završnicu napada. To je povremeno ostavljalo defenzivnu rupu, ali izuzev tih par napadačkih izleta defenzivno je bio više nego iskoristiv igrač. Suočen s kvalitetnim suparničkim bekom disciplinirano ga je pratio da mu ne ulazi iza leđa, a nedostatak snage nadoknađivao je pravovremenim ulascima u duel, pa otud i ovako velik broj oduzetih lopti za jednog bočnog veznjaka koji je bio veoma dobar u agresivnijem pristupu obrani.

Njegova kvaliteta prikazana na terenu često je bila zanemarena zbog niza ‘izvannastavnih’ aktivnosti

Njegov centaršut iz igre i iz prekida, kao i tehnika udaranja lopte, bili su predmeti kopiranja mnoge djece koja su u to vrijeme odrastala, a osim estetske vrijednosti bio je ubojito efikasan u kreiranju prilika. Kada se na to doda činjenica da je imao fantastičnu dugu loptu kojom je većinom okomitim dodavanjima tražio svoje suigrače, jasno je da se radi o igraču na kojem se može bazirati dio napadačke igre.

Ako uzmemo sve veznjake i krila koji su nastupali na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima od Beckhamova debija na velikim natjecanjima za Englesku 1998. u Francuskoj, uz uvjet da su prikupili barem 12 nastupa (ekvivalent jednog cijelog svjetskog i europskog prvenstva) vidimo da je među 58 igrača Beckham vodeći po broju asistencija po utakmici.

U 20 odigranih utakmica upisao je tri gola (jedanaesterac i dva slobodna udarca) i čak 12 asistencija, čime je sudjelovao u 15 od ukupno 31 gola koji je Engleska zabila dok je on bio na terenu. Usporedbe radi, Scholes je u 16 nastupa ostvario učinak od tri gola i dvije asistencije, a Gerrard i Lampard, dvojac koji je u reprezentativnoj karijeri zabio više od Becksa, ima 4+4 u 21 utakmici, odnosno 3+0 u 13 utakmica.

No, bolji, a možda i važniji uzorak je onaj iz klupske karijere.

Početkom aktualne sezone Kevin De Bruyne je postao igrač koji je najbrže došao do brojke od 50 asistencija u povijesti engleske Premier lige (od sezone 1992./93.), skinuvši Mesuta Özila za 18 utakmica. Na tom popisu nalazi se i Beckham, na sedmom mjestu, ali u nešto drugačijem kontekstu od ostatka ekipe s popisa. Kao što se vidi na grafici, samo su on i Cesc Fàbregas svoju karijeru započeli u Premier ligi, dok su se ostali u ligi pojavili kao već razvijeni igrači kojima je bilo puno lakše prihvatiti sve zahtjeve jedne od najboljih svjetskih liga.

Eric Cantona i Dennis Bergkamp došli su s navršenih 26 godina — kao igrači koji se možda nisu snašli u svojim prijašnjim klubovima, ali kao već gotov produkt spreman okrenuti svoju karijeru na pravi put. David Silva, De Bruyne i Özil već su grabili prema 25. godini života kada su dobili ključeve svojih aktualnih ekipa (KDB prije toga upisao tri nastupa za Chelsea, pa igrao u Bundesligi), dok je nešto mlađi bio tek Thierry Henry s netom navršene 22, ali također s mnogo iskustva prilikom dolaska u Arsenal.

Naravno, ne znači to da je netko nezasluženo ispred nekoga drugog, već se samo daje kontekst kako je nogometno ‘odrastanje’ bilo drugačije za Cesca i Beckhama, a vrijedi napomenuti da bi prvo mjesto asistenata zauzeo Bergkamp kada bismo prilagodili statistiku ovisno o tome koliko su njihove ekipe postizale golova, dok bi ostatak tablice izgledao identično.

Među osmoricom navedenih igrača koji su rekordno brzo dolazili do 50 asistencija, više golova u trenutku 50. asistencije zabili su Cantona, Bergkamp i Henry, što znači da nijedan od veznjaka koji se nalaze na tom popisu — ni ukupno, ni gledajući po susretu — do tog trenutka nije zabio više golova od Beckhama.

No, da bismo vidjeli gdje je njegovo mjesto u povijesti Premier lige, grafom ćemo prikazati sva 383 premierligaška igrača koja su tijekom svoje karijere zabili barem 25 golova ili su podijelili barem 20 asistencija u ligaškim utakmicama. Sigurno ne odskače od najveće grupe igrača poput De Bruynea kada se gledaju asistencije, Cantone s kombinacijom golova i asistencija, nevjerojatnog Henryja na vrhu strijelaca ili hrpe današnjih golgetera koji su fokalne točke svojih ekipa, ali drži prilično dobru poziciju sa 0,302 asistencije i 0,234 gola po utakmici.

Gledajući golove, to je po utakmici više od Scholesa (0,214) i Ryana Giggsa (0,170), vrlo slično Gerrardu (0,238) i manje nego što je zabijao Lampard (0,291), dok je u kategoriji asistencija daleko ispred te ekipe, najbliži mu je konkurent Giggs, najbolji asistent u povijesti lige, s 0,247 asistencije po utakmici. Naravno, treba reći da nije proveo cijelu karijeru igrajući u Premier ligi kao što je to učinio ostatak navedenih (zanemarimo MLS), ali budući da je u Real Madridu prosjek asistencija podigao na još malo viši nivo (u prosjeku 0,319 asistencija po utakmici) igrajući u sustavu drugačijem od onoga na koji je navikao i s dijelom minuta odigranih u za njega novoj ulozi i poziciji, ne bi bilo suludo pretpostaviti da bi njegove brojke asistencija ostale na prilično sličnom nivou kao dotad.

Doduše, nisu asistencije i golovi sve, jer pogotovo kada je riječ o veznjacima nogometna igra se sastoji od puno više elemenata od kojih bi neki bili mjerljivi da su se podaci prikupljali u to doba. No, neku osnovu možemo postaviti, a to bi bilo utvrđivanje koliko je Beckham bio redovit član postava Manchester Uniteda i engleske reprezentacije, te kakvi su rezultati bili s njim u ekipi, a kakvi kada je otišao.

Nogomet je sigurno sport u kojem pojedinac ima manji utjecaj na rezultat nego, primjerice, u košarci, čisto zbog brojnosti igrača na terenu i involviranosti u velik udio akcija, ali treba zabilježiti kako je Beckham odigrao 79 posto mogućih minuta za United u prvenstvu i Ligi prvaka tijekom svojih osam godina u prvoj postavi kluba. Usporedbe radi, njegovi suigrači iz veznog reda — Scholes, Giggs i Roy Keane — su svi ispod 70 posto u istom razdoblju, što govori o njegovoj važnosti za ekipu, ali i sposobnosti da ostane zdrav i dostupan za sastav.

Od sezone 1996./97. do 2002./03. i ljeta kada je Beckham bio jedini igrač sa značajnom minutažom koji je napustio klub, United je osvojio pet od mogućih sedam premierligaških naslova, usput došavši barem do četvrtfinala Lige prvaka u svakoj od tih sezona (dva polufinala i jedna titula). Nakon njegova odlaska United je zaredao sa dva treća mjesta u ligi i jednim drugim, dok je u Ligi prvaka dvaput zapeo u osmini finala, te jednom u grupnoj fazi natjecanja. Tek kada su Cristiano Ronaldo i Wayne Rooney dovoljno stasali (2006./07.) United se vratio tradiciji osvajanja trofeja. Naravno da to ni u kojem slučaju iz niza razloga ne treba pripisivati Beckhamovu odlasku, ali mora se priznati da je itekako imalo utjecaja, posebno kada se pogleda da je slična situacija bila i u reprezentaciji.

Posljednja tri reprezentativna natjecanja, na kojima je ujedno bio kapetan, završili su u četvrtfinalima — 2002. Engleska je poražena od budućeg prvaka Brazila, dok je 2004. na Euru i 2006. na Svjetskom prvenstvu ispala nakon raspucavanja protiv Portugala. Upravo nakon tog Mundijala u Njemačkoj došlo je do prisilne pauze u reprezentaciji, što se poklopilo s neuspješnom engleskom kampanjom za Euro 2008. Doduše, vraćen je bio za dvije utakmice kvalifikacija, u kojima je za 113 minuta igre upisao tri asistencije, ali ni njegov učinak nije bio dovoljan da pomogne Engleskoj na Wembleyju protiv Hrvatske. Slučajnost ili ne, obje ekipe u kojima je dotad igrao doživjele su značajni pad u sezonama nakon njegova odlaska.

Na kraju krajeva, valjda bi neku priču trebale ispričati i individualne nagrade koje je osvojio tijekom karijere, a njih nije nedostajalo.

Gledajući samo razdoblje koje je proveo u Unitedu, na visoka mjesta najboljih svjetskih igrača svrstavali su ga svi — novinari, igrači, treneri i navijači. Među najboljih 10 prema glasanju novinara za Ballon d’Or bio je četiri puta u pet godina, s apsolutnim vrhuncem 1999., kada je bio drugi. Te ga je godine UEFA, prvenstveno zbog nastupa u Ligi prvaka, imenovala najboljim europskim veznjakom i igračem, a u glasanju igrača, trenera i novinara FIFA ga je smjestila samo iza Rivalda. Izuzev tog slučaja, još je četiri puta po FIFA-inu glasanju završio među najboljih 10 nogometaša na svijetu, a brojku od pet takvih slučajeva nije uspio izjednačiti nijedan njegov sunarodnjak, kao ni one četiri godine izbora za Zlatnu loptu.

Iako nije upisao nijednu nagradu za najboljeg igrača Premier lige, igrači su ga četiri puta zaredom izglasali u ekipu godine (od 1996./97. do 1999./00.), a svojoj kolekciji je, nakon ustanovljenja izbora za najboljih 11 prema UEFA-i za koju se pravo glasa dalo navijačima, dodao i dva izbora u te ekipe — 2001. i 2003., iako bi ih sigurno bilo i više da je nagrada ustanovljena par godina ranije. Od njegovih sunarodnjaka, slični individualni vrhunci su u novije doba, gledajući osvojene nagrade, u nešto duljem razdoblju uspjeli samo Gerrardu, Rooneyju i donekle Lampardu, dok se pri samom kratkom vrhuncu mora navesti i Michael Owen, ali dojam je kako se Beckhama uvijek zaobilazi kada se priča o najboljim engleskim nogometašima novijeg doba.

Teško je reći tko bi u njima trebao odnijeti titulu najboljega, ali kada se pogledaju svi pothvati, uspjesi i važnost koju je Beckham imao u svojim klubovima i reprezentaciji, mora ga se staviti u taj razgovor. Njegova kvaliteta prikazana na terenu često je bila zanemarena zbog niza ‘izvannastavnih’ aktivnosti i vjerojatno ga još uvijek mnogo ljudi vidi kao tipičnog precjenjenog engleskog nogometaša, ali očito je bio puno više od toga.