Jesu li Šveđani ovo napravili namjerno?
Prošlog vikenda u ovoj je sjevernoj zemlji završeno još jedno, 99. po redu izdanje Allsvenskana, njihova najboljeg nogometnog natjecanja. S obzirom na vremenske prilike, tradicija je da se ligaški nogomet u Švedskoj igra od početka travnja pa do sredine ili kraja studenog, kad je to jedino i moguće. U nedjelju smo tako dobili novog prvaka, koji je za one koji nisu pretjerano detaljno pratili sezonu ili generalno događanja u tamošnjem nogometu zapravo i očekivan — Malmö FF proslavio je svoju 23. titulu prvaka, šestu u posljednjih 10 sezona i treću u posljednje četiri, potvrdivši svojevrsnu dominaciju švedskim nogometom.
Međutim, dovoljno je zagrebati po površini za potpuno drugačiji narativ. Naime, u posljednjih pet godina Malmö jest daleko najbolja, najkvalitetnija, najbogatija i najsnažnija momčad lige, ali prošlu je sezonu završila kao sedma, a godinu ranije titulu osvojila u zadnjem kolu domaćim remijem, koji joj je pehar osigurao zbog bolje gol-razlike u odnosu na AIK. Ova je sezona završila na još bolji način: tijekom čitave godine se Malmö utrkivao s Elfsborgom, koji je prošlog tjedna — nakon Malmöova poraza kod dojučerašnjeg prvaka Häckena — dobio i priliku na svom terenu osigurati titulu. No, klub iz Boråsa propustio je na svom terenu savladati Degerfors, koji je te večeri potvrdio ispadanje iz lige.
Što nas je dovelo do posljednjeg kola u koje smo ušli s Elfsborgom na vrhu ljestvice i tri boda prednosti u odnosu na Malmö, koji je imao bolju gol-razliku. Jedna od onih utakmica o kojoj sanjanju sve lige; posljednje kolo, prvi protiv drugog, pobjednik dobiva sve, Inozemni novinari su pohrlili u Švedsku, Allsvenskan je najednom postao zanimljiv, stadion je bio rasprodan, a gledanost ogromna. Na kraju smo još imali i to da je utakmicu — koja je zbog prekida i pirotehnike trajala satima — odnosno čitavo prvenstvo, odlučio jedan penal. I otud ono pitanje da Šveđani nisu možda ovo namjerno napravili.
Allsvenskan se umjesto Europi i suvremenom nogometu okrenuo sebi i svojoj kulturi, pretvarajući svoj nogomet u iskustvo posjete stadionu
A odgovor je daleko od jednostavnog. Naravno da nisu utjecali na sam rezultat, iako ćete, uz malo guglanja, sasvim sigurno naići na neku teoriju zavjere. Elsfborgu, koji je 14 kola proveo na vrhu ljestivce i uvezao 15 utakmica bez poraza, kriv je isključivo Elfsborg; ispustio je dva ključna boda kod kuće protiv momčadi s dna ljestvice, a onda u odlučujućoj utakmici sezone ostao rezerviran i bez prave šanse.
No, švedski klupski nogomet planski je tu gdje jest: na svom organizacijskom vrhuncu. Prije desetak godina u Švedskoj su, kao i u ostalim nogometno sličnim europskim zemljama, maštali o hvatanju priključka za vrhunskim ligama i natjecanjem s njima. Talent sam po sebi u ovim krajevima ne bi trebao biti problem; reprezentacija je još od Drugog svjetskog rata gotovo konstantna na velikim natjecanjima, na kojima je povremeno ostvarivala i solidne rezultate. Klubovi se, dakako, najradije sjećaju dana u kojima je IFK Göteborg osvajao Kup UEFA, odnosno Malmö FF igrao Kup prvaka.
Jedan od idejnih tvoraca današnje Lige prvaka je Lennart Johansson, a čak su se i u njoj Šveđani dugo nosili s najvećima i do početka 2000-tih redovito imali predstavnika u grupnoj fazi. No, do prvog idućeg nastupa trebalo je proći 20 godina, u kojima je Allsvenskan ponovno upao u prosječnost. Igrači su jako mladi odlazili u inozemstvo, pogotovo u Englesku u kojoj su igrali desetci švedskih tinejdžera, a navijači su se ozbiljnije posvećivali Premier ligi nego domaćem šampionatu.
No, čini se da su u Švedskoj u jednom trenutku shvatili da imaju dobar proizvod, ali ograničen na tržištu. Ili bolje rečeno, ograničen tržištem. Bilo je sasvim jasno da se ovakva liga, u kojoj nedostaje kvalitete i novca i koja je do jučer bila gotovo poluprofesionalna, ne može nositi s najboljim televizijskim proizvodima današnjice. U isto vrijeme, bilo je jasno da postoji i pristojna nogometna kultura; ondje se apsolutno svatko na ovaj ili onaj način bavi nekim sportom, a nogomet je najpopularniji.
Dobar pokazatelj bio je Hammarby. Klub s juga Stockholma godinama je tavorio u nižem rangu, ali njegova je navijačka baza je iz sezone u sezonu postajala sve snažnija i veća. Klub je svojim pristašama umjesto nogometa počeo prodavati iskustvo samog odlaska na nogomet; konstantno su obarali rekorde posjećenosti, iako su rezultati bili loši. Jednom kad su se vratili u Allsvenskan, nastala je euforija koja ni danas, nekoliko godina kasnije, ne prestaje — ove su sezone u prosjeku imali 22.542 gledatelja, na kapacitet stadiona od nešto malo više od 25.000.
Dio nogometnih dužnosnika tvrdi da je sve urađeno planski, veći dio nogometnih navijača uvjeren je da se sve dogodilo slučajno i da ovi samo koriste situaciju; bilo kako bilo, Allsvenskan se umjesto Europi i suvremenom nogometu okrenuo sebi i svojoj kulturi. Umjesto stvaranja televizijskog proizvoda — iako je i medijska pokrivenost lige gotovo savršena — Allsvenskan je svoj nogomet pretvarao u iskustvo posjete stadionu. Klubovi su počeli jednako prioritizirati ono što se događa oko terena koliko i ono na terenu. Probudio se i svojevrsni lokalpatriotizam; veći su klubovi privlačili svoju ogromnu navijačku bazu, a manji počeli stvarati potpuno novu. Takav je, recimo, Häcken, koji je u Göteborgu tek treći ili čak četvrti klub po popularnosti. No, on je izgradio supermoderni stadion za tek 6.000 ljudi, pružajući im maksimalni komfor i specifično iskustvo.
Najsviježiji primjer ignoriranja potreba televizije je onaj s uporabom VAR-a. Iako su čelnici Saveza insistirali na tome, ligaško udruženje — koje čine svi prvoligaški i drugoligaški klubovi — odbilo je koristiti videotehnologiju koja bi pomogla sucima, i to isključivo zato jer bi prekidi imali utjecaj na doživljaj utakmice uživo na stadionu. Usto, klubovi po zakonu ne mogu biti u privatnom vlasništvu više od 49 posto, što znači da većinom njih upravljaju članovi, odnosno navijači. To je ljudima stvorilo dodatni osjećaj pripadnosti u odnosu na većinu klubova u Europi; najednom su im lokalne momčadi i zajednički odlasci na stadion postali važnim dijelom obiteljskog života.
Pola klubova ima prosjek gledatelja do 7.000, ali to su većinom oni koji dolaze iz jako malih sredina; Värnamo nema ni 20.000 stanovnika, čitava regija oko Sölvesborga isto toliko, Varberg ima oko 35.000, a Degerfors ni 10.000. Na drugoj strani tri kluba iz Stockholma kluba imaju po 20 i više tisuća u prosjeku (dobro, Djurgården je na 19.288), Malmö ima preko 20.000, ove sezone užasni IFK Göteborg je na 16.190, dok je još pet klubova na 6.000 i više. Ukupno je Allsvenskan ove sezone uživo gledalo više od 2,4 milijuna ljudi, što je apsolutni rekord, a prosjek lige je na 10.017.
Jasno, i takva Švedska ima svojih problema.
Prije svega sa ultra navijačkim skupinama, koje su izuzetno dobro organizirane, koje između ostalog održavaju atmosferu vrhunskom i daleko iznad europskog prosjeka, ali i koji ne odustaju od svojih principa, kakav je upotreba pirotehnike. Vlasti i savez su s druge strane rigorozni, pa smo i ove sezone često svjedočili dugotrajnim prekidima utakmica, povlačenjima momčadi s terena i navijačkim sukobima.
Drugi problem je, ili bi u budućnosti mogao biti, Malmö FF. Fokus na domaći proizvod znači i odmicanje od pokušaja kompetetivnosti u Europi, ali Malmö je 2015. i 2016. uhvatio grupnu fazu u Ligi prvaka, pa to ponovio i 2022., čime se financijski izdvojio od domaće konkurencije. Otud i ta rezultatska dominacija, koju su ipak prekidali AIK, Djurgården i lani Häcken. No, Malmö je i dalje financijski daleko iznad ostalih, a u Švedskoj su svjesni da za zadržavanje popularnosti domaće lige moraju imati i natjecateljsku draž u njoj. Zato bi novi europski uspjeh Malmöa u postojećem sustavu mogao ugroziti čitavu filozofiju i koncept.
Šveđani jesu namjerno napravili ligu takvom kakva jest u organizacijskom smislu, ali da bi zadržali takav način funkcioniranja, nužno će biti i da ostali klubovi drže korak s najboljim i učine ligu još boljom i kompetitivnijom u budućnosti.
