U jednom od valjda desetina dokumentaraca snimljenih o Peléu, onome koji je u veljači 2021. objavljen na Netflixu, narator ga pita da li je sebe već nakon Svjetskog prvenstva u Švedskoj 1958. smatrao najboljim nogometašem na svijetu. Dok se na ekranu vrte crno-bijele snimke nasmijanog mladića kako žonglira, šutira i čak brani na golu, stari i vidno umorni Pelé — koji se, to na početku vidimo, do stolice jedva i dovukao i to uz pomoć rulatora — smirenim glasom objašnjava suštinu čitave priče koja se vrti otprilike koliko se blatnjavim i prašnjavim i travnatim i hibridnim terenima vrti i nogometna lopta.
“Nikad nisam vjerovao u najboljeg igrača na svijetu”, kaže on, očigledno aludirajući na koncept kojeg bi suvremeni nogometni rječnik nazvao GOAT-om: “Da bi bio najbolji igrač na svijetu, moraš biti bolji od svakog drugog na svakoj poziciji u timu. A to je malo teško, nije li?”.
Danas uopće nije pitanje je li Pelé bio najbolji ili najveći igrač svih vremena; nije uopće pitanje tko je od onih koji su došli poslije njega ili koji su bili prije njega Brazilcu uopće konkurencija; ne postoji odgovor na pitanje tko je najbolji ili najveći igrač svih vremena. Ne postoji, jer takvo je nešto — ma koliko to čudno bilo današnjoj generaciji u kojoj nešto nužno mora biti bolje od onog drugog da bi u tome maksimalno uživala — naprosto nemoguće izmjeriti. Nemoguće je to napraviti ispravno, ne u kontekstu različitih povijesnih era, upravo zato što se ovaj sport, ali i svijet oko njega, s vremenom, logično, razvijao.
U takvom stanju stvari jedina činjenica je da je Pelé jednostavno to. Pelé.
Pelé je i gotovo 50 godina nakon svoje posljednje ozbiljne utakmice dio nogometnog predanja u gotovo svakom kutku svijeta. I tako će, čini se, biti zauvijek
Kada je u ljeto te 1958. u loptu iskreno zaljubljeni Edson Arantes do Nascimento prvi put sjeo u avion i poletio prema dalekoj Švedskoj, nitko u nogometnom svijetu nije znao tko je on. Štoviše, sam nogometni svijet, kao jedan prostor, gotovo da nije ni postojao. Bilo je to tek šesto Svjetsko prvenstvo, njegova je vrijednost u natjecateljskom smislu još uvijek bila izjednačena s turnirom na Olimpijskim igrama, i Južna Amerika i Europa — kao jedina dva kontinenta koji su zapravo davali sudionike ovog natjecanja — jedni drugima su i dalje bili egzotična i relativno nepoznata daleka prostranstva. Nogomet je i dalje bio ni na nebu ni na zemlji, u vakuumu različitih ideja i shvaćanja, tek izašao iz rata i još uvijek je tek stvarao unisona pravila i natjecanja.
No, sve se počelo mijenjati 29. srpnja na stockholmskoj danas pokojnoj Råsundi. Rijetke snimke i djeluju neobično, pogotovo za to vrijeme u kojemu je domaći teren često bio presudan i u kojem se nisu birala sredstva da se dođe do pobjede. Šveđani su s tribina ushićeno gledali kako ih tamnoputi tinejdžer rastavlja na proste faktore i još mu se divili; Pele je tog dana zabio dva gola i Brazilu donio prvu titulu svjetskog prvaka, onu koja je prije svega samu njegovu domovinu promijenila iz korijena. Poraz iz 1950. od Urugvaja na domaćem terenu nije samo oblikovao gubitnički mentalitet u nogometu; on je produbio i rasnu podjelu u društvu i usporio modernizaciju Brazila. Međutim, nakon Stockholma se promijenilo sve; bio je to početak zlatnog doba brazilskog nogometa, ali i ekonomije, kulture i života generalno.
I dok je u domovini rastao kult još uvijek 17-godišnjeg, i to crnog dječaka, on je na Råsundi počeo dobivati mitološki status i u ostatku svijeta. Mundijal u Švedskoj bio je prvi na kojem su se sve utakmice snimale i čiji su se isječci gledali u većini europskih zemalja, što je Peléa pretvorilo u prvu pravu globalnu superzvijezdu. On je ustvari bio prvo mitsko biće za koje ste bili sigurni da postoji i da ćete ga u jednom trenutku možda moći gledati ili dodirnuti.
I svi su to željeli. Pelé i njegov Santos i njegov Brazil su to znali iskoristiti. Najbolja momčad na svijetu, kako je sama sebe brendirala, putovala je svijetom i igrala prijateljske utakmice, jačajući osjećaj svoje vrijednosti, ali i Peléova kulta ličnosti.
Kad je četiri godine nakon Švedske u Čileu Brazil obranio svjetsku titulu, takav se status samo učvrstio. Nije ga mogla pokvariti ni činjenica da je Pelé zbog ozljede zapravo propustio veći dio tog prvenstva, kao ni neuspjeh u Engleskoj 1966. Pelé je postao prvi pravi simbol za najbolje u nogometu, svojevrsni benchmark bez kojeg — to će nam vrijeme pokazati — ne bi ni bilo njegovih nasljednika ni priče o tome je li ga ustvari nadmašio Diego Armando Maradona, Johan Cruyff ili Lionel Messi.
Pelé je u nasljeđe nogometu — osim nevjerojatnog talenta, načina igre, rekordnog broja golova i legendarnog statusa — ostavio i zlatni standard. Pele je postao simbol, svojevrsna personifikacija za najbolje u nogometu.
I sve ono što je izvan nogometnog terena napravio ili propustio napraviti nikad nije promijenilo percepciju većine o njemu. Pjevač, plesač, glumac, neuspješni biznismen, ministar i političar, netko tko zapravo nikad nije digao glas protiv bilo čega i tko je prečesto bio maskota koju su koristili i generali i diktatori i nogometni hohštopleri, veličinom vlastitog brenda opterećeni hodajući reklamni pano; nijedna od gomile mana koje je imao kao što ih svi imamo, ništa od toga nije moglo zaprljati to njegovo nasljeđe nogometu.
Kada je te 1958. Pelé prvi put postao svjetski prvak, mom ocu je bilo osam godina; mom djedu, maminu ocu, bilo je 26 i njih dvojica se tada nisu ni sreli ni poznavali. Bilo je to 26 godina prije mog rođenja. Kada je 1970. Pelé izdominirao Mundijal u Meksiku i drugo poluvrijeme finalne utakmice s Talijanima, mom ocu je bilo 20, a djedu 38 godina, i obojica su jako dobro pamtili i Švedsku i Meksiko i o Peléu pričali kao o najboljem igraču koji je hodao Zemljom. I to 20-ak godina kasnije, dok sam ja kao šestogodišnjak gledao svoj prvi Mundijal, iako su imali potpuno drugačije nogomene interese i način na koji su doživljavali igru, oni su i dalje osjećali potrebu da ono što su vidjeli od Peléa, koji je dotad već 15-ak godina bio u penziji, prepričavaju kao nešto najbolje u svom nogometnom sjećanju.
Mit o Peléu i njegovoj veličini prenosio se s koljena na koljeno; nema veze je li vam 15 ili 75 godina, nema veze kojem ste velikom igraču suvremenik i kojeg smatrate najboljim; Pelé je na ovaj ili onaj način i gotovo 50 godina nakon svoje posljednje ozbiljne utakmice dio nogometnog predanja i nogometne svakodnevice u gotovo svakom kutku svijeta.
I tako će, čini se, biti zauvijek. Ne zato što je Edson Arantes do Nascimento veći od života, nego upravo suprotno — zato što je tako iskreno zaljubljen u loptu na svoj način promijenio nogometni svijet oko sebe, srastao s nogometom i našim životima i prvi postao, a onda i ostao nedodirljivi mit.
I zato je potpuno nevažno je li on najbolji nogometaš ikad, je li najveći ikad, i je li poslije njega netko igrao bolji nogomet. Važno je samo da je on bio i ostao samo to, uvijek nasmijani čovjek koji je na svoj način promijenio Brazil, promijenio nogomet i promijenio svijet. Čovjek koji nas sve koji volimo nogomet na neki način povezuje; onaj o kojemu su nam pričali naši djedovi i očevi, čovjek o kojem ćemo danas i sutra mi pričati svojoj djeci.
