Još uvijek postoji dvojba oko toga je li se te 1976. u Rio de Janeiru, budući najbolji igrač svijeta rodio 18. ili 22. rujna, ali jedno je sigurno — rodila se buduća istinska nogometna legenda.

Ronaldo Luís Nazário de Lima navršava 45 godina i niti u jednom trenutku života nije se previše odmaknuo od nogometa, pa danas u njemu sudjeluje kao većinski vlasnik i predsjednik španjolskog Real Valladolida. No, radije se prisjećamo onih slavnih igračkih dana kada je izronio mladi Brazilac zapanjujućih mogućnosti.

Već u ranoj fazi svoje karijere dosegnuo je nogometni vrh koji je prije i poslije njega malo igrača dotaknulo, a njegov sam vrhunac dogodio se tijekom dviju sezona: 1996./97. u Barceloni, te 1997./98. u Interu i naravno, brazilskoj reprezentaciji. Prije nego što su mu karijeru dobrano preusmjerile ozljede. Ni dva mjeseca nakon 23. rođendana krenula je agonija s koljenom. U Interovu je dresu zbog prve ozljede koljena s terena dresu gotovo pet mjeseci, ali ni toliko dug oporavak očito nije bio dovoljan; svega šest minuta nakon ulaska u igru u finalu talijanskog kupa protiv Lazija 2000., tijekom jednog od svojih karakterističnih slaloma, Ronaldo se uz stravični vrisak srušio na tlo. Isto koljeno ponovno je otkazalo, ozljeda se obnovila, a karijera se našla pod velikim upitnikom.

Čak 17 i pol mjeseci nakon ponovne ozljede koljena, usprkos brojnim sugestijama liječnika tijekom dugotrajne pauze da bi trebao zaboraviti na povratak nogometu, oživio je svoju karijeru. Vratio se među profesionalce, pa iako je i u nastavku karijere bio prilično uspješan — bio je najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 2002. i te iste godine najbolji svjetski nogometaš, a tijekom triju sezone u Real Madridu zabijao je preko 20 prvenstvenih golova po sezoni — ipak nikad više nije bio onaj stari.

Zbog ozljeda smo ostali zakinuti za možda najboljeg nogometaša kojeg se ikad gledalo na nogometnim travnjacima

Taj stari Ronaldo, prije nego što je izgubio dvije godine u karijeri zbog ozljede koljena, bio je jedan od najboljih, ako ne i najbolji mladi mladi nogometaš svih vremena. Gledajući moderni nogomet, za čiji početak možemo odrediti Bosmanovo pravilo 1995., potpunog prihvaćanja tri boda za pobjedu i Zlatne lopte koju je osvojio George Weah kao prvi ne-Europljanin, Ronaldo je bio napadač koji je promijenio shvaćanje te pozicije dajući joj za ostale igrače nedostižni ideal. Stoga smo se odlučili prisjetiti njegovih mladih dana i vidjeti kakav je bio kao igrač u usporedbi s drugima.

Naravno, za kraću listu od 20 najboljih napadača čije ćemo golgeterske podatke u mladosti analizirati morali smo uvesti mali filter, pa smo u odabir uvrstili sve napadače (nisu svi čiste ‘devetke’) koji su do svoje 23. godine u razdoblju od 1995. do danas imali barem jednu sezonu među 10 najboljih prema izboru magazin France Football (Zlatna lopta), uz dodatak šest imena koja su bila blizu tog postignuća. Ista smo razdoblja analizirali kako bismo utvrdili koliko su ukupno golova, u koliko seniorskih utakmica i u koliko odigranih minuta postigli naši odabranici, a prilično je jasno da je Ronaldo sa svoja 204 gola u 252 utakmice predvodnik cijele te liste.

Debelo je to ispred njegovih suvremenika rođenih sredinom 1970-ih — što po količini odigranih minuta, što po količini golova. Ronaldo je za 60, odnosno 64 pogotka ispred Michaela Owena i Lionela Messija, osvajača Zlatne lopte prije nego što su navršili 23, iako treba napomenuti kako Messi ipak nije bio klasična devetka, pogotovo u početku svoje karijere. Treba još dodati i kako u Ronaldov zbroj uopće ne ulaze golovi postignuti za Cruzeiro u brazilskom regionalnom prvenstvu, gdje je igrajući kao 17-godišnjak postigao 22 pogotka u 20 odigranih susreta.

Na grafu su posebnom bojom označeni još Kylian Mbappé i Erling Haaland kao dvojac koji je još uvijek nije navršio 23, ali i kao dvojac koji je došao najbliže Ronaldu od svih analiziranih. Samo su se njih dvojica digla iznad 0,6 golova po utakmici, pa je Mbappé zasad na 0,63, dok je Haaland mečirao Ronaldovih 0,81 golova po utakmici, uz nešto bolju konverziju po odigranim minutama; nastavi li ovako, opasno će zaprijetiti Brazilcu i po ukupnom broju postignutih golova.

No, tu dolazimo i do generacijske razlike između današnjeg nogometa i onoga od prije 20-ak godina. Neka pravila i kriteriji su se prilagodili kako bi napadači dobili više prostora i mogućnosti, a generalni dojam je kako je nogomet danas raslojeniji, pa najjače ekipe kvalitetom kadra sve više i više bježe momčadima iz gornjeg srednjeg sloja, a pogotovo ovim slabijima. Veliki skokovi u prihodima omogućili su najvećima da slažu moćnije i dominantnije ekipe u kojima je lakše dolaziti do pobjeda i golova, pa smo provjerili potvrđuju li i brojke taj dojam.

Kao što je vidljivo na grafu iznad, sredinom 2000-tih započeo je trend odcjepljivanja najjačih ekipa — bilo da gledamo najboljih pet ili najboljih 10 prema ELO ratingu na početku godine. Razlike između kvalitete odličnih i dobrih ekipa postajale su veće, a samim tim su odlične ekipe počele postizati znatno više pogodaka nego su postizale prije. Tako je, primjerice, Real Madrid između 2009./10. i 2016./17. zaredao s osam sezona s preko 100 postignutih pogodaka u ligi. Nešto što mu je dotad uspjelo samo jednom, u sezoni 1989./90.

Zbog toga smo uveli još jedan parametar po kojemu smo testirali odabranih 20 mladih napadača, a to je udio postignutih golova u ukupnom broju golova vlastite ekipe u utakmicama koje je napadač igrao, prikazan na grafu ispod.

Vidimo da su Ronaldo i Haaland zaslužni za preko trećinu golova svoje ekipe, ali isto tako vidimo da među 10 najboljih nema Mbappéa. Njegovih 180 golova za klub i reprezentaciju koji su u utakmicama koje je igrao zabili ukupno 738 pogodaka daje udio od 24,4 posto, odnosno pokazuje koliko su njegove momčadi bile snažne i raspucane, čak neovisno o njegovom učinku.

Iz svih ovih golgeterskih brojki moglo bi se zaključiti kako je bio elitni realizator ispred suparničkog gola te da nije nužno radio nikakve dodatne stvari, posebice ako nam je u sjećanju zastao Ronaldo nakon svih ozljeda, ali nije bilo ni izbliza tako. Teško je prije njega pronaći devetku koja je toliko utjecala na igru svoje ekipe, kao i na obranu suparničke. Danas je uobičajeno vidjeti napadača koji se izvlači duboko prema veznoj liniji ili prema krilnoj poziciji, prima loptu i okreće se prema golu i kreće okomito, ali u drugoj polovici 1990-ih to je bila revolucija.

Dribling i finte su mu bile nevjerojatno tehnički dotjerane i nepredvidljive, pa ga je u kombinaciji s takvom snagom i brzinom bilo gotovo nemoguće zaustaviti bez prekršaja. Dovoljno se prisjetiti razgovora između obrambenih legendi Marcela Desaillyja i Liliana Thurama prije finala Svjetskog prvenstva 1998. ili priče Zinedinea Zidanea s Realova treninga. Obrane su se u potpunosti morale fokusirati na njega, jer se radilo o nečemu s čim se dosad nisu susretale, nečemu što je René Marić, trenutno asistent u Borussiji Dortmund, u svom tekstu za Spielverlagerung opisao kao spoj “sprinterske brzine u tijelu hokejaša s koordinacijom gimnastičara, s vrhunskom završnicom ispred gola”.

Posebno se razlika u stilu igre između ‘mladog’ i ‘starog’ Ronalda — bolje rečeno, Ronalda prije i poslije ozljeda, može vidjeti u statističkim pokazateljima s njegova drugog i trećeg svjetskog prvenstva s Brazilom. U Francuskoj 1998. je puno više sudjelovao u kombinatorici, spuštao se po loptu i stvarao više prostora za suigrače, dok je u Japanu i Južnoj Koreji 2002. ipak morao prilagoditi svoju igru. Postao je više igrač kaznenog prostora, napadač koji na leđima bez problema može zadržati suparnika, a usprkos manjem broju odigranih minuta po susretu imao je značajno više udaraca prema golu, poglavito iz kaznenog prostora.

Dok je ‘imao’ oba koljena, zbog tih prilazaka, miješanja obrane i oslobađanja prostora do izražaja je više dolazila i njegova kreativna strana. Tako je u promatranom razdoblju za Brazil upisao čak 18 asistencija, uz 32 postignuta gola u 43 utakmice. Odnosno, golom ili asistencijom je sudjelovao u preko 45 posto golova koje je Brazil postigao s njim u kadru, a na sličnom tragu bila je i Barcelona u toj jednoj sezoni kad je Ronaldo igra za nju i 34 pogotka u Primeri podebljao s još devet asistencija.

U te dvije promatrane sezone odigrao je šest različitih finala, uzeo je s Brazilom Copu Americu i Kup Konfederacija, uz poraz u finalu Svjetskog prvenstva od Francuske. S Barcelonom je uzeo španjolski Superkup i Kup pobjednika kupova, dok je sezonu nakon toga ulovio i Kup UEFA s Interom, postigavši ukupno osam golova uz tri asistencije u finalima.

Igrao je na nevjerojatnom nivou i vukao svoje ekipe, ali i to je imalo svoju cijenu.

U te dvije sezone je odigrao ukupno 130 utakmica, često putujući na reprezentativne utakmice u vrijeme kad bi igrao njegov klub. Tada utakmice reprezentacija i klubova nisu bile međusobno usklađene i regulirane, pa je zbog nacionalne vrste propustio ukupno devet klupskih utakmica. Uz odigrane minute taložio se i napor konstantnih putovanja, ali zbog 160 milijuna dolara u 10 godina — koliko je iznosio ugovor s Nikeom — brazilski nogometni savez cijedio je svoje najveće zvijezde koliko god je mogao, što je najvjerojatnije bio i razlog zbog kojeg je u finalu SP-a u Francuskoj nastupio vidno nespreman.

Mediji su se još za vrijeme Cope Americe 1999. pitali što se događa s Ronaldom, jer je počeo gubiti dio svoje magije. Ispostavilo se da je umor bio prevelik. Danas bi sigurno bilo drugačije. Osim što takve sulude akcije ne bi bile dopuštene, dostupna saznanja o treningu, oporavku i periodizaciji olakšali bi mu sve te napore, putovanja bi svakako bila lagodnija i brža, a to prokleto koljeno možda ne bi tako lako pucalo i bolje bi se zaliječilo.

Ovako smo ostali zakinuti za možda najboljeg nogometaša kojeg se ikad gledalo na nogometnim travnjacima, pa nam ostaje samo s vremena na vrijeme prisjetiti se njegovih slavnih dana u kojima je onako mlad igrao na tako visokoj razini, što je bilo i ostaje zapanjujuće ostvarenje.