Da živimo u normalnom dobu, da je svijet u svom uobičajenom ritmu i stanju, u ovim trenucima bi se na sportskim portalima davale posljednje analize netom završenih Olimpijskih igara u Tokiju. One bi službeno bile zatvorene još prošle nedjelje, ali posljednji završni tekstovi koji sumiraju nastupe sportaša na Igrama još bi se gurali prema naslovnim stranicama.
Jedna od tema vjerojatno bi bila i Sandra Perković.
Osvajačica zlatne medalje s posljednjih dvaju izdanja Olimpijskih igara u obranu naslova olimpijske pobjednice u bacanju diska, prema trenutnom stanju, ne bi išla kao glavni favorit. Rezultati iz 2019. ne ulijevaju povjerenje da bi u ovoj godini bilo drugačije, ali njen povratak na tron nikad ne smijemo isključiti.
No, budući da se cijeli događaj odgodio za godinu dana, možda je ovo idealni trenutak da se posvetimo jednoj od tema koja ju je pratila tijekom njenih najboljih sezona i da pokušamo dati odgovor na pitanje: je li Sandra Perković tijekom svoje karijere trebala dobiti nagradu za najbolju atletičarku godine?
Možda te dalekometne bacačke discipline nikad neće biti dovoljno atraktivne, a možda je breme velikih rezultata iz sumnjivih 1980-ih preveliko
Međunarodni atletski savez svake godine na osnovi ostvarenih rezultata na kraju sezone dodjeljuje nagradu za najboljeg atletičara i atletičarku godine. Blanka Vlašić okitila se tom nagradom 2010., dok je vlasnica rekordnih triju nagrada Ruskinja Jelena Isinbajeva, koliko bi imala i Marion Jones da joj titula iz 2000. godine nije oduzeta zbog dopinga. Kako je jasno iz ranije postavljenog pitanja, Perković je nije dobila u svojoj dosadašnjoj karijeri, a tražeći odgovore zašto krenimo otpočetka, odnosno utvrdimo koliko je ustvari bila dominantna u svojoj disciplini.
U razdoblju od početka 2012. do kraja 2018., Perković je uzela dva olimpijska zlata, dvaput je bila svjetska prvakinja, uz jednu srebrnu medalju, te je uzela sve četiri titule na europskim prvenstvima. Osvajala je ona medalje i izvan tog sedmogodišnjeg vrhunca (zlato na EP 2010., bronca na SP 2019.), ali na apsolutnu dominaciju na velikim natjecanjima dodala je i činjenicu da u šest sezona nijedna druga bacačica nije imala hitac dalji od njenog. Možda najbolji pokazatelj koliku visoku konstantu je držala govori podatak da je u mitinzima Dijamantne lige tijekom tih sedam sezona nastupila svih 45 puta, te je pobijedila u nevjerojatnih 40, uz 4 druga mjesta i jedno treće.
Njenu dominaciju lako je vidjeti na grafu iznad, kao i to koliko daleko je bacala koje sezone, a svi Sandrini najbolji rezultati na velikim natjecanjima su označeni crvenom bojom, dok su sve druge druge atletičarke naznačene sivim točkama.
Iako nije bila jedina koja je bacala preko 70 metara u naznačenom vremenskom razdoblju, jedina je to učinila na nekoj velikoj smotri — i to ne samo jednom, već u pet različitih navrata, stoga je lako zaključiti da spominjanje njena imena u kontekstu najboljih atletičarki svijeta nije bilo puko hvaljenje hrvatske sportašice. S druge strane, javljaju se i pitanja poput onoga što je trebala dodatno napraviti u pojedinoj sezoni da uopće uzme nagradu najbolje, te kakve sezone u usporedbi s njom imaju one koje su nagradu osvojile.
Povijesno gledajući, Blanka Vlašić je druga najbolja skakačica u vis ikad, ne samo zbog činjenice da je vlasnica (jedna od tri) drugog najvišeg skoka u povijesti discipline, samo centimetar ispod svjetskog rekorda, već i zbog činjenice da je preko 205 centimetara išla čak 13 puta. Više puta od nje je tu visinu preskakala samo Štefka Kostadinova, koja je 19 puta išla preko, dok je samo još Kajsa Bergqvist išla više od triput preko 205 cm. Ukratko, njih dvije su zaslužne za preko 60 posto svih tih skokova na otvorenom, ali zanimljivo je da je Blanka titulu najbolje dobila u sezoni kada nije bila u svom apsolutno najboljem izdanju.
Možda zvuči suludo, budući da je 2010. godine uzela Dijamantnu ligu sa sedam pobjeda u isto toliko nastupa, te da se okitila zlatima na svjetskom dvoranskom, kontinentalnom i na europskom prvenstvu, ali te sezone ona je išla ‘samo’ 19 puta preko dva metra i jednom preko 2,05. Usporedbe radi, od 2007. do 2009. redom je preko dva metra išla 31, 35 i 27 puta, ali treba napomenuti i činjenicu je u svim tim sezonama nastupala na većem broju mitinga. Ipak, ono što možemo naučiti iz ovog uzorka jest podatak koliko su zlatna odličja važna pri ovim izborima.
Situacija kod Sandre je takva da je rezultatski najuspješniju sezonu imala 2016., kada je uzela sve što se uzeti moglo — Europsko prvenstvo, Olimpijske igre i svih sedam mitinga Dijamante lige. Stoga je pitanje tko ili što joj se ispriječilo te sezone, a odgovor je jednostavan — Almaz Ayana.
Ayana je te sezone na utrkama na 5.000 metara istrčala tri rezultata koja su među 10 najboljih svih vremena, dodavši olimpijsku broncu osvojenu u Riju i ukupnu pobjedu na Dijamantnoj ligi, ali ništa od navedenog joj uopće nije bio najveći pothvat sezone. Naime, na utrci na 1.0000 metara osvojila je zlatnu olimpijsku medalju istrčavši novi svjetski rekord. Rekord star gotovo 23 godine uspjela je skinuti za preko 14 sekundi, a u pripremi za Rio de Janeiro, dva mjeseca prije olimpijskih, otrčala je i 12. najbolji rezultat ikad u toj disciplini.
Sličnu priču gledali smo i sezonu ranije, s drugom Etiopljankom u glavnoj ulozi. Genzebe Dibaba uzela je svjetsko zlato na 1.500 metara i broncu na 5.000, te je na toj dužoj distanci osvojila Dijamantnu ligu. Tijekom sezone je na 5.000 metara otrčala četiri rezultata koja su svoje mjesto našla među 15 najboljih svih vremena, a na 1.500 je postavila novi svjetski rekord. Rekord koji je stajao netaknut od 1993., a prije toga se promijenio još davne 1980., te se smatrao gotovo nedodirljivim je srušila u Monacu, na mitingu Dijamantne lige.
Teško je zamjerke naći i za 2013. godinu, usprkos činjenici da je Sandra osvojila svjetsko zlato i odnijela sve pobjede na Dijamantnoj ligi (jedina to učinila dvaput), jer titulu najbolje je odnijela Shelly-Ann Fraser-Pryce sa zlatima i fantastičnim rezultatima na Svjetskom prvenstvu na 100 i 200 metara, te na 4×100 metara. Da zaokruži sezonu, uzela je i naslov u Dijamantnoj ligi u obje te discipline. Dvostruku krunu u skoku u dalj i troskoku, te savršenu Dijamantnu ligu u troskoku je odnijela i Caterine Ibargüen 2018., uz zlatne medalje u obje discipline na svom kontinentalnom natjecanju, te su obje u potpunosti zaslužile biti ispred.
Allyson Felix je 2012. na Olimpijskim igrama u Londonu uzela tri zlatne medalje — na 200 metara, te u dvije štafete (4×100 i 4×400 metara), a te je sezone otrčala i svoj najbolji rezultat karijere na 200 metara, koji je ujedno i osmi najbolji svih vremena, pa se teško natjecati s takvim uspjehom u sprinterskoj disciplini. Pogotovo uzevši u obzir i činjenicu da je Sandra tek tada kretala u svoju veliku seriju te da je u sezoni bacala prosječno 66,25 metara na velikim natjecanjima.
Stoga su preostale su još dvije sezone gdje bi se Sandra najprije mogla uključiti u borbu za najbolju atletičarku sezone — 2014. i svrgavanje Valerie Adams, te 2017., kada je najbolja bila Nafissatou Thiam.
Upravo te 2017. Sandra je vjerojatno najbliže, jer u toj sezoni bacila je svoj najbolji osobni rezultat kada je disk sletio na 71,41 m, a uz svjetsko zlato s daljinom od 70,31 dodala je pobjedu na tri od četirijiu mitinga Dijamantne lige, te završnom finalu, a ukupno je sedam puta išla preko 70 metara — daleko najviše u svojoj karijeri. S druge strane, mlada Belgijka je također imala povijesnu sezonu u sedmoboju. Postavila je svjetski rekord sedmoboja u skoku u vis, a osobni rekordi u još dvije discipline trenutno joj datiraju iz te sezone, kada je postavila i osobni rekord u ukupnom broju bodova, što ju je smjestilo na osmo mjesto svih vremena, od kojih prvih šest pripada Jackie Joyner-Kersee, tako da se ni za nju ne može reći da je nezasluženo osvojila.
Perković svoje argumente ima i u borbi za naslov 2014. protiv Adams, koja je pomela sve u Dijamantnoj ligi, uzevši usput i svjetsku dvoransku titulu, ali činjenica da je njen najbolji rezultat te sezone tek na 40. mjestu njenih najboljih u karijeri govori da je pomalo u ‘drugoj brzini’ preletjela konkurenciju. Doduše, pitanje je koliko se prilikom dodjele nagrada gleda na povijesne rezultate u disciplini — jer je primjerice, Ruth Beitia proglašena najboljom europskom atletičarkom 2016. sa zlatima na europskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, te prvim mjestom u Dijamantnoj ligi, bez da je na ijednom od tih natjecanja preskočila visinu od dva metra.
Povijesni rezultati su specifična tema, budući da kod žena niz svjetskih rekorda datira iz 1980-ih, razdoblja koje je obavijeno velom tajni i dokazanog ili nedokazanog korištenja nedopuštenih substanci.
Na grafu iznad jasno se vidi razlika najboljih rezultata u sezoni iz tog razdoblja i ovih današnjih — pa, primjerice, Perković nema nijedan svoj hitac među 100 najdaljih ikad u povijesti discipline. Kada se to razdoblje limitira na razdoblje od 1993. do danas, među najdaljih 100 ima čak 56 svojih rezultata, uključujući činjenicu da je vlasnica prvih pet, te devet od najboljih 10.
No, ako krenemo u tom smjeru, treba spomenuti kako je Anita Włodarczyk u bacanju kladiva još dominantnija, budući da je od 100 najdaljih hitaca u povijesti sporta (od 1988.) bacila nevjerojatnih 89. Povezala je u razdoblju od sredine 2014. godine do kraja 2017. čak 42 pobjede, a tek na 32. mjestu najdaljih bacanja ikad nailazimo na prvo ime koje nije njeno vlastito. U spomenutoj 2017., koju smo detektirali kao potencijalnu sezonu u kojoj se Sandra najviše mogla nadati nagradi najbolje, Włodarczyk je imala 23 rezultata za top 100 svih vremena, uzela je svjetsku titulu i pobijedila na svih 11 natjecanja na kojima je bila. Stoga, čak i ako se Thiam svrgne s trona, čini se kako Sandra ne bi bila prva u redu za krunidbu nove kraljice.
Kad se i ona uključi u priču, već je vidljiv jedan određeni uzorak, jer nakon svega ovoga nije teško zaključiti kako bacačke discipline ne kotiraju dobro kod glavnih i odgovornih za odabir najboljih atletičara i atletičarki svijeta. Ni Perković, ni Włodarczyk nikada nisu dobile tu nagradu, iako su potpuno uništavale svoju konkurenciju. Štoviše, nikad nisu bile ni među dobitnicama nagrade za najbolju europsku atletičarku koju dodjeljuje Europski atletski savez, a dojam je kako su imale prilično jake argumente u pojedinim sezonama.
Koji su kriteriji pri ovim izborima nikad neće biti pretjerano jasno — ne samo u atletici, već i u brojnim drugim sportovima. Možda te dalekometne bacačke discipline nikad neće biti dovoljno atraktivne da bi se neka bacačica diska ili kladiva nametnula, a možda je breme velikih rezultata iz sumnjivih 1980-ih preveliko da bi ga se prebacilo, zanemarilo ili jednostavno izbrisalo. Možda je ulogu imalo, odnosno bacilo sjenu, i to što su 2011. na dva mitinga Dijamantne lige njeni dopinški testovi bili pozitivni na vrstu psihostimulansa koji se nalazi u energetskom piću, zbog čega je zaradila šestomjesečnu suspenziju.
Sve u svemu, čini se prilično nepravednim da se ni jedna, ni druga nisu okitile titulom najbolje atletičarke. Šteta, jer izgleda da je prošlo razdoblje njihovih karijera kada su se mogle naći u uskoj konkurenciji. Sada im ostaju ‘samo’ sva ta silna zlatna olimpijska, svjetska i europska odličja — ona ipak vrijede puno više od tamo neke arbitrarne nagrade.
