Savršen je, prije svega, za vrijeme u kojemu živimo. Vrijeme viralnih videa, gifova i memeova, kolektivnog ismijavanja, vrijeme clickbaitova u kojemu suština i nije pretjerano važna. Savršen je i za ovo vrijeme podjela, vrijeme u kojemu više ne postoji sredina, samo naše i njihovo. Vrijeme u kojemu svatko ima prostor, ima platformu da čvrsto zauzme stranu i brani je životom; u ovom slučaju između dviju suprotnosti na nogometnom spektru, Diega Simeonea i Pepa Guardiole te njihovih suprostavljenih filozofija igre i načina na koji se dolazi do rezultata. U javnom prostoru zato od sinoć dominiraju predavanja o tome što je ispravno a što nije, što je pravi nogomet a što krivi, tko zaslužuje a tko ne i zapravo objašnjava kako “nitko ne želi gledati” upravo to o čemu svi doslovno satima i danima raspravljaju. Logično, zar ne?

No, što smo zapravo vidjeli u srijedu navečer na stadionu Wanda Metropolitano? Bio je to opet očekivani razvoj događaja, ali onaj koji je dobio iznenađujući kraj.

Frustracija koja je na kraju eksplodirala iz Simeonea i njegove momčadi ustvari je šamar njegovoj vlastitoj nogometnoj filozofiji. Pljuvanje je to sebi u lice

Naravno da je čitava priča počela još u Manchesteru, gdje je Simeone destruktivnim nogometom i toliko spominjanih 5-5-0 pokušao minimizirati učinak suparnika za kojeg nije bilo teško zaključiti da je ofenzivno nadmoćan. Iako bez ijednog jedinog udarca prema suparničkim vratima, iako bez ikakve šanse da se City direktno ugrozi, Atlético se na svoj stadion vratio s osmijehom, svjestan da je samo jedan gol zaostatka dostižan.

I u nastavku dvoboja — točnije prvo poluvrijeme sinoćnje utakmice — nije bilo pretjerano drugačije. Atlético jest bio nešto otvoreniji, ali tek do te mjere da kontranapadima pokuša iskoristiti rupe koje je City otvarao pokušavajući probiti domaćina. Tek u 35. minuti revanša domaćin je uputio prvi udarac ka suparničkom golu; City je u dvomeču dotad već imao ukupno više od 20. No, Atlético je, zahvaljujući djelomično i rezerviranom sucu Danielu Siebertu, uspio nametnuti svoj agresivni pristup i izbaciti City iz zone komfora te dvoboj uvesti u četvrto poluvrijeme na način na koji je i priželjkivao.

Simeone je imao City točno ondje gdje ga je želio. Jedno poluvrijeme u kojemu se sve odlučuje; pred vlastitom nabrijanom publikom, s momčadi naviklom na ovakve uvjete i protiv ekipe koja je na trenutke djelovala prestrašeno. Atlético je u nastavku napravio korak naprijed, koji je usto pratila i sreća; Guardiola je ostao bez ozlijeđenog Kevina De Bruynea, kasnije i Kylea Walkera, a njegove su reakcije djelovale usporeno, pomalo nelogično, dok je ponašanje pored terena potvrđivalo da City gubi kontrolu.

Na terenu je to bilo izvjesno: najednom je Atlético napadao u valovima. U prva tri poluvremena su Atleti ukupno šest puta ušli u suparnički kazneni prostor, a šutirali nijednom; u posljednjih 45 minuta su u Cityjevu šesnaestercu bili 12 puta, uputili 13 udaraca, dva su išla unutar okvira gola. Suparnika su napadali visoko, uzeli su loptu (imali su 53 posto posjeda naspram 30 posto iz prvog poluvremena i 29 posto iz prve utakmice), a Simeone je na teren poslao Luisa Suáreza, Ángela Correu i Matheusa Cunhu i svi oni su imali svoje šanse.

Simeone je pronašao slabe točke u nečemu što se izvana činilo kao gotovo savršeni stroj. Argentinac je danima svoju lovinu u mislima marinirao, oblizivao usne, tri poluvremena je usmjeravao i usmjeravao, namjestio na nišan, djelovalo je kao da samo treba povući okidač. City je za to vrijeme djelovao poput izgubljenog mladunčeta koje ne može pronaći mamu; Atlético je, koliko je to moguće protiv ovakvog suparnika, imao kontrolu i samo mu je trebao taj završni udarac, zubi u vratu.

No, onda je kulminirao kaos.

Govorio je to Guardiola nakon što je završila prva utakmica; jedini način da se njegovi iz ovoga izvuku neokrznuti je taj da igraju njihovim oružjem i udaraju tamo gdje boli. Dobro, ne baš tim riječima, ne znam možete li i zamisliti Pepa kako kopira Joséa Mourinha dok svojim igračima govori da trebaju biti gadovi, ali oni to na kraju, u neku ruku, i jesu bili. City je, opet koliko je to moguće i koliko to njegovi igrači uopće znaju, razvlačio i trošio vrijeme, frustrirao suparnika i doveo ga do eksplozije. Phil Foden je na kraju došao u savršenu situaciju; nervozni i agresivni Felipe mu je htio pokazati tko je gazda, a ustvari je ispao naivan. Atlético u drugom poluvremenu nije pružio nikakvu priliku Cityju, osim tu, a nju su ovaj put Guardiolini dečki znali iskoristiti.

Foden se prvo otkotrljao natrag u teren, što je bio okidač za Stefana Savića. Nekadašnji Cityjev igrač je izgubio živce, jurio je okolo pokušavajući ući u sukob s bilo kim, udarao koga je stigao, a gosti su, jedan po jedan — Raheem Sterling, Fernandinho pa Jack Grealish — mahali crvenom maramom pred njegovim očima. Hodi da ti objasnimo. Vrijeme je curilo i curilo, pritisak publike pretvarao se u frustraciju koja je sada potpuno preuzela Atlético i Simeoneova se ideja istopila i pretvorila u mulj. Njegova je ekipa ovaj dvomeč odvela onamo gdje je željela i na kraju uvela u kaos, ali taj mu se kaos ovaj putratio kao bumerang. I naravno, možda bi se City i bez toga obranio, zapravo vrlo vjerojatno i bi, ali Atlético ga je gurnuo na koljena, a onda mu u ruke dao svoje oružje i stvar je bila gotova.

I ništa od toga nije novo. Takav nogomet Cholo oduvijek igra, a takav plan dikod uđe, dikod ne uđe. Ovaj put je Atlético, za razliku od ispadanja od Leipziga ili Chelseaja, napravio sve što je mogao i nije prošlo, jednostavno nije. Namučio je jednu od ofenzivno najboljih momčadi na svijetu, maksimalno neutralizirao njen učinak, ali nije bilo dovoljno. I sve što je uradio i način na koji je to uradio, sve je to bilo legitimno i normalno i očekivano. Sve osim same reakcije na poraz, odnosno na vlastiti kaos u kojem je suparnik jednom odlučio i sudjelovati i još ga nadmudriti.

Frustracija koja je na kraju eksplodirala iz Simeonea i njegove momčadi ustvari je šamar njegovoj vlastitoj nogometnoj filozofiji. Pljuvanje je to sebi u lice, pljuvanje na sve ono što su radili i što rade posljednjih 10 godina i što su tako revnosno i predano branili pred čitavim svijetom. Pljuvanje na ono što im je na kraju krajeva donijelo i, ako ne divljenje, onda poštovanje tog istog nogometnog svijeta.

Jer ovo sinoć jest bio njihov kaos, onaj koji su oni stvorili, samo što je bio savršen za nekog drugog.