HEP logo generalni partner Telesporta

Laboratorij

Koliko je važan bio Darijo Srna?

Domaća javnost sklona je podcjenjivanju reprezentativnog rekordera

Mjesec studeni će nam već tradicionalno ponuditi posljednje reprezentativno okupljanje u kalendarskoj godini, u kojem će se odlučiti posljednji sudionici Europskog prvenstva idućeg ljeta, a bit će poznat i konačan rasplet ovogodišnje Lige nacija.

U sjeni tih nešto važnijih internacionalnih događaja nogometnog svijeta, aktualni hrvatski kapetan Luka Modrić se približio dosadašnjem rekorderu po broju nastupa u nacionalnom dresu Dariju Srni.

On sad ima tek četiri utakmice manje i Srninih 136 ostat će najviše barem još do sljedeće reprezentativne akcije, budući da Modrić u idućih osam dana može upisati tek tri dodatna nastupa. Prije nego što njegov rekord bude oboren, red bi bio posvetiti jedan tekst najdugovječnijem kapetanu hrvatske reprezentacije i Modrićevu prethodniku u toj ulozi. Dobar katalizator se čini i nedavna 30. godišnjica utakmice hrvatske nogometne reprezentacije protiv Sjedinjenih Američkih Država, kada su na dnevni red došli i poneki izbori za najboljih 11 u povijesti samostalne Hrvatske. U većini njih se na desnoj bočnoj strani našao Srna, ali poneke dvojbe ili čak izostavljanja iz ekipe naveli su nas na razmišljanje o tome je li se pomalo zaboravilo koliko dobar i važan je on igrač bio.

Pri takvim izborima, ali i generalnim ocjenama, najvažnijim kriterijem se često uzimaju nastupi u reprezentativnom dresu, pa ćemo i mi u pregled njegove karijere krenuti tako.

Od brojnih rekorda i uspjeha poseban osmijeh izmami podatak o 68 utakmica za Hrvatsku s kapetanskom vrpcom oko ruke, 20 više od Zvonimira Bobana

Srna je za reprezentaciju postigao 22 pogotka, što ispred njega smješta tek četvoricu reprezentativaca — Davora Šukera, Marija Mandžukića, Eduarda i Ivana Perišića. Njih 13 došlo je iz prekida, jer je iz čak sedam slobodnih udaraca pronašao izravni put do suparničke mreže, na što je dodao još šest uspješnih kaznenih udaraca iz osam pokušaja.

Gledajući apsolutne brojke, dvostruko je to manje pogodaka s bijele točke od Šukera, ali su u relativnim pojmovima obojica 27 posto svojih golova postigli iz jedanaesteraca. No, ono gdje Srna nema premca u Vatrenima je broj asistencija. Njegovih 38 gotovo je dvostruko više od drugoplasiranih Modrića i Perišića, koji su ih u reprezentativnom dresu upisali po 20.

Uz toliko visoke brojke, ne čudi podatak da je na 45 različitih utakmica svoje ime upisao u kategorijama golova ili asistencija, najviše među svim igračima koji su ikad obukli reprezentativni dres. Prema podacima izraženima po utakmici, kao što je prikazano na grafici iznad, u konkurenciji od 85 igrača koji su upisali barem 10 nastupa, Srna ostaje najbolji asistent u povijesti. Doduše, uz imena igrača iz 1990-ih je potrebno staviti zvjezdicu, budući da prilikom prikupljanja podataka za asistencije nismo došli do snimki za 31 postignuti gol, redom iz prijateljskih, često egzotičnih utakmica, pa postoji mogućnost da je netko od velikana u određenoj mjeri zakinut.

Posebno to vrijedi za igrače poput Šukera i Aljoše Asanovića, koji su nastupali u nekima od tih utakmica koje nedostaju, a da zasad u prosjeku upišu asistenciju malo češće od svake pete utakmice. S druge strane, zbog manjeg uzorka utakmica, svoje mjesto pri vrhu efikasnosti su našli Bruno Petković (šest golova u 12 utakmica) i Josip Brekalo (četiri asistencije u 16 utakmica), ali s vremenom ćemo dobiti pravi odgovor za njihovo mjesto u povijesti hrvatske reprezentacije.

No, osvrt na ukupnu povijest postizanja pogodaka je tek postavljanje okvira i svrstavanje Srne na odgovarajuće visoko mjesto, jer idući korak mora biti provjera koliko je važan bio u najbitnijim utakmicama.

Znamo da je od Portugala iz 2004., pa do Francuske iz 2016. propustio samo jedno veliko natjecanje, a na tih šest velikih natjecanja na kojima je bio upisao je 18 nastupa (samo Modrić i Ivan Rakitić imaju više) uz dva gola i dvije asistencije. Iako su Europska i Svjetska prvenstva najviša moguća scena protiv najjačih suparnika, istinski ciljevi, pa i obveze hrvatske reprezentacije uvijek su bile uspješne kvalifikacije na njih.

Izuzev njegovih posljednjih kvalifikacija, za Europsko prvenstvo 2016., dok je igrao na svom vrhuncu samo jednom nije bio među trojicom najefikasnijih reprezentativca. Bilo je to pod Slavenom Bilićem kada su Eduardo (10 golova + 1 asistencija), Mladen Petrić (7+1) i Niko Kranjčar (2+5) sudjelovali u više pogodaka od njega, usprkos visokom broju od po tri gola i asistencije na Srninu kontu. Dio razloga se krije i posljednjem stupcu tablice iznad, gdje je vidljivo da više od trećine dostupnih minuta tijekom kvalifikacija nije ni odigrao.

Na otvaranju kvalifikacijskog ciklusa, prije puta u Moskvu, dogodio se Slučaj Fontana: u noćnom izlasku su, duboko u jutarnjim satima, osim Srne uhvaćeni bili Ivica Olić i Boško Balaban. Izbornik Bilić ih je izbacio iz konkurencije za utakmicu protiv Rusije, a iako su bili vraćeni za iduće okupljanje, Srna je utakmice protiv Andore i Engleske propustio zbog ozljede, izgubivši time sve minute u trima uvodnim kvalifikacijskim utakmicama. Da bi mu Rusija u potpunosti bila nesretni suparnik tijekom tog kvalifikacijskog ciklusa, u maksimirskom ogledu protiv nje se ozljedio već u osmoj minuti, zbog čega je morao napustiti teren.

Redovitiji su bili ciklusi u kojima je bio glavni čovjek momčadi.

Njegovi proboji po desnoj strani bili su jedan od glavnih, ako ne i glavni mehanizam preko kojeg se moglo doći do suparničke zadnje trećine. Nepresušna energija, brojna ponavljanja, sposobnost kombinatorike, kretanje i sam tajming kretnji koji se najbolje mogao osjetiti u količini iznuđenih slobodnih udaraca davali su reprezentaciji razne opcije kada zakažu kreativci. On je bio tu da naizgled bezazleni slobodni udarac sa strane pretvori u noćnu moru za suparničku obranu, bilo da se radi o centaršutu ili iznenadnom šutu u vratarov bliži kut.

Barem 10 godina u kontinuitetu je bio u uskom krugu najboljih igrača reprezentacije, a neke kvalifikacijske cikluse kao da je samostalno izvlačio. Ono što posebno daje na važnosti svom ovom uspjehu pred suparničkim vratima je činjenica da nikad u karijeri nije igrao u napadačkoj liniji. U svojim počecima pod Ottom Barićem igrao je na desnoj bočnoj strani u formacijama s trojicom stopera u zadnjoj liniji, a sličnu ulogu zadržao je, uz povremene promjene i pod Zlatkom Kranjčarom. Kad je Bilić sjeo na klupu, kao veznjak je s Vedranom Ćorlukom tvorio partnerstvo na desnoj strani, da bi se s vremenom pronašao na istoj onoj poziciji desnog beka na kojoj se tako dobro osjećao u dresu ukrajinskog Šahtara.

Ondje je bio, a i ostao puno više od kapetana. Sa 536 nastupa za Rudare, on je čovjek s najviše odigranih utakmica u povijesti ukrajinskog kluba, koji je kapetansku traku na ruci nosio 10 godina, u međuvremenu postavši najtrofejniji hrvatski nogometaš. Od 35 Šahtarovih trofeja osvojenih od raspada SSSR-a, Srna je sudjelovao u podizanju njih 26, a bez obzira koliko dominantan Šahtar bio u Ukrajini, to je fantastičan uspjeh kojemu je on uvelike pridonio. Tome svjedoči i od 2018. godine umirovljeni Šahtarov broj 33 koji je nosio tijekom cijele karijere u Ukrajini.

Igranjem čak 15 godina u klubu kakav je Šahtar, došao je do 110 nastupa u Ligi prvaka i Europa ligi, što je uz još dodatna četiri nastupa u tadašnjem Kupu UEFA za Hajduk dovoljno da bi bio hrvatski igrač s najviše nastupa u europskim natjecanjima. Osim toga je jedini koji je među najboljima i prema nastupima u Ligi prvaka (treći) i prema nastupima u Europa ligi/Kupu UEFA (drugi iza Petrića), a teško je izdvojiti sezonu koja od svih tih donijela najviše uspjeha.

Za nastup prilikom osvajanja posljednjeg izdanja Kupa UEFA 2009. dobio je nagradu za najkorisnijeg igrača finalnog ogleda protiv Werdera iz Bremena, a iste te sezone dodjeljena mu je i prva nagrada za najboljeg igrača ukrajinske Premier lige, da bi druga uslijedila odmah iduće sezone. Fantastičnu formu nastavio je iduće sezone u Ligi prvaka, gdje su ga navijači izglasali u najboljih XI natjecanja, usprkos činjenici da je Šahtar ispao već u četvrtfinalu od kasnijeg osvajača Barcelone, za koju je na njegovoj poziciji nastupao Dani Alves. Upravo je Brazilac od UEFA-ine tehničke komisije dobio prednost nad Srnom u izboru najboljih, ali zapisano ostaje da su ga navijači nagradili za prikazano, smjestivši ga u obrambeno društvo Nemanje Vidića, Gerarda Piquea i Marcela.

Nije to bio jedini njegov izbor u najbolje ekipe, jer čast da bude odabran među najbolje pojedince turnira pripala mu je u Europa ligi za sezonu 2015./16., kada je njegov Šahtar zapeo u polufinalu protiv neizbježne Seville, a bekovski par Srna-Mariano krasio je All-Star ekipu natjecanja. Uistinu je malo hrvatskih nogometaša koji se mogu pohvaliti ovakvim individualnim postignućima, na ovako visokoj razini, pa nimalo ne čudi zanimanje najboljih europskih ekipa za njegove usluge.

Kada je jednom prilikom bio upitan o interesu velikih ekipa dao je jednostavan odgovor: “Ovdje sam kapetan, igrač s odličnim statusom. Oklijevao sam, ali sam odlučio ostati. Ovdje je raj na zemlji.”

U Ukrajini je očito imao sve što mu je bilo potrebno, iako ostaje žal što ga nismo imali prilike na vrhuncu gledati u jednoj od ekipa koje su u potpunosti odgovarale njegovoj kvaliteti. Isto tako je teško zapitati se koliko bi drugačiji bio odnos javnosti prema njemu da je obukao dres nekog od tih klubova.

Šteta je i to što su ga zaobišle obje medalje sa Svjetskih nogometnih prvenstava, kad već nedostatak sreće ili izborničke reakcije nije poslužio u nekim trenucima, jer bez ikakve dvojbe one bi bile šlag na torti njegove reprezentativne karijere. Ipak, od brojnih rekorda i uspjeha vjerojatno još uvijek poseban osmijeh izmami podatak o 68 utakmica za Hrvatsku s kapetanskom vrpcom oko ruke, točno 20 više od Zvonimira Bobana. Velika karijera za velikog igrača i rezervirano mjesto na desnom beku najbolje jedanaestorice u povijesti hrvatske reprezentacije.