Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Laboratorij

Lúcio, prvi moderni stoper

Zašto je Brazilac jedan od najpodcjenjenijih igrača ikad

Kada je zatresao mrežu u 13, minuti finala Lige prvaka protiv Real Madrida prije gotovo 18 godina, Lúcio je dao tračak nade svim navijačima Bayer Leverkusena da fantastična sezona možda neće završiti kompletnim hororom u samoj završnici.

Mjesec dana prije tog finala njegova je momčad držala vodeće mjesto u Bundesligi s četiri boda više od drugoplasirane Borussije Dortmund te imala rezervirano finale kupa protiv Schalkea. Leverkusen je izbacio Manchester United u polufinalu Lige prvaka zbog gola više u gostima, ali u prvenstvu je počeo prosipati bodove. Povezao je dva poraza nakon remija protiv HSV-a, pa mu pobjeda u posljednjem kolu nije značila ništa, budući da je u njega ušao ovisan o rezultatu u Dortmundu. Tjedan dana nakon toga, kolaps se dogodio i u finalu kupa porazom 4:2 nakon inicijalnog vodstva, a u europskom je finalu njemačkoj momčadi presudio savršeni volej Zinedinea Zidanea. Za ekipu koja osim Kupa UEFA iz 1988. i njemačkog kupa iz 1993. nema nijedan trofej u svojim vitrinama, ovih mjesec dana značilo je sve.

Junak naše priče umalo je to prokletstvo prenio na svoju reprezentaciju. Nakon njegove pogreške protiv Engleske koju je Michael Owen vješto iskoristio za vodstvo nadvio se oblak sumnje nad brazilskim stoperom. Utakmicu su okrenuli Rivaldo i kasnije Ronaldinho, onim legendarnim slobodnim udarcem preko Davida Seamana, te pružili svom središnjem braniču priliku da se iskupi, što je on objeručke prihvatio. Brazil u posljednje dvije utakmice završnice nije primio nijedan gol i u konačnici se peti put okrunio titulom svjetskog prvaka.

Priču s početka doživio je u svojoj prvoj punoj sezoni na europskom kontinentu s 24 godine i te su utakmice u Ligi prvaka bile njegovo upoznavanje sa širom javnošću. Skeptični pogledi prema mladom brazilskom stoperu nisu bili čudna pojava, pa tako iznimka nije bio ni mršavi, visoki mladić koji je neobično puno volio igrati s loptom u nogama — nešto što za braniče tada nije bio standard. Dugog koraka, uspješno je grabio terenom, s loptom u nogama zaobilazeći suparnike u trku prema veznom redu i napadačima, u maniri posljednjeg istinskog libera.

U limbu između starog nogometa u kojem je Beckenbauer elegantno vukao loptu i ovog suvremenog u kojem stoperi grade igru, Lúcio je bio prototip

Negdje u tom prostoru, između starog nogometa i novog u kojem se od stopera očekuje da budu inicijatori napada, smjestio se čovjek koji je zbog takvog načina igre često trpio kritike. Toliko da se često zanemarivalo koliko je bio dobar igrač u oba smjera, koliko je opasan bio u pozitivnoj tranziciji nakon oduzete ili presječene lopte i koliko je uspješno vršio defenzivne akcije. Tih i izgledom relativno neatraktivan, nije uspijevao privući medije ni svojim slalomima iz zadnje linije ili golovima iz slobodnih udaraca. Nije bio materijal za medijsku zvijezdu koja će s naslovnica prodavati kopačke.

Ali po igračkoj kvaliteti Lúcio je bio superzvijezda.

Svjedoči tome i njegov individualni uspjeh u Bundesligi. Kicker ga je pet sezona zaredom uvrštavao u najbolju momčad sezone, počevši od 2001./02. — tri sezone u Leverkusenu i dvije u Bayernu, gdje je kasnije još dvaput bio u drugoj postavi Bundeslige. Samo je 16 igrača kroz povijest više puta od njega bilo u ekipi sezone, usprkos činjenici da je u Njemačkoj proveo samo osam punih sezona. Naime, tu su imena poput Steffana Effenberga, Paula Breitnera, Francka Riberyja i Michaela Ballacka, ali su samo trojica centralnih braniča više puta zauzela mjesto u postavi od Lúcija — rekorder Franz Beckebauer (12 puta), Mats Hummels (sedam) i Jürgen Kohler (šest).

No, najveći momčadski uspjeh dočekao je u Italiji, kada je prešao u Inter i u prvoj sezoni u klubu osvojio trostruku krunu. Naravno, trostruku krunu pratio je i izbor u FIFPro World XI. Ostao je u Interu tri sezone i iako to razdoblje ne zahvaća u potpunosti njegov vrhunac, upravo će nam ono poslužiti da kroz brojke provjerimo koliko dobar je bio, jer tek od sezone 2009./10. su nam dostupni statistički podaci.

Njegov forte nije bila igra u zraku, ali zato je bio fantastičan u oba defenzivna segmenta na tlu. Ako u obzir uzmemo samo stopere liga Petice u razdoblju od 2009./10. do 2018./19., uz uvjet da je to jedna od ekipa iz vrha prvenstvene ljestvice (jer se, gledajući dominaciju unutar lige, barem donekle poklapaju) i pogledamo njihove brojke za oduzete i presječene lopte, dobit ćemo gore prikazani graf. U gornjem desnom kutu grafike nalaze se igrači koji imaju velik broj i oduzetih i presječenih lopti po utakmici; Lúcio, označen plavom bojom, ima sve tri sezone s Interom u tom području, što sugerira ne samo da je bio iznimno aktivan i uspješan u duelima sa suparničkim napadačima — u kojima je osim frekvencije držao i postotak uspješnosti iznad 75 posto u sve tri sezone — nego i da je usto veoma kvalitetno čitao igru.

Budući da uzimamo razdoblje od 10 godina, važno je provjeriti kako, odnosno koliko se nogomet mijenjao u tom razdoblju, jer to je dovoljno sezona da se igra značajno promijeni, ali i da oni koji broje te akcije na terenu promijene način prikupljanja. Stoga smo provjerili kako su se kroz sezone kretale brojke za prethodno navedena dva statistička parametra, uzevši u obzir svih pet liga Petice i prikazavši brojke u statistici po utakmici za jednu momčad.

Dok su oduzete lopte relativno konstantne, odnosno imaju ujednačen pad kroz sezone, priča je drugačija kada se vide presječene lopte. Pad je znatno veći, a kroz godine je ispraćen kroz niz anomalija koje se najvjerojatnije mogu pripisati izmjenama unutar Opte koja je prikupljala podatke.

No, budući da se parametar oduzetih lopti može koristiti (puno prije nego presječene lopte) da provjerimo i koliko je Lúcio bio ‘čist’ igrač, jer za nekoga tko iznimno puno ulazi u duele sa suparnicima nije rijetko da čini značajan broj prekršaja. Zbog toga ćemo uzeti 15 nominalno najboljih stopera posljednjih 10 godina (uključujući Lúcija) i provjeriti koliki je njihov omjer oduzetih lopti i prekršaja, gledajući njihove brojke iz ligaških i UEFA-inih natjecanja.

Kao što se vidi na grafu, bolji omjer od Lúcija ima samo Mats Hummels, koji bi neki drugi put također mogao biti priča za sebe. Dok se većina igrača smjestila u rasponu od 1,8 do 2,1 uz blage anomalije iznad i ispod toga, Lúcio je na čak 3,24 oduzete lopte po počinjenom prekršaju (Hummels je na 3,73). Možemo diskutirati o tome je li malen uzorak, jer su samo tri sezone i još par utakmica svrstale Lúcija na popis, ali u ovom slučaju pričamo o ukupno 126 utakmica koje je odigrao u tom razdoblju, što je sasvim dovoljno da bi uzorak bio prilično valjan. S druge strane, treba napomenuti da se Lúciju ovdje gledaju sezone koje je odigrao s preko 30 godina na leđima, što je za njegov stil igre malo pogubnije nego za tipične stopere, dok je kod većine ostalih obuhvaćen cijeli njihov vrhunac.

Na kraju krajeva, nešto govori i podatak da samo trojica igrača imaju čast da su za Brazil upisali više nastupa od Lúcijevih 105 kapica: Dani Alves, Roberto Carlos i rekorder Cafu, ali ubrzo će i Neymar uhvatiti tih pet nastupa koliko mu je potrebno da ga skine. Baš kao što je i malo Brazilaca imalo čast da nadmaši njegovih 48 nastupa za Seleção s kapetanskom vrpcom oko ruke.

Kakinim odlaskom u igračku mirovinu je, igrajući u Brazilu za svoj gušt, ostao je posljednji aktivni član brazilske šampionske generacije sa Svjetskog prvenstva 2002.. Njegovo nedavno povlačenje u mirovinu ostalo je podalje od većine velikih svjetskih medija, a on sam podcijenjen i zanemaran kao i često puta dok je igrao i bio na svom vrhuncu.

O Cavalo (Konj) nije nadimak nekoga tko će dobiti puno mjesta u tekstovima punima hvalospjeva, neće se smiješiti s naslovnica, ali njegova kombinacija brzine, anticipacije i snage činile su ga noćnom morom za napadače, dok su ga kontrola, dribling i tehnika uz pomalo životinjski trk kroz linije i solidan osjećaj za završnicu činili opasnim oružjem u napadačkoj tranziciji.

U limbu između starog nogometa u kojem je Beckenbauer elegantno vukao loptu i ovog suvremenog u kojem stoperi grade igru, Lúcio je bio prototip.

Mi ga ne želimo zaboraviti, jer bio je iznimno važan igrač. Bio je dominantan, osvajao je titule, ali još važnije — bio je pravi igrač u pogrešnom vremenu, onda kad su se od stopera očekivale drugačije stvari, a kao takav je postao putokaz mnogim današnjim stoperima, pokazavši im da centralni branič može igrati atraktivno, ali i efikasno, da se može igrati drugačije i svejedno osvajati titule.

Lúcio možda nije bio najbolji stoper ikad, ali bio je suludo dobar i zaslužio je više.