Znate već priču o ukidanju statusa stranca za sve nogometaše koji dolaze iz zemlja regije — ponovimo, to su prema NSBiH Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija — što je širom otvorilo vrata igračima iz ovih zemalja koji su sada dominantni u ligi. Tako je, recimo, Borac u vikendu koji je iza nas na teren poslao ekipu s devet stranaca (jedan od dvojice domaćih igrača bio je bivši reprezentativac Zoran Kvržić, kojemu je ovo u 35. godini tek prva utakmica u PLBiH), dvojicu domaćih su imali i Posušje i Široki Brijeg — koji je Hajdukova neslužbena filijala — a tek jednog novi premijerligaš Zvijezda, klub iz etno sela Stanišići koje se nalazi na samoj granici sa Srbijom.

Ustvari je i jako teško točno reći koliko je igrača iz regije trenutno u BiH, s obzirom na to da je veliki broj njih ranije pravilo o strancima zaobilazio dobivajući državljanstvo na osnovu obiteljskih veza, pa mnogima i dalje pored imena stoji zastava Bosne i Hercegovine. Međutim, jasno je to je da jedan od osnovnih razloga ovakvog načina rada klubova to što se u praksi pokazalo — da funkcionira. Naime, dvije godine dominacije Zrinjskog, koja je na kraju okrunjena i uspjehom u Europi, napravljeno je upravo na tim temeljima. Klub iz Mostara je pojačanja tražio u susjedstvu, i to prije svega među igračima koji još uvijek nisu bili izgradili ime u višim ešalonima Hrvatske nogometne lige.

Od Klafurića u Mostaru ne očekuju samo da pobjeđuje u nogometnim utakmicama, nego i da revolucionizira klupsku filozofiju te podigne Velež na novu razinu

No, najveći razlog zbog kojeg je to funkcionirao bio je Sergej Jakirović.

On je u Mostar stigao u trenutku kad je njegova karijera u HNL-u bila u svojevrsnoj stagnaciji i kad je bilo očito da mora napraviti čudo da bi stigao onamo gdje je ustvari danas. Jakirovićeva prednost u odnosu na sve ostale hrvatske (i srpske) trenere koji su prije njega dolazili u Bosnu i Hercegovinu nije bila ni u povjerenju kluba ni u otvorenim rukama, jer imali su to i neki drugi prije njega, nego u poznavanju tržišta na koje je izašao. On je tamo gdje mu je platežna moć dopuštala pronalazio ono što mu je konkretno trebalo da na teren prenese svoju ideju i nogometnu filozofiju, a to je u praksi učinilo ne samo da stvari funkcioniraju, nego i da se način rada Zrinjskog, kao i pristup transfer politici, u potpunosti promjeni.

Ali, Jakirović je imao ogromni utjecaj i na samu ligu. Točnije, s njim se promijenila i percepcija o hrvatskim trenerima u Premijer ligi. On je tu svoju bazu nadogradio i znanjem koje je onda stvorilo i autoritet i poštovanje. Do dolaska Jakirovića — koji jest rođeni Mostarac i bivši reprezentativac BiH, ali je u smislu trenerskog razvoja ipak produkt Hrvatske i HNL-a — njegovi su se kolege ponašale su se, čast izuzecima, poput bezobraznih pljačkaša naivnih bakica.

Prodavali bi šuplju, postavljali se s visoka, a nudili apsolutno ništa. Gomila ih je protutnjala ligom, otela mnogo torbica s novcem, ali kao i oni koji su dolazili s istočne strane Drine, nisu ostavili značajni trag, osim možda u negativnom smislu. Jakirović je podigao letvicu, a jednom kada je na njegovo mjesto došao Krunoslav Rendulić i nastavio istim putem — kvalitetnog rada, dobrog skautiranja tržišta, jasne organizacije i nogometne filozofije — bilo je sasvim normalno da su prvi klubovi koji su ostali bez trenera ove sezone, Sarajevo i Velež, pogledali preko zapadne granice.

Simon Rožman je, dakako, Slovenac ali s HNL-ovskom aurom i zapravo predstavlja istu školu i isti način rada. On je u Sarajevo stigao na početku sezone — da, Sarajevo je otpustilo trenera Mirzu Varešanovića nakon priprema i europskih utakmica, a prije početka ligaške sezone — i uz Senijada Ibričića na mjestu sportskog direktora (dakle još jedno čedo HNL-a) započeo reorganizaciju i nešto što bi barem na papiru trebao biti dugoročni posao pretvaranja velikih investicija koje taj klub ima u sportski uspjeh.

Klafuriću će, naravno, posao biti mnogo složeniji i teži nego Rožmanu, odnosno Jakiroviću i Renduliću kao njegovim svojevrsnim uzorima.

Nakon rezultatskog i organizacijskog iskoraka s Feđom Dudićem, Rođenima ni iskusni i trofejni Amar Osim ni relativno novo lice Nedim Jusufbegović nisu napravili ništa konkretnije od poneke pobjede i solidnog rezultata na terenu. Sada se klub okrenuo trećem putu iz kojeg želi izvući maksimum.

Međutim Velež prije svega nema novac kakav imaju Sarajevo i Zrinjski, što će značiti da će na tržištu na koje planira izaći morati biti inovativniji i maštovitiji. S druge strane, Velež u ovom trenutku ni organizacijski nije na nivou na kakvom su Sarajevo ili Zrinjski, odnosno daleko je od nivoa na kojemu je prosječan hrvatski prvoligaš, i to u smislu struktura i stabilnosti u klubu, ali i samoj momčadi i oko nje. Skauting služba, analiza vlastite momčadi, suparnika i individualaca, ishrana i putovanja, održavanje i prilagođavanje terena, omladinska škola i njen odnos s prvom momčadi — Velež je u svim tim segmentima ili tek u početnom stadiju razvoja ili ih uopće nema i dosad nije ni razmišljao o njima.

To u praksi znači da u Mostaru od Klafurića — kao što je slučaj i s Rožmanom u Sarajevu, ali i svakim sljedećim hrvatskim trenerom koji dolazi u slično okruženje — ne očekuju samo da pobjeđuje u nogometnim utakmicama. Od njega i njegova tima očekivat će se da svojim radom, realnim zahtjevima i ponašanjem na tržištu u potpunosti revolucioniziraju klupsku filozofiju, povuku sve ostale i podignu Velež na novu razinu, i to u svim segmentima u kojima klub danas zaostaje.

I naravno, Klafurić i društvo sve to će morati raditi pod ogromnim pritiskom. Iako na prvu nema smisla, očekivanja navijača u Bosni i Hercegovini su ogromna i često usmjeravaju ponašanje čelnih ljudi klubova, koji onda trenere mijenjaju kao na traci. Posao će im biti teži jer ništa od nabrojanog neće biti prioritet, pogotovo ne navijačima koji od svakog trenera očekuju tek quick fix; oni, naravno, žele da klub napreduje, ali nemaju strpljenja, nemaju osjećaj prioriteta i žele prije svega dobre rezultate i pobjede. A ništa od toga, ni u sportskom ni svakom drugom smislu, ne dolazi preko noći.

Zato Klafurić mora biti svjestan toga — puno više nego što će biti navijači — da mu treba puno strpljenja i da mu predstoji izuzteno težak i naporan posao. Prije svega mnogo drugačiji posao od onoga kakav bi bio negdje u Hrvatskoj, Poljskoj ili Mađarskoj, posao na koji će utjecati mnogo drugačijih i nepredviđenih faktora.

Ipak, ovo je logičan korak i za Klafurića i za Velež. I klubu i treneru treba nešto novo, nešto drugačije, potpuno novi izazov. I vjerojatno je to korak koji će u budućnosti pratiti i mnogi drugi hrvatski i srpski treneri u BiH klubovima. Korak koji je ogroman rizik i za trenera i za klub, mač s dvije oštrice, ali i rizik koji je vrijedno preuzeti. Jer koliko god da mogu izgubiti i Velež i Klaf, na kraju puno više mogu dobiti.