Na posudbi

Bajevićevo miholjsko ljeto

Došao je iz penzije kao vatrogasac. Sada ima sasvim drugačiju ulogu

Rani je rujan i vrućine polako popuštaju, ali mostarskim ulicama ljeto se vuče duže i sporije nego u nekim drugim dijelovima ove male zemlje. Vuku se i ljudi, jer te su ulice sve praznije, pa je lakše udisati i uživati ovaj lijepi grad. Gužva bi, da nam je život normalan, konačno bila manja i vjerojatno bi mogao stati na Most i uživati u toploti koja izbija iz njegovog kamena. Dugo bi trajala šetnja uz Kujundžiluk, svatko bi se želio pozdraviti, svaki kujundžija i slikar i prodavač pružiti ruku, svaki prolaznik upitati za zdravlje. Dobro je, odmaram, uživam. Preko Tepe, Fejićevom bi ubrzao korak, previše je kafića i onih koji vole što ga poznaju, zamaknuo bi pored Kraša i Musalom na Korzo, naručio kavu u Globusu, za zadnjim stolom, točno tamo gdje započinje hladovina Cernice i još jedno lijepo druženje.

Da je sve bilo onako kako je zamišljao, da je sve bilo normalno, danas bi Dušan Bajević uživao u još jednoj kavi s društvom i brojao dane u mirovinI.

Kako god da bi njegova izbornička priča završila, ona bi do danas — barem ako je suditi prema onome što je govorio u prosincu prošle godine — bila gotova. Nakon što je Robert Prosinečki uspio svoj izbornički mandat zbiti u narodnu poslovicu koja uključuje defekaciju po sebi i šarcu, Nogometni savez Bosne i Hercegovine našao se u situaciji da nema baš niti jednog ozbiljnog kandidata za izborničku funkciju. Nije to nikakvo čudo; sama ekipa ima izražene kvalitativne limite, ali, što je važnije, malo je jeftinih, a u isto vrijeme dobrih trenera koji se usude preuzeti reprezentaciju kojoj budućnost ovisi o jednoj ili dvije utakmice. Pod “malo”, mislim — nema ih. Zato su se, iako s dobrih 15-ak godina zakašnjenja, okrenuli Bajeviću, pozvali ga natrag iz osam godina duge trenerske penzije i predstavili ga u ulozi vatrogasca.

Bajevićev zadatak je bio manje-više jasan, iako ga naglas nisu tako predstavljali. Trebao je napraviti čudo.

Posljednja šansa generacije bačena je prije osam mjeseci u Bajevićeve ruke, ali u međuvremenu je na njegova leđa pao dodatni i neočekivani teret

Jer ne može se drugačije gledati na cilj postavljen ispred momčadi koja je vlastitim pogreškama uspjela prokockati još jedne kvalifikacije, dodatno urušiti i onako poljuljanu atmosferu i skoro u potpunosti ugušiti bilo kakvu vjeru u njihov uspjeh; ili — što je još gore, a tako je izgledalo sa strane — vlastito samopouzdanje.

Naravno da isključiva odgovornost nije na izborniku Prosinečkom, on je radio s onim što mu je bilo na raspolaganju i na način na koji je mislio da će izvući najviše — kako su prije njega radili Mehmed Baždarević i Safet Sušić — ali istina je da su njegova ideja, način vođenja momčadi i na kraju ono što smo gledali na terenu bili naprosto loši, pa kad su jednom kola zajedno sa šarcem krenula nizbrdo, nisu se zaustavljala dok se nisu potpuno raspala.

Duško je prije svega trebao ponovno sastaviti te dijelove, koliko je to improvizacijom i na brzinu moguće, pa napraviti organiziranu momčad koja je sposobna igrati na svoje prednosti, minimizirati svoje nedostatke i pobiti se konačni cilj. A taj konačni cilj je, naravno, trebao biti — idemo redom — trijumf nad Sjevernom Irskom u martovskom baražu, potom pobjeda u finalu istog tog baraža i plasman na Europsko prvenstvo. Ono bi, dakako, da su stvari išle kako je Bajević planirao i da svijet nije dospio u najveću blokadu u novijoj povijesti, već odavno bilo gotovo.

Najuspješniji i najtrofejniji trener u povijesti Bosne i Hercegovine svoju bi zemlju — opet kažem, u idealnoj situaciji — preko baraža poveo u Dublin i Bilbao, a ondje se s Poljacima, Šveđanima i Španjolcima borio za povijesni plasman u drugi krug. I kako god da bi se to završilo — možda već u ožujku protiv neugodnih Sjevernih Iraca, par dana kasnije protiv pobjednika iz meča onih drugih Iraca i Slovaka, u grupnoj fazi ili spektakularnim rezultatom na samom Euru — barem bi bilo gotovo. Bajević je odmah najavio da je ovo samo izlet iz mirovine na teren, samo pokušaj da se pomogne, i po završetku operacije Euro 2020, kad god to bilo, on bi se povukao. I danas bi uživao u mostarskom miholjskom ljetu, Neretvi, Starom mostu i kavi s rajom u Globusu.

Ali umjesto po svom Mostaru s rukama na leđima i sporim korakom, Bajević je u odijelu i s kravatom danas žurno koračao po praznim hodnicima zračne luke Amerigo Vespucci, a onda dugo kroz prozor autobusa gledao u Arno koji se vukao ispod Ponte Vecchija, diveći se Duomu, čiji su se crveni crjepovi nazirali u daljini. Ondje je bio samo zato što je morao; on će kao izbornik Bosne i Hercegovine svoju momčad već sutra povesti u Ligu nacija, gdje će na stadionu Artemio Franchi gostovati Italiji, da bi onda u ponedjeljak na praznom Bilinom polju dočekala Poljsku.

Ukratko, stvari su se za Bajevića drastično promijenile.

Dakle, kada je Bajević u prosincu preuzeo reprezentaciju, nije bilo apsolutno nikakve sumnje da je on tu samo vatrogasac, čovjek koji će u par mjeseci pokušati napraviti naizgled nemoguće, i na buku vratiti Bosnu i Hercegovinu među bar naoko respektabilne selekcije.

Iz neutralne perspektive nije bilo nikakve sumnje ni da je to uloga i zadatak u kojemu Bajević nije imao mnogo toga za izgubiti. Javnost je već svakako bila prežalila tu selekciju i čitavu jednu generaciju, dobar dio se pomirio s propuštanjem velikih natjecanja kao realnošću, svakako nije imao vremena za uigravanje i doslovno bi imao par treninga s momčadi, pa bi i sve što bi napravio bilo, ukratko, više od očekivanog. Čak ni eventualni neuspjeh ne bi bio katastrofa jer vatrogasci jesu heroji, ali nisu svemogući.

U međuvremenu je nogomet stao i taj martovski baraž nije ni odigran. Potom je odgođeno i Europsko prvenstvo, a Bajević je najednom dobio dugih osam mjeseci da se pripremi za posao koji ga čeka. Štoviše, UEFA je barem naizgled pomogla izborniku, pa umjesto da mu prva (i možda zadnja?) utakmica s BiH bude baraž, ova selekcija će odigrati ne samo dvije utakmice natjecateljskog, ali ipak ekshibicijskog karaktera u Ligi nacija, nego će i u slučaju plasmana u finale baraža imati mjesec dana za pripremu te odlučujuće utakmice.

Iako u praksi to zapravo i nije tako, u teoriji su se uvjeti promijenili, a s njima su se u stvarnosti jako promijenila i očekivanja i percepcija javnosti. Sada je Bajević ne samo ‘pravi’ izbornik, nego i dio većeg sustava u kojem je izuzetno važno tko je 20. igrač na popisu, tko nije dobio priliku, i tko je, poput Bećira Omeragića, zauvijek izgubljen.

I zapravo je pravo pitanje sada koliko je uopće Bajević spreman za takvu, potpuno drugačiju ulogu?

Sasvim sigurno jedan od najboljih trenera u povijesti ne samo BiH, nego i regionalnog nogometa jest trenerska legenda, ali ipak je i čovjek koji je prije osam godina krenuo drugim putem i koji se od tada nije aktivno bavio trenerskim poslom i koji će, usto, u prosincu proslaviti 72. rođendan. Za usporedbu, Robertu Manciniju su 55, a Jerzyju Brzęczeku i Ianu Barracloughu po 49. I naravno da to ništa ne mora značiti i da njegovo iskustvo može biti i ogromna prednost; uostalom, iz dosad viđenog jasno je da je Bajević ogroman dio posla prebacio na pomoćnike, ali to ustvari i nije pitanje — upitno je to ima li Bajević snage, energije i volje da se nosi s potpuno drugačijim zadatkom i u drugačijoj atmosferi od onog prije osam mjeseci.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je propustila zajahati najvažniji i najveći val u svojoj povijesti, onaj nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Nakon dva neuspjeha u baražu trebao je to biti jezičac na vagi, stvar koja je prelomila i otvorila priliku jednoj velikoj generaciji, predvođenoj Edinom Džekom, Miralemom Pjanićem, u to vrijeme Emirom Spahićem, Vedadom Ibiševićem, Asmirom Begovićem, Senadom Lulićem, pa i Zvjezdanom Misimovićem; da s periferije reprezentativnog nogometa pobjegne i napravi iskorak.

Međutim, taj se brod prevrtao, potapao, najvažnije utakmice su izgubljene, ljudi na njemu su se gušili, a sada je u njemu voda doslovno do grla. Njegov kapetan, kako sebe voli nazivati Elvedin Begić, za taj je ‘uspjeh’ sebe nagradio, promoviravši se u počasnog predsjednika Saveza, a odgovornost, naravno, nije preuzeo nitko.

Posljednja šansa te sada već debelo okrnjene generacije bačena je prije osam mjeseci u Bajevićeve ruke, ali u međuvremenu je na njegova leđa pao dodatni i neočekivani teret, a njegov je mandat neželjeno dobio drugačiji smisao. I dok se u praksi ništa nije promijenilo — i dalje je jedini zadatak plasman na Europsko prvenstvo i prilika tim momcima da zaigraju na svom posljednjem velikom natjecanju — u teoriji je Bajević danas taj koji umjesto jednostavnog gašenja požara treba stvarati kompletnu budućnost reprezentativnog nogometa u zemlji.

I koji je, za one koji se već godinama skrivaju iza tuđih leđa i profitiraju, još jedna savršena prilika da se na nekoga prebaci odgovornost za puno više od onoga što je on pristao prihvatiti.