I onda kada pomisliš da te više ništa u bosankohercegovačkom nogometu ne može iznenaditi, izleti još jedan kec iz rukava. Iz čista mira, bez uobičajenog rituala špekuliranja i razvlačenja, bez šaputanja i guranja po naslovnicama, reklo bi se iz vedra neba, u utorak je prostrujala vijest da će novi izbornik nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine biti — Sergej Barbarez.
Naravno da nije bila tajna da se tražila adekvatna zamjena za Savu Miloševića i da je produžetak ugovora s njim tek rezervna opcija, ali malo je tko ipak očekivao ovakav rasplet. Ne samo zato što se Barbarez nije spominjao ni u nasumičnom nabadanju imena, nego zbog njegova skoro potpunog povlačenja iz javnosti, iz nogometa, ali i iz odnosa koji je imao sa čelnim ljudima saveza, prije svega s Vicom Zeljkovićem koji je u jednom trenutku čak javno poručio da ovaj nikad neće biti izbornik. Gledano iz bilo koje perspektive, djelovalo je kao da su svi mostovi porušeni do temelja, i da je ta priča — a tako su i akteri ponavljali — zauvijek završena.
Što se promijenilo?
Zapravo, to je pitanje na koje još uvijek nitko ne zna odgovor. Naravno, prije nego što uopće i počnemo raspravljati o njemu, prije nego što ga se i postavi Barbarezu i njegovim eventualnim poslodavcima, ta vijest treba biti i službeno potvrđena. Međutim, kad se to u petak i dogodi, sasvim je sigurno da će prvih nekoliko tjedana proći upravo u traženju odgovora na mnogobrojna otvorena pitanja, kako to uostalom obično i biva u reprezentaciji Bosne i Hercegovine.
Za razliku od njegovih prethodnika, od Barbareza će javnost ipak imati i veća očekivanja. Na vagu je stavio svoj legendarni status i svoju reputaciju
Što žele u Nogometnom savezu BiH? Netko će reći krenuti ispočetka, netko će reći popraviti atmosferu, neki misle da je ovo samo kupovanje mira i bacanje mrvica navijačima, a neki opet da je to samo još jedna igra kojom u dvije ili tri utakmice žele dokazati da su bili u pravu i pokazati svoju neograničenu moć. Tko zna. Doduše, iz perspektive Nogometnog saveza i Zeljkovića, jasno je da oni ne mogu pogriješiti. I doslovno, zbog činjenice da nikad ne snose odgovornost za svoje postupke, ali i zbog statusa i povjerenja koje Barbarez u nogometnoj javnosti i dalje ima.
Naravno, njegova igračka karijera davno je završena, trenerska još nije ni počela i uvijek je visila samo o pitanju vođenja reprezentacije, koje mu je bilo jedan i jedini cilj; prošlo je puno vremena i to vrijeme jest donekle utjecalo na njegovu popularnost i važnost. Ali, njegov je status i danas dovoljno snažan da u gotovo svim na brzinu provedenim anketama Barbarez ima ogromnu podršku javnosti: na najčitanijem Klixu je imao 66 posto zadovoljnih njegovim imenovanjem, na SportSportu 73 posto, na N1 79 posto. To je, jasno, win-win situacija za Savez: uspije li Barbarez, Zeljković će biti revolucionar koji mu je dao priliku; ne uspije li, Zeljković će, kao i svaki put dosad, krivicu jednostavno svaliti na samog trenera, u fazonu “iskali ste, evo vam ga”.
I dalje ostaje nepromijenjena činjenica da je NSBiH od izvlačenja skupina kvalifikacija za još uvijek neodigrano Europsko prvenstvo promijenio četvoricu izbornika; prvenstvo neće ni početi, a Barbarez će biti peti. Peti izbornik u jednom ciklusu! I dalje ostaje činjenica da nikad dosad iz saveza nisu objasnili zašto su upravo ti ljudi bili njihovi izbori.
I dalje ostaju pitanja, pogotovo u kontekstu činjenice da Barbarez nigdje dosad nije radio, kakva smo postavljali i nakon imenovanja Ivajla Peteva, Faruka Hadžibegića, Mehe Kodre i Save Miloševića. Doslovno ćemo ih iskopirati: Je li dovoljno dobar trener da bude izbornik ove BiH? Hoće li biti u stanju nositi se s pritiskom navijača nakon serije katastrofalnih rezultata? Koja je njegova nogometna filozofija? Način igre koji preferira? Odgovara li taj način igre profilu igrača kojeg ima? Koliko je sposoban prilagoditi se i taj svoj način igre limitiranoj kvaliteti koju ima na raspolaganju? Koliko suparnicima? Kako reagira na događanja na terenu? Kakav mu je stil vođenja utakmica? Znate već, obična nogometna pitanja.
Zeljković i 14 ruku, plus kum savjetnik i legenda direktor, kao ni njegov prethodnik Elvedin Begić i njegovi poslušnici, nikad nisu dali odgovor niti na jedno od tih pitanja, za bilo kojeg trenera kojeg su odabrali. Ni prije, ali ni poslije. Još veći je problem taj što svojim odabranima na kraju i ne daju priliku da na neka od njih pokušaju dati odgovore na terenu — otjerati nekoga nakon dvije ili pet utakmica samo je dokaz vlastitog neznanja. I nema nikakve sumnje da će i Barbarez, kao i njegovi prethodnici, u petak biti slatkorječivo predstavljen kao dugoročno rješenje, ali barem bi on morao znati da se u taj jogurt puše kao da je mlijeko još na vatri, jer ovi koji biraju, za razliku od njega, nemaju baš ništa za izgubiti.
Ali sve je to, kao i uvijek dosad, voda pod mostom i priča na koju smo već odavno naviknuti i s kojom smo s vremenom, izgleda, naučili živjeti. I dalje je sve ovo, dakako, tek prvi dojam i priča vruće glave, ali možemo li barem pretpostaviti što to Barbarez može ponuditi reprezentaciji i što je to što ga čeka?
Skepsa zbog činjenice da kao trener doslovno nikad nije vodio neku momčad je realnost, ali s njom se lako može nositi već nakon jedne, dvije ili pet utakmica. Živimo u vremenu u kojem je za narativ važan isključivo rezultat i to znaju svi akteri. Dvije dobre utakmice i bit će vrhunski, dvije loše i bit će neznalica i pokeraš. Prema prvim informacijama, vrlo je vjerojatno da će se okružiti velikim timom kojem vjeruje i u kojem su većinom bivši suigrači. To je ujedno i njegova prva važna poruka, jer prema svemu sudeći kompletan stručni stožer bira sam.
No, koliko mu je važno da ima povjerenje u staff, toliko mu mora biti važno da u tom timu ima trenersku kvalitetu, ali i ljude koji neće biti tek puki klimoglavci. Za očekivati je da u ekipu i u njeno okruženje donese pozitivni naboj; ova momčad treba dobrog trenera, ali i lidera, motivatora, čovjeka koji će joj vratiti samopouzdanje, a legendarni kapetan reprezentacije, barem ako je suditi prema mišljenju dobrog dijela javnosti, ima potencijal biti taj.
Međutim, za razliku od njegovih prethodnika, od Barbareza će javnost ipak imati i veća očekivanja. Mnogo veća očekivanja. Prije svega u smislu te drugačije atmosfere u reprezentaciji i oko nje, a onda i u onom važnijem, rezultatskom. A tu ga čeka izuzetno težak posao. Ili ako hoćete, vjerojatno i najteži ikad.
Prvo će, obzirom na aktualnu situaciju u momčadi, morati sjesti i podvući crtu pod roster koji ima. I odlučiti hoće li krenuti u potpuni reset, odnosno oslanjanje isključivo na mlađu generaciju, koja bi se u četiri godine trebala razvijati s ambicijom da dohvati Europsko prvenstvo 2026. ili će koristiti i usluge senatora i veterana.
Onda će se morati okrenuti utakmicama, a raspored BiH u 2024. djeluje zastrašujuće: prvo će u lipanjskom terminu, koji igrači tradicionalno ne vole, u Englesku na prijateljski megdan sa izabranicima Garetha Southgatea, pa šest dana kasnije u Empoli na Italiju; na europskog doprvaka i prvaka. BiH se plasirala u skupinu A Lige nacija, pa će do kraja godine u njoj po dvaput igrali s Nizozemskom, Njemačkom i Mađarskom.
Bi li bio nekakav veliki šok da BiH, bez obzira tko sjedi na klupi i u kakvom je stanju ekipa, izgubi svih tih osam utakmica?
Nažalost, svi koji smo BiH gledali u posljednje tri-četiri godine znamo odgovor na to pitanje, ali trebali bi ga znati i u savezu, pa i na tribinama.
Barbarez — a isti bi slučaj (i već je) bio sa bilo kojim drugim izbornikom — neće moći ništa napraviti preko noći. Bez dugoročnog planiranja i ogromnog strpljenja, potpuno je nemoguće da Sergej Barbarez — rekoh, isti bi slučaj (i već jest) bio sa bilo kojim drugim izbornikom — na kraju bude uspješan. Hoće li Barbarez, za razliku od prethodnika, dobiti priliku za to planiranje i potrebno strpljenje? To nas već vraća na neka od pitanja i dvojbi s početka.
Ustvari, sigurno je da će se još mnogo toga ispisati u idućim danima i ovaj će potez ostati veliko iznenađenje, a na početku će svakako biti puno više pitanja nego odgovora. Međutim, jasno je da su svi njegovi prethodnici pretjerano ovisili o rasploženju vlastodržaca u Savezu i Barbarez prije svega mora, želi li ostati dosljedan sebi, pokazati zube i dokazati da ima jasnu ideju kako se nositi s tim. Teren će, naravno, dati odgovore na drugo važno pitanje, a poklope li se te dvije stvari i naslone na očiglednu podršku javnosti — ili barem veću nego što su imali njegovi prethodnici — koju Barbarez sad ima, njemu će put biti otvoren. Na vagu je stavio svoj legendarni status i svoju reputaciju i mora biti svjestan toga. Može poći uzbrdo, ali nikako ne smije zaboraviti da sve ide mnogo brže nizbrdo.
Novi početak, još jednom. Peti u 16 mjeseci. Tko zna koji u posljednjih 10 godina od plasmana na Svjetsko prvenstvo. Valjda će jedan konačno biti sretan.
