Malo više od 30 godina je prošlo od posljednjeg gostovanja mostarskog Veleža na Poljudu i u Splitu. I sasvim je normalno da je davna povijest izblijedjela i da su napisane mnogo važnije stranice, odigrane bitnije utakmice, nabrijaniji derbiji i stvorena veća rivalstva. I da većina nikad nije ni čula za ono što su oni nekad činili. No, dobra stvar s poviješću je baš to što ona ipak pamti — možda blijedo, možda slabo, ali pamti da su nekad davno, u nekom drugom vremenu, upravo Hajduk i Velež bili dva najveća kluba u svom prirodnom okruženju, iz čijih prijateljskih odnosa je nastalo veliko sportsko rivalstvo.
Već prvi dvoboj ovih dviju momčadi zapravo je bio povijesni.
Za Mostarce je to bilo razumljivo; oni su u godinama prije Drugog svjetskog rata imali status malenog radničkog kluba iz provincije koji se preko Sarajeva stidljivo pokušavao probiti na nešto ozbiljniju scenu. Hajduk je na njoj već odavno bio; klub je u Kraljevini osvojio dvije titule prvaka, konstantno bio među najboljim ekipama, dok je Velež tek jednom prekinuo dominaciju Sarajlija u regionalnom podsavezu i izborio kvalifikacije za nacionalnu ligu. Zato je Hajdukov dolazak u Mostar 5. srpnja 1947. bio ogromna stvar za veležovce — prvo poslijeratno gostovanje jednog velikog kluba na stadionu na Strelčevini.
Mnogo jači Hajduk rutinski je i očekivano slavio 8-2, potpuno nesvjestan činjenice da je i ovo jedan od važnijih datuma i u njegovoj povijesti, s obzirom na to da je tog dana svoj debi za splitsku momčad upisao Bernard Vukas, jedan od najboljih ikad.
Hajdukovci bi zauzimali čitavu tribinu na Veležovu stadionu, a u Splitu su na dan utakmice morali zatvarati Bačvice jer bi se Mostarci ondje masovno okupljali
Prilike za stvaranje rivalstva između dva kluba nije ni bilo do druge polovice 1950-ih kada je Velež postao standardni prvoligaš, ali su prijateljski odnosi postajali sve ozbiljniji. Rođeni su rado sparirali Hajduku, a Splićani vrebali njihove talente. Prvi natjecateljski sudar stigao je nakon što se Velež 1952. plasirao u društvo najboljih. U tom je trenutku Split imao oko 75.000 stanovnika, a čitav srez dvostruko toliko i to ga je činilo drugim najmanjim jugoslavenskim gradom s nogometnim prvoligašem. Prvi je, naravno, bio Mostar s jedva 30.000 stanovnika, što je možda i savršena ilustracija toga koliko je Velež u trenutku svog prvog plasmana u Prvu ligu bio nogometni patuljak.
No, za Velež je i taj još jedan poraz od Hajduka bio povijesni: pred 8.000 gledatelja Splićani su 28. rujna 1952. slavili s 2-1, a obzirom na to da je u prve dvije utakmice Velež poražen od Crvene zvezde (0-1) i Sarajeva (0-2), gol Slovenca Slavka Hudarina iz 34. minute bio je prvi ikad za Rođene u Prvoj ligi. Za Hajduk su zabili Vukas i Božo Broketa.
Idućeg je ljeta Velež ostao ispod crte, a iz Mostara je u Split preselio Sulejman Rebac. Ostala je legenda po kojoj je za taj transfer dobio dva metra štofa za odijela, koji je poklonio prijatelju. Sula je s Hajdukom postao i prvak, jedan od omiljenih igrača u Splitu, ali i jedna od prvih Veležovih legendi koja je u Mostaru zaigrala u Hajdukovu dresu.
Velež se 1955. vratio u Prvu ligu i činjenica da više nikada nije ispadao bila je glavni preduvjet za stvaranje nečega što bi se moglo nazvati lokalnim rivalstvom. Jasno, ono je mnogo manje bilo izraženo u Splitu — Hajduk je svoje najveće takmace imao u preostalim ekipama Velike četvorke — dok je potpuno prirodno bilo da Veležu najveći motiv daju prvi susjedi, u ovom slučaju Splićani te sarajevski klubovi.
Već 1958. dva su kluba odigrala još jednu utakmicu koja bi se, opet više za Velež nego za Hajduk, mogla nazvati povijesnom. Hajduk je za pojasom imao pet titula državnog prvaka, ali mu je kup i dalje bio neostvarena želja. Igrao je finale 1953., pa 1955., a tog 9. listopada 1958. bila mu je posljednja prilika da spasi užasnu sezonu u kojoj je tek na gol razliku umaknuo opasnosti od ispadanja iz lige. Međutim, u polufinalu Kupa Splićane je u Mostaru dočekao nabrijani Velež koji je golovima Zdravka Rodina, Milorada Lazovića i povratnika Rebca ostvario jednu od svojih najvećih pobjeda dotad te izborio finale u kojem je izgubio od Zvezde.
Na početku te sezone Velež je prvi put ostvario i prvenstvenu pobjedu u ovom derbiju, i to iz svog sedmog pokušaja. Već iduće je slavio i u Splitu te se stanje stvari i u sportskom smislu polako počelo mijenjati.
Do 1970. Hajduk je i dalje bio veliki favorit, dobio je 18 od dotad odigrane 32 utakmice, ali onda mu je Velež počeo postajati sve tvrđi orah. U tradicionalno domaćinskoj ligi i Hajduk je u Splitu i dalje bio bolji — Rođeni su iz ukupno 37 gostovanja izvukli tek tri pobjede i 12 remija — ali Mostar je Bijelima postao gotovo neosvojiva tvrđava. Nakon trijumfa u sezoni 1969./70. (2-0, Jurica Jerković i Ivica Hlevnjak) Hajduk dugih 16 godina nije uspio pobijediti Velež na njegovu terenu. Štoviše, od svibnja 1970. pa sve do ožujka 1981. — dakle u periodu u kojem je klub osvojio četiri titule prvaka i pet kupova — Splićani su na Bijelom brijegu osvojili samo jedan bod (1975./76, 2-2, strijelci Franjo Vladić i Vahid Halilhodžić za Velež, Slaviša Žungul i Boriša Đorđević za Hajduk) i u 10 utakmica postigli pet golova.
Veležova generacija iz sredine 1970-ih najbolja je u povijesti tog kluba, a iako je dvaput bili viceprvak i igrali četvrtfinale Kupa UEFA, obilježila ju je upravo utrka za prvenstveni naslov s Hajdukom. Mostarci nikad u povijesti nisu osvojili titulu — jesu dva kupa — a momčad sa Dušanom Bajevićem, Enverom Marićem i Vladićem kao motorima, odnosno Rebcom na klupi, bila je najbliža tom uspjehu.
U sezoni 1973./74. do posljednjeg kola utrkivali su se Mostarci sa Splićanima koje je s klupe vodio Tomislav Ivić i čiji je najbolji strijelac bio Žungul, a po novinskim ocjenama najbolji igrač Ivica Šurjak. Kada su se te dvije momčadi prvi put te sezone međusobno sastali — 30. rujna 1973. u Splitu, završilo je 2-2, zabijali su Žungul, Ivica Matković, Bajević i Halilhodžić — zajedno su imali desetoricu igrača na popisu izbornika Vujadina Boškova za utakmicu reprezentacije sa Španjolcima u Zagrebu.
U revanšu je Velež slavio 1-0, ali prvenstvo se odlučivalo u samom finišu. U zadnje su kolo dva tima ušla s istim brojem bodova; Velež je gostovao kod Sarajeva, a Hajduk kod OFK Beograda. I jedni i drugi su slavili, ali Ivićevoj je momčadi pobjeda bila vrjednija, s obzirom na to da je prvaka u toj situaciji odlučivala gol-razlika. Velež je imao više pobjeda i više postignutih golova, ali primio je čak 10 više golova od Hajduka i titulu — odnosno dvostruku krunu — su proslavljali na splitskoj Rivi.
Četiri mjeseca kasnije, 8. rujna 1974., u okviru nove sezone, prvak je doputovao u Mostar gdje ga je dočekalo oko 15.000 gledatelja. Velež je slabo startao, imao tek dva boda, Hajduk je dobio tri od svoje četiri utakmice i odlučio na Bijeli brijeg putovati bez Dragana Holcera kojeg su poslali na Vis, gdje se obilježavala 30. godišnjica obnavljanja kluba. Slobodna Dalmacija svoj je izvještaj naslovila pitanjem: Tko se tome nadao?
Velež je zabio već u prvoj šansi u trećoj minuti, strijelac je bio Bajević, da bi ga poduplao Momčilo Vukoje 20 minuta kasnije. U drugom poluvremenu katastrofa — ovaj put je podnaslov u Slobodnoj, a u nju je Bajević ugradio još dva gola i Halilhodžić jedan. Reporteri su Vladića uspoređivali sa slalomašima, Bajevića nazvali egzekutorom, a poseban prostor dobio je Jadranko Topić, koji je pred sam kraj utakmice, izrugujući se sa suparnicima — sjeo na loptu. Završilo je 5-0, što je najveća pobjeda jednog od ovih dvaju klubova u međusobnim prvenstvenim duelima.
https://www.youtube.com/watch?v=kxUORQ36uwk
Ali dok su se Rođeni zabavljali, Hajduk je učio na svojim pogreškama, pa je te godine gotovo bez problema obranio titulu prvaka. Rivalstvo je postajao sve snažnije, i to ne samo zbog blizine dvaju gradova. Hajduk je 1970-ih gotovo svake sezone osvajao trofeje i redovito igrao u Europi. S obzirom na to da igrači još uvijek nisu mogli ići u inozemstvo onda kad su željeli, prelazak u Split za mnoge je veležovce zvučao kao izuzetno dobra opcija — bolji, bogatiji i uspješniji klub koji je gotovo na kućnom pragu. Kada je 1976. Ivić otišao u Ajax, veliki favorit za preuzimanje Hajdukove klupe bio je Rebac, ali na kraju je on ostao u Veležovu juniorskom pogonu. Međutim, dvije godine kasnije je iz Mostara u Split preselio Boro Primorac, da bi potom istim putem krenuo i Vladimir Ćutuk.
Dotad i dalje prijateljski odnosi dvaju klubova — međusobno su odigrali ukupno 16 prijateljskih utakmica, a četiri puta je Hajduk igrao na Februarskom turniru u Mostaru — naglo su prekinuti kada je objavljena vijest da je za splitski klub potpisao nitko drugi do Blaž Slišković.
U Veležu su bijesnili, tvrdili su da je dogovor postignut njima iza leđa, a već nakon prve sljedeće međusobne utakmice repovi su se dodatno produžili. Naime, Hajduk je zahvaljujući Sliškoviću — čiji će transfer nešto kasnije kulminirati čuvenim patlidžanom — te Ivanu Gudelju iz penala preokrenuo Veležovo vodstvo i na Poljudu pred 35.000 ljudi slavio s 2-1, ali bodove iz te utakmice na kraju nisu upisali.
Za njih je zaigrao Mirko Petrov, koji je tek došao iz Teteksa i kojemu će to biti tek jedan od četiriju nastupa za Hajduk. Velež je tvrdio da je pogrešno registriran i bio uporan u tjeranju onoga za što su u klubu vjerovali da je pravda vrijedna pobjede za zelenim stolom. Nije pomoglo ni to što je ta agresivna i gruba utakmica završena skoro tučnjavom nakon koje su isključeni upravo Petrov te Avdo Kalajdžić. Mjesecima je trajala trakavica, o njoj su raspravljali i državni organi, a na kraju je Veležu dodijeljena pobjeda koja je Hajduk možda koštala i ispadanja iz utrke s Dinamom za naslov prvaka.
Hajduk je ‘uzvratio’ četiri godine kasnije.
Velež je imao novu ‘zlatnu’ generaciju, onu poznatu kao JuKaTu u kojoj su bili Predrag Jurić, Sejo Kajtaz i Semir Tuce i koju je ovaj put s klupe vodio još jedan kandidat za Hajdukovu klupu, Duško Bajević — on je, usput, svoju igračku karijeru završio prijateljskom utakmicom protiv Hajduka — a ona je ponovno do zadnjeg kola bila u borbi za titulu.
Bila je to ona čuvena ‘Šajberova’ sezona s dvije ljestvice: jednom za koju su se računali bodovi uključujući kaznu od -6 bodova zbog namještanja utakmica i drugom bez toga. Velež ja po obje bio u samom vrhu; Hajduk je, kao jedan od prvoligaša koji nisu bili kažnjeni oduzimanjem bodova, do predzadnjeg kola konkurirao za naslov. Međutim, već tada je bilo relativno izvjesno da će klubovima biti vraćeni oduzeti bodovi i da su Splićani ipak daleko od trofeja. Oni su u predzadnjem kolu dočekali tuzlansku Slobodu, koja se grčevito borila za ostanak i koja te sezone nije dobila baš nikoga u gostima. Rade Tošić zabio je gol koji je Tuzlacima bio dovoljan za pobjedu i koji im je ostavljao nadu da u zadnjem kolu mogu izboriti ostanak.
A u zadnjem kolu u goste im je dolazio Velež. Rođenima je za prvo mjesto trebala pobjeda, Tuzlacima dva boda za ostanak. Tuce je doveo Velež u vodstvo, ali su domaći preokrenuli iz dvaju penala — sudio je Stjepan Glavina iz Klisa — i Mostarce ostavili iza Partizana.
Druga polovica 1980-ih i početak ratnih 1990-ih intenzivirali su i rivalstvo među navijačima. Oduvijek su, koliko je to bilo moguće, i jedni i drugi masovno odlazili na gostovanja. Događale su se situacije u kojima su hajdukovci zauzimali čitavu jednu tribinu na Veležovu stadionu, dok s druge strane Split pamti i godine kad su na dan utakmice morali zatvarati Bačvice jer bi se Mostarci ondje masovno okupljali. Pamte se i neredi, legende o bacanjima automobila u more, manje i veće tučnjave, a na kraju i rast nacionalnih tenzija.
Na posljednjoj utakmici na Poljudu, koju je 17. ožujka 1991. Hajduk dobio na penale, zapaljena je jugoslovenska zastava kao simbol kraja jedne zemlje; posljednju mostarsku igranu u rujnu 1990. obilježila je Veležova pobjeda (4-3), ali i neredi na gradskim ulicama i na samom stadionu.
Pred početak iduće sezone hrvatski su klubovi istupili iz jugoslavenske lige, a Velež silom prilika ostao u njoj. Klupski direktor Dragan Okuka javno je tražio prekid, govorio kako nema smisla da se igra “ako nema derbija kao onih s Hajdukom”, a Velež je Splićanima ponudio i prijateljsku utakmicu u Mostaru u kolovozu 1991., dok su se ovi spremali za europsku utakmicu protiv Tottenhama.
Kraj Jugoslavije i njene lige značio je i kraj jednog lokalnog derbija.
Hajduk i Velež nastavili su različitim putevima; Splićani sa svojim, a Mostarci sa svojim problemima. Nekoć bliski odnosi dvaju klubova počeli su se popravljati tek u posljednjih nekoliko godina. Povratak Bore Primorca u Split probudio je nostalgiju, onda je aktualni Veležov trener Feđa Dudić na Poljudu radio svoj diplomski rad za Pro licencu, jedna stvar je vodila drugoj i u subotu će dvije momčadi odigrati prijateljski dvoboj.
Prvi nakon tog ožujka 1991. i 96. — ako je suditi prema zapisanim podacima — u povijesti dvaju klubova. Davnoj, pomalo zaboravljenoj, možda nekome i nevažnoj, ali slavnoj zajedničkoj povijesti.
