Laboratorij

Što Werner donosi u Chelsea?

Brojke sugeriraju da bi ovo trebao biti dobar spoj

Prije nekoliko dana Timo Werner je dogovorio sve uvjete za transfer u Englesku; iako se dugo povezivao s Liverpoolom, njegova nova destinacija će ipak biti Chelsea. Drugo je to potvrđeno pojačanje za londonske Plave, jer nakon Hakima Ziyecha i 40 milijuna eura Ajaxu, RB Leipzig je dobio 53 milijuna eura za svog napadača.

Ne čini se taj iznos velik, pogotovo uzme li se u obzir da je prošle sezone čak 15 igrača plaćeno više od 55 milijuna eura. Naravno, utjecaj pandemije na ekonomiju cijelog svijeta osjetio se i u nogometu, što će se bez ikakve sumnje odraziti na iznose za koje će igrači prelaziti iz kluba u klub, ali to ne briše i činjenicu da će Chelsea od Atletico Madrida za Alvara Moratu dobiti tri milijuna više nego što je platio Wernera.

S te strane se ovakav rasplet čini vrlo povoljnim za ekipu Franka Lamparda, ali budući da je ovo priča o Timu Werneru, okrenimo se prvo njemu.

Nagelsmann ga je izbacio iz zone komfora, u kojoj se uglavnom oslanjao na brzinu i ubrzanje da napravi razliku, gurnuvši ga da puno više sudjeluje u igri

Na grafu ispod prikazan je Wernerov statistički učinak (crvena boja) u ovosezonskoj Bundesligi u usporedbi sa svim krilima i napadačima koji su upisali barem trećinu mogućih nastupa u ligi. Krajnji rubovi radara predstavljaju najbolji statistički učinak u pojedinoj kategoriji među svim ofenzivcima u našem uzorku igrača, dok se plavom linijom prikazuje prosječni statistički učinak, ponovno uzevši u obzir sve ofenzivce.

Najveći razlog zbog kojeg su u istu skupinu ubačena krila i centralni napadači jest taj što je Wernera teško ubaciti u samo jednu od te dvije grupe igrača. Mada je nominalno gotovo uvijek bio ‘nacrtan’ kao lijevi napadač u formacijama Juliana Nagelsmanna sa dvije špice, često je igrao pozicioniran široko na krilu, a opus kretanja uvijek je sadržavao i prilaske veznoj liniji. Čak se i u tom povećanom uzorku s uvelike različitim profilima igrača iz grafa jasno vidi da Werner ove sezone igra briljantno.

Iako zadržava duh igre kakvu gaje klubovi pod Red Bullovom palicom, Nagelsmann je ipak malo zakrenuo stil ovogodišnjeg Leipziga s obzirom na ono što je momčad prošlih sezona pokazivala. Pod Nagelsmannom se više posvetila igri s loptom u nogama, kombinatorici i rješavanju problema protiv duboko postavljene obrane, a to je automatski značilo da i Werner mora nadograditi svoju igru. Igrač koji je ranije uglavnom vrebao tranzicijske situacije sada se ciljano izvlači i sudjeluje u izgradnji igre. Naglašavao je to u svojim intervjuima i Nagelsmann koji je prepoznao da time daje Werneru priliku da lakše ostane u ritmu utakmice i slobodu da tempira svoje ulaske iza leđa suparničke obrane.

Osjetila se ta promjena i u statistici njegovih nastupa u Bundesligi. Prima gotovo 35 dodavanja po utakmici, što je za tri više nego Robert Lewandowski i pet više nego Alassane Pléa, po čemu je vodeći napadač lige. Da bi se dobila slika o tome koliko sudjeluje u kreaciji, Erling Braut Håland u Borussiji Dortmund, primjerice, prima 17,4 dodavanja po utakmici. Samim time nimalo ne čudi ni podatak prezentiran na grafu iznad, gdje je u konkurenciji napadača u kategoriji progresivnih dodavanja daleko na prvom mjestu. Izvlačenjem iz same špice dobio je velike komade prostora da može upošljavati svoje suigrače i generalno imati veći utjecaj na samu igru.

Otvoreni su mu novi vidici i postalo je jasno kako nije važan igrač samo u suparničkom šesnaestercu, već i ispred njega, jer ulazi u istu rečenicu s najboljim asistentima lige Thomasom Müllerom i Jadonom Sanchom kada se pogleda broj dodavanja u kazneni prostor i količina očekivanih asistencija, iako ima barem dvostruko manji broj asistencija od njih dvojice. Njegovih 1,8 dodavanja pred suparnički gol po utakmici djelić su iza 2,0 dodavanja koja imaju dvije spomenute zvijezde, a značajno je više od 1,1 koliko po utakmici ima njegov suigrač i najbolji Leipzigov asistent Christopher Nkunku.

Nagelsmann ga je izbacio iz zone komfora, u kojoj se uglavnom oslanjao na brzinu i ubrzanje da napravi razliku, gurnuvši ga da puno više sudjeluje u igri i polako počne brisati mane koje je pokazivao u njemačkoj reprezentaciji igrajući ‘devetku’, ali ne umanjujući njegovu ubojitost pred golom. U cijeloj ligi samo Lewandowski ima više udaraca prema golu i unutar okvira, očekivanih golova i postignutih golova. No, fascinantna je t činjenica da je uz sve nadogradnje u izgradnji napada ostao toliko prisutan u završnici napada. Samo Werner (8,19) i Lewandowski (8,24) imaju preko sedam dodira u suparničkom šesnaestercu po utakmici, a još preko šest samo Serge Gnabry i Marco Reus. Naravno, lakše je u boljoj i dominantnijoj ekipi, ali svi ovi podaci dovoljno govore o njegovu napretku.

Doduše, treba reći da se još uvijek najbolje osjeća u tranziciji. S 3,61 akcije kojima je kreirao šut, na petom je mjestu najboljih ofenzivaca lige, ali je broj 1 ako se filtriraju situacije u kojima se driblingom uspjelo doći do udarca na gol. Werner je daleko od elitnog driblera i čovjeka koji će svoju igru fiksirati na prolascima jedan-na-jedan, ali kada ga se dovede u situaciju da na širokom prostoru može iskoristiti brzinu i proći čuvara, pokazuje da je u tim situacijama potencijalno najopasniji igrač u cijeloj ligi.

U Leipzigu mu je takva igra bila donekle olakšana zbog profila partnera u napadu. Patrik Schick i Yussuf Poulsen, koji su otprilike odigrali podjednak broj minuta u Bundesligi, visoki su i robusni napadači koji mogu vezati stopere; i jedan i drugi po potrebi može biti svojevrsni targetman, otvarajući mu dodatne metre prostora, pa nije pretjerano iznenađujuće da za posljedicu gube značajno više lopti na 90 odigranih minuta od Wernera. Takav kontekst igre dobrim dijelom je zaslužan za njegov dodatni igrački rast, a dobra vijest za Chelseajeve navijače je činjenica da u svom kadru imaju igrače sličnih karakteristika Schickovim i Poulsenovim.

Wernerov dolazak trebao bi dati određenu taktičku felksibilnost Franku Lampardu, jer osim najavljivanog napadačkog trojca Werner-Christian Pulisic-Ziyech, u kojem bi Werner bio centralni napadač, više nego iskoristivi bi morali biti Tammy Abraham i Olivier Giroud. U situacijama u kojima bi Werner nominalno bio smješten kao lijevi napadač, s tendencijom odlaska na lijevo krilo, dok bi jedan od njih dvojice bio na poziciji drugog centralnog napadača, Werner bi se doveo u prilično poznatu situaciju na koju je navikao igrajući u završnici napada za Leipzig. Naravno, za potrebe tih manevara potrebno bi bilo prilagoditi sustav i formaciju u kojoj Chelsea igra i/ili nadograditi poziciju lijevog bočnog igrača, što je već nekako u planu.

Tu se nazire odgovornost koju ima Lampard, jer na njega sada pada zadatak da pronađe najbolje mjesto i ulogu za svoje pojačanje u postojećem sustavu ekipe ili da taj sustav modificira kako bi izvukao ono najbolje iz Wernera. Usprkos relativno ‘normalnoj’ odšteti koja je plaćena za njega, Werner u Chelsea dolazi kao zasad najveća zvijezda prijelaznog roka i igrač od kojeg se očekuje da u Premier ligi nastavi s golovima i asistencijama koje je dostavljao u Leipzigu.

U godinu dana rada s njim Nagelsmann ga je digao stepenicu više u aspektima igre u fazi napada, u kojima je dotad bio nedorastao apsolutno najvišoj nogometnoj razini. Dolaskom u Chelsea sam si je postavio novi izazov, jer pitanje je hoće li ga tamo dočekati idealan sustav u potpunosti podređen njegovoj igri. Ono što svakako znamo je to da će biti prisiljen nastaviti svoj igrački rast ukoliko misli opravdati očekivanja, a isto tako znamo koliko nestrpljivi znaju biti otočki mediji i navijači najboljih engleskih klubova.