Nesreća, neiskustvo, neznanje. Naivnost, nedostatak kvalitete, nedostatak širine kadra. Pad koncentracije, izostanak reakcije, gubitak energije ili psihološki raspad. Tradicija ili mentalitet. Nazovite to kako hoćete, smjestite to u narativ koji želite jer zapravo je svejedno, jer zapravo je to sve zajedno i još puno toga. Kako god okrenuli, kako god obrnuli, suština je ista: Bosna i Hercegovina je u četvrtak u svom petom baražu za veliko natjecanje opet poražena. Izgubila je od Ukrajine 2-1 i neće sudjelovati na Europskom prvenstvu u Njemačkoj.
Izgubila, i to kako.
Nisu se pretjerano ni Savo Milošević ni Serhij Rebrov zamarali velikim iznenađenjima u sastavima. Doduše, bilo je puno onih koji su se čudno zgledali kada su vidjeli da je Benjamin Tahirović na tribinama, ali je isto tako realno da ovaj mladić još uvijek nije kalibar koji bi mogao donijeti prevagu, pa je ta tema brzo zaboravljena. Naravno, ime Miralema Pjanića među rezervama je nešto što izaziva pažnju, ali opet, nije bilo pretjerano neočekivano s obzirom na to da je Pjanić već neko vrijeme daleko od ozbiljnog nogometa, a i bilo je očito da Milošević želi agresivniji, čvršći, snažniji vezni red koji će prije svega držati blok ispred zadnje linije, pa tek onda razmišljati o igri prema naprijed.
I otprilike je to bio sukus prvog poluvremena. Govorio je Milošević danima da mu posjed nije važan, i bilo je jasno da mu ne može donijeti puno, prije svega zato jer BiH nema kvalitete za igranje takvog nogometa. S druge strane, u prilog je takvoj tezi išlo i to da su Ukrajinci kroz kvalifikacije pokazali kako se mnogo više muče kad imaju loptu u nogama, pa su je Zmajevi naprosto, koliko je to bilo moguće, prepustili suparniku.
Još jedno veliko natjecanje je propušteno, još jedan korak natrag je napravljen, jedna generacija sad je i nepovratno izgubljena
Zapravo, ključni je moment bio onaj od kojeg je BiH godinama bježala: jednostavnost. Ako si limitiran kvalitetom, a svaka reprezentacija ovog ranga jest, te ako ideš na kvalitetnijeg suparnika i još igraš utakmicu na ispadanje, onda je u tom kontekstu manje sasvim sigurno više. Milošević je na teren poslao igrače na, manje-više, njihove prirodne pozicije, prije svega fokusirajući se na to da što je moguće više zatvori prilaze golu. Bilo je rupa, one su neminovne, ali nisu to Ukrajinci mogli, ali ni znali iskoristiti. BiH je u prvom poluvremenu bila onakva kakva je u ovoj utakmici morala biti: smirena, strpljiva, disciplinirana i prilično dobro organizirana. Njeni su igrači uzimali ‘druge’ lopte, osvojili gotovo dvostruko više duela od suparnika, i to utakmicu odvelo u smjeru koji je odgovarao domaćima.
Ukrajinci su kružili, lupali duge lopte, ostali bez udarca u gol i, kako je vrijeme prolazilo, postajali sve nervozniji i nestrpljiviji. Bilo je jasno da će putnika u finale odlučiti jedna lopta, neka pogreška, slaba procjena, u najboljem slučaju neki prekid, i to je za ovakvu BiH — autsajdera koji je u kvalama uspio gubiti od Luksemburga i koji je u zadnja dva ciklusa dobio četiri utakmice — bilo najbolje što je u ovom trenutku mogla dobiti. A idealno je postalo nakon 10 minuta drugog poluvremena. Umjesto očekivanog pritiska gostiju dobili smo jednu frljoku Amara Dedića koja je zakačila Šahtarova Mikolu Matvijenka i završila u golu. Savršeno.
I dok je bilo jasno da će Ukrajina baciti sve u napad, i dok je bilo jasno da ćemo gledati pritisak gostiju, u isto je vrijeme BiH i dalje izgledala u potpunoj kontroli — i dalje smireno, i dalje strpljivo, mudro, i dalje jednostavno, frustrirajući Ukrajince i držeći ih dovoljno daleko od svog kaznenog prostora, izvan kojeg su ovi jednom ili dvaput jalovo šutirali kao vrhunac svog napadanja.
A onda se sve raspalo.
Krava je još jednom šutnula punu kantu. Bosna i Hercegovina je još jednom upucala sebe u koljeno. Jedno, pa drugo. Bang. Bang. Zbogom kompaktnost, mudrost, strpljivost i organizacija, zbogom jednostavnost. Zbogom ljeto u Njemačkoj. Dobro nam se vratila glupost, brzopletost; patnja, frustracija i luzerski mentalitet.
Izmjene su poremetile stvari, to je jasno. Dedić je vukao ozljedu tamo negdje od sredine prvog poluvremena, pa je zamijenjen Eldarom Ćivićem. Onda se ozlijedio i Anel Ahmedhodžić, pa je dotad sigurna obrana dobila potpuno novo lice — promijenio se stoper, lijevi bek je otišao desno, a ušao je novi igrač na njegovoj strani. Izgubilo se prije svega na momentumu, drastično i na kvaliteti, a najviše od svega na automatizmima i međusobnom razumijevanju. Milošević je povukao i Harisa Hajradinovića i stavio Miralema Pjanića, ali umjesto da umrtvi utakmicu i odvede je do ludog slavlja, BiH je sve uprskala.
Za prvi gol Ukrajinaca možda se i može pronaći nekakvo logično objašnjenje, ili barem činjenicu da su domaćini svoje goste čitavih pet minuta prije kraja utakmice na ispadanje počastili hektarom otvorenog prostora za kontranapad opravdati brain freezeom, kratkim spojem, ispadanjem osigurača ili padom koncentracije. Ali kako ostati pri zdravoj pameti i objasniti da je BiH — kojoj, u situaciji u kakvoj jest, produžeci i eventualni penali nikako ne bi bili loša vijest — tri minute kasnije ispadne na još jednu kontru i još jednu komičnu reakciju obrane?
Jedan je igrač, ili možda dvojica koja su ušla prisilnim izmjenama, sada dežurni krivac i njihove individualne pogreške jesu dovele do golova. Ali realnost je da ovo bio poraz čitavog tima, poraz izbornika, poraz njegova stručnog stožera, poraz mentaliteta. Jer došao je naivno, glupo, besmisleno. Previše uobičajeno, previše poznato, kao i mnogi ranije, kao i većina u ovih pet baraža. Ono za što se Milošević nadao da će biti njegova najveća prednost, što je nazvao taktičkom disciplinom i što je, ruku na srce, funkcioniralo dugih 75-80 minuta, na kraju je pretvoreno u tradiciju i lošu naviku, koja je BiH koštala rezultata u većini prijašnjih važnih utakmica.
BiH sad slijedi potpuni reset.
Još jedno veliko natjecanje je propušteno, još jedan korak natrag je napravljen, jedna generacija sad je i nepovratno izgubljena, i Bosna i Hercegovina je opet ondje gdje je bila prije 15-ak godina: na dnu.
