Kada je u srijedu u Strasbourgu nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine ostala neporažena u duelu s aktualnim svjetskom prvakom Francuskom i osvojila drugi bod u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, na prvu je iznenadila i suparnika, kompletnu svjetsku nogometnu javnost, iznenadila je malo i sebe, a pogotovo svoje navijače.
Nema ništa čudno u tome da je bilo jako, jako, jako malo onih koji su selekciju Ivajla Peteva u Francusku ispratili s bilo kakvim optimizmom. Bosna i Hercegovina pod bugarskim trenerom iz pet prethodnih pokušaja nije dobila niti jednu utakmicu i uspjela je zabiti tek dva gola, i to na njegovu debiju. BiH nije dobila 13 utakmica zaredom — trinaest! — skidajući sa svog kalendara dan za danom njih 652 komada (i još će barem tri do subotnje prijateljske utakmice s Kuvajtom). U posljednjih 25 nastupa, od studenog 2018., s trojicom različita izbornika i u četiri različita natjecanja te u kontrolnim dvobojima, momčad je dobila četiri nogometne utakmice — dvaput Lihtenštajn, po jednom Armeniju i Finsku. Jebiga, i najveći optimisti imaju neke granice, pogotovo tamo gdje sredina ne postoji i zna se samo za najgore i najbolje.
Ista ta BiH protiv nominalno, ali i u praksi sasvim sigurno najbolje svjetske selekcije odigrala je u srijedu na Stade de la Meinauu odličnu utakmicu i svoj bod osvojila potpuno zasluženo — a uz malo sreće mogla je i sva tri.
Petev nije pretjerano komplicirao, njegova ideja je i u ovoj je utakmici bila jasna i vjerojatno najbolja moguća. Na teren je poslao zadnju liniju s petoricom igrača, kojoj je onda pridružio trojicu po prirodi prilično defenzivna i spora veznjaka, posadivši ispred njih dvojicu napadača koji su opet prije svega na svojoj listi zadataka imali obranu i neutralizaciju jednog od najboljih napada na svijetu. Zapravo je riječ neutralizacija prva koja pada na pamet kada je bosanska postavka u pitanju; Petev je uradio baš sve da uguši suparnika i ne dopusti mu da koristi svoje najbolje strane.
Bod u Francuskoj i predstava protiv svjetskih prvaka nisu promijenili apsolutno ništa u odnosu na ono gdje je Bosna i Hercegovina bila prije pet mjeseci
Ali naravno da je to lakše reći nego učiniti, pogotovo kada na Francusku udarate s prosječnim i limitiranim kadrom kakav Petev, jasno, ima. Bugarin se odlučio svoju zadnju liniju izvući visoko, preuzimajući svjesno ukalkulirani rizik da bi netko od trojice sjajnih suparničkih napadača mogao iskoristiti taj prostor i neku dubinsku loptu. Uzdao se u koncentraciju mlade, ali talentirane trojke Dennis Hadžikadunić — Anel Ahmedhodžić — Siniša Saničanin i ona mu je vratila gotovo savršenom utakmicom. To je Petevu dalo priliku da napravi gužvu na vrhu vlastite trećine terena, gdje su se dva obrambena bloka BiH doslovno preklapala i smanjivala prostor za francuski manevar.
Nemotiviranim, očigledno posvađanim domaćinima koji su više razmišljali o nerealiziranim transferima nego o vlastitom doprinosu na terenu to je stvorilo frustraciju i nemoć. Sudarali su se, dodavali u prazno i zapinjali na bloku, vraćajući se i probavajući jednako neuspješno sve ispočetka. Ovakva BiH ih je svela na tek dva udarca unutar okvira gola od kojih je opet jedan bio oslabljen blokom, a drugi je bio — onaj kojim su došli do izjednačenja — tek plod slučajnosti.
Potpuni izostanak francuskog pritiska na BiH u posjedu, pogotovo na njenu zadnju liniju, gostima je otvorio prostor da se i s loptom aktivno brane. Pomoglo je i to što je pored raspoložene zadnje linije Petev ovaj put imao i jako dobrog Miralema Pjanića, te Gojka Cimirota i Amira Hadžiahmetovića kao njemu odličnu podršku. Solidnih 46 posto posjeda i 90 posto točnih od 490 pokušanih dodavanja za BiH su značili da je u stanju stati na loptu, usporiti tempo, dodatno naživcirati suparnika, ali i iskoristiti izuzetno raspoloženog Edina Džeku i prostor koji se za njega povremeno otvarao u napadu. On je ovaj put pored sebe imao još jednog klasičnog napadača u Ermedinu Demiroviću i njih dvojica su napravili velike probleme prije svega tu noć slabom Presnelu Kimpembeu, ali i Raphaëlu Varaneu.
Uostalom, nakon njihova pritiska i međusobne kombinacije došao je i vodeći gol — 60. Džekin gol u dresu BiH, čime je postao tek jedan od 10 europskih igrača sa 60 i više pogodaka za reprezentaciju. To što se na terenu i u postavci BiH ništa pretjerano nije promijenilo ni činjenicom da je već u 51. minuti Jules Kounde napravio glupost i dobio crveni karton samo je potvrda da je Petev svjestan razlike u kvaliteti, nedostataka svoje momčadi i najsigurnijeg puta prema pozitivnom rezultatu, što remi ovdje jest. BiH je tako mudrom, pametnom, strpljivom i discpliniranom igrom osvojila bod kod Francuske.
Ali zapravo ništa od toga nije nekakav neočekivani i posebno šokantni rasplet.
Možda to iz ove perspektive zvuči bezobrazno, ali je stvarno tako. Prije svega, jasno je da ova Francuska ima probleme kada joj se puno slabiji suparnik postavi ovako kao BiH, i od toga su profitirale — logično, s određenim korekcijama — i Mađarska i Švicarska na Europskom prvenstvu, ali i Ukrajina u Parizu, pa zamalo i Kazahstan u Nur-sultanu.
Što je za ovu priču još važnije, zamalo je sve te nedostatke iskoristila i BiH, i to u onom prvom meču igranom na Grbavici zadnjeg dana ožujka. Tada je Petev s gotovo istim planom i gotovo istom momčadi — tek je dvije promjene, Mateo Sušić umjesto Darka Todorovića i Demirović umjesto ozlijeđenog Radeta Krunića, imala ova od srijede — jednako frustrirao Francuze i ostavio ih na dva udarca u gol, imao jednu stopostotnu šansu koju je izvukao Hugo Lloris i ispustio bod prvenstveno zahvaljujući kratkom padu koncentracije i individualnim pogreškama u obrani.
Zato je, i pored odličnog rezultata, teško zaključiti da smo u Strasbourgu stvarno naučili nešto novo o Bosni i Hercegovini pod Petevom. Ili, ako hoćete, o njihovoj zajedničkoj budućnosti. Štoviše, ovakva izvedba protiv Francuske zapravo je samo potvrdila stvari koje smo već znali i podebljala upitnike kod pitanja koja se već mjesecima nameću.
Prije svega, ova selekcija individualno nije tako loša koliko njeni rezultati na prvu govore. Ili, što je važnije, da nije tako loša kakvom nam se već godinama predstavlja, stvarajući automatski alibi upravo za rezultate koji realno jesu lošiji nego što bi trebali biti.
Da, i budali je jasno da nedostaje kvaliteta, da ova ekipa ima svoje debele mane i velike nedostatke, ali koja to reprezentacija njenog ranga nema? Nitko od njih ne očekuje da gaze Francuze, Nijemce ili Engleze, niti je ikada očekivao da razbijaju Portugalce, Brazilce ili Argentince; sasvim je realno očekivanje da ova BiH bude konkuretna jednako dobrim — ili, ako hoćete. jednako lošim — ekipama, te da se obračunava sa onima u najnižim šeširima koje su većinom nogometni patuljci. To da su takva očekivanja realna više nije mišljenje, nego činjenica argumentirana predstavama ove selekcije dvaput protiv Francuske, Italije, Nizozemske, pa i Poljske, predstavama koje su došle usred najveće rezultatske krize u povijesti.
Upravo ta potvrda nas zapravo dovodi do najvažnijih pitanja za Peteva i njegove izabranike, pitanja na koja Francuska ne da nije dala, nego uopće nije ni mogla dati odgovor.
Utakmice protiv svjetskih prvaka, utakmice u kojima ste potpuni autsajder daleko su najlakše za ekipe protiv BiH; one vam potencijalno donose puno, a ne mogu vam uzeti baš ništa. Tako je bilo i s ovom — BiH je osim boda dobila na samopouzdanju i popravila atmosferu i povjerenje u javnosti. Međutim, nije nikakva tajna da je destrukcija puno lakši zadatak od stvaranja, a BiH, da bi ostvarila rezultate kakvi se od nje očekuju, mora početi pobjeđivati. Bod u Francuskoj je dobar, ali ono što donosi plasman u baraž ili, u konačnici, na Mundijal su trijumfi nad onima koji su kvalitetom bliži Bosni i Hercegovini ili realno lošiji od nje.
BiH je u mandatu aktualnog izbornika, pored utakmica s Francuzima te prijateljskog dvoboja s Dancima, propustila svladati i Finsku, Kostariku te Crnu Goru. Štoviše, BiH je u tim utakmicama — osim što je propustila zabiti gol — bila i statična, jalova, bez prave ideje što učiniti s loptom i mučila se stvarati bilo kakve šanse; u zadnje četiri utakmice do revanša s Francuskom stvorila ih je u prosjeku 2,5 po utakmici, uz prosječni xG od 0.53.
Dakle, i brojke i slova potvrđuju prvi dojam koji je BiH dosad ostavljala pod Petevom — u stanju je neutralizirati suparnika koji prirodno dominira i protiv njega pokazati zube, ali još uvijek joj nedostaje napadačka struktura, organizacija, ideja i disciplina kojom bi došla do rezultata u dvobojima u kojima se to od njih i realno očekuje.
Zato bod u Francuskoj i predstava protiv svjetskih prvaka nisu promijenili apsolutno ništa u odnosu na ono gdje je Bosna i Hercegovina bila prije pet mjeseci kad je na Grbavici jednako namučila Francusku, pa je i zaključak je identičan kao i te noći.
Uspjeh u Strasbourgu smisla će imati tek ako izbornik u utakmicama koje mu slijede do kraja godine — prijateljska u subotu protiv Kuvajta, Kazahstan u Zenici u utorak te u Nur-sultanu u listopadu, putovanje u Kijev te dvoboj s Fincima kod kuće u studenom — kroz prikazano na terenu i osvojene bodove konačno pokaže da je u stanju popraviti problem. Preduvjete je stvorio, napravio još jedan maleni korak naprijed, ali sada je savršeno vrijeme da Petev u praksi pokaže razumije li, zna li, ima li plan, ideju i organizaciju, i je li u stanju sve to sprovesti u djelo, a Bosnu i Hercegovinu postaviti na njeno realno mjesto.
