Maroko nije nikakav izuzetak. Za pet dana će Vaha povesti Lavove s Atlasa na Afrički Kup nacija — u ponedjeljak će u okviru skupine C u Yaoundéu igrati s izabranom selekcijom Gane — a da je za Kamerun krenuo u otvorenom ratu s novinarima i većim dijelom javnosti, dok mnogi od njih traže njegovu glavu, i dok ga najveće zvijezde nazivaju klaunom i lažovom, a on za diskriminaciju javno proziva najveće svjetske klubove i FIFA-u. I naravno, dok svi od njega očekuju veliki rezultat.

Halilhodžić je prvi put u Maroko stigao u listopadu 1997. kao potpuni trenerski anonimus. Iz Mostara je ponio tek živu glavu, a i to jedva, u Francuskoj se teško probijao, a onda mu je priliku dao jedan od najvećih afričkih klubova, Raja Casablanca. Devet godina ta je momčad čekala na veliki rezultat, da bi predvođena Rumunjom Alexandruom Moldovanom osvojila titulu prvaka. Međutim, ovaj je preselio u redove najljućeg rivala Wydada, a velikom igraču i trenerskoj nepoznanici čudnog prezimena Raja je namijenila ulogu spasitelja. I Vaha ju je itekako počastio velikim rezultatom, obranio je titulu prvaka ispred tog Wydada i još donio kontinentalni naslov, i to u prvom izdanju njihove Lige prvaka ikad.

Ne vole način na koji radi, ne vole način na koji ekipa igra, ne vole način na koji sastavlja momčad, ali vole pobjeđivati — i dok god je tako, Vaha je najbolji izbor

Zato je 22 godine kasnije u Maroku dočekan kao spasitelj. Nogomet ove zemlje bi trebao biti među najboljima u Africi i na papiru često i jest. Klubovi su osvajali šest titula kontinentalnih prvaka, samo Egipat ima više, a nacionalna selekcija i sada je druga najbolja po rankingu. Na Mundijalima je Maroko igrao pet puta — više nastupa imaju samo Kamerun i Nigerija — a prva je afrička nacija koja je uhvatila plasman u drugi krug Svjetskog prvenstva, kada je u Meksiku 1986. bio prvi u skupini i u osmini finala izgubili od Zapadnih Nijemaca golom Lothara Matthäusa dvije minute prije kraja.

No, na 32 dosad odigrana Afrička Kupa nacija Marokanci su slavili tek jednom. U Etiopiji davne 1976., u sustavu bez finala i s tzv. finalnom skupinom, imali su najviše bodova i ponijeli titulu, no u 22 izdanja nakon toga tek su jednom ugrabili finale, te triput polufinale. Prije sedam godina, kada su trebali biti domaćini, diskvalificirani su jer su odustali od domaćinstva, u Gabonu su zapeli u četvrtfinalu, da bi 2019. u Egiptu — gdje su pod vodstvom izbornika Hervéa Renarda bili glavni favoriti — doživjeli blamažu i ispali u osmini finala od Benina.

I zato su u Vahi, koji je u međuvremenu vodio nekoliko klubova, ali i reprezentacije Obale Bjelokosti, Alžira i Japana, vidjeli spasitelja. Sve tri selekcije Halilhodžić je odveo do završnice Svjetskog prvenstva; Alžir je proveo do osmine finala Mundijala, s Obalom Bjelokosti je izgubio jednu natjecateljsku utakmicu, s Japanom dvije kvalifikacijske, od čega jednu kad je plasman u Rusiju već bio osiguran. Takvim su se rezultatima nadali i u Maroku. No, zaboravili su da su Vahine metode drugačije i blago rečeno specifične, i da upravo zbog odlučne borbe za svoje principe nije ni vodio Bjelokošćane u Južnu Afriku ni Japance u Rusiju.

Ali su ih zato upoznali iz prve ruke.

Halilhodžić je pozitivni ters, čovjek koji će rado odgovarati za svoje postupke, ali će biti i jedini koji donosi odluke. Ni po babu ni po stričevima, kažu u njegovom kraju, a tako se odnosio sa svlačionicom gdje god je bio. Najčešće ga je to koštalo posla, ali to je najmanji problem, jer od principa se zbog takvih sitnica kao što su Mundijali i medalje ne odustaje, ni slučajno.

U Maroku je tako stradala daleko najveća zvijezda Hakim Ziyech, za kojeg je Vahid zaključio da nije dovoljno discipliniran i predan momčadi. Uz njega na Kup nacija ne ide ni odavno otpisani Ajaxov Noussair Mazraoui, što je bilo sasvim dovoljno da se dobar dio javnosti i novinara okrene protiv izbornika. Nije pomogla ni činjenica da je Vaha isprobao više od 50 igrača otkako je 2019. preuzeo reprezentaciju, a da u Kamerun ne vodi gotovo nikoga iz Botole, kako tepaju domaćem prvenstvu, unatoč činjenici da je selekcija lige osvojila Afrički kup prvenstava, kako bi najlakše bilo prevesti ime tog natjecanja.

Vaha je zato u momčadi poželio Abdessamada Ezzalzoulija, 20-godišnjaka koji je ove sezone dobio priliku u Barceloninoj prvoj momčadi. Međutim, on se navodno još premišlja, ima pravo nastupa i za Španjolsku, pa bi radije ostao na raspolaganju Xaviju, ali Halilhodžić u tu priču ne vjeruje. Javno je optužio Barcelonu da nagovara svog igrača da propusti Kup nacija, a onda još dodao i kako misli da europski klubovi te FIFA — koja je igrače odlučila pustiti tek pet dana prije turnira — ne poštuje afrički nogomet i njegovo najvažnije natjecanje.

Prvenstvo je dvaput odgađano, napravljen je kaos, pobunili su se igrači i izbornici, očita je razlika koja se radi u odnosu na europske reprezentacije, a Halilhodžić je prije par dana dobacio da se ne bi začudio da ga, aludirajući na uslugu velikim europskim klubovima, na kraju i otkažu.

No, pravi je problem i dalje onaj doma u Maroku.

Ondje je Halilhodžić, slično kao i na svojim ranijim izborničkim funkcijama, brzo stekao status omražene ličnosti u javnosti. Sukobi s omiljenim igračima gurnuli su ga preko granice, a onda mu se — opet u reprizi nekih drugih vremena — počeo gledati svaki detalj i svaka sitnica. Pitanje stila kojim momčad igra, načina na koji dolazi do pobjeda, sve je postalo negativno — osim očekivanja, naravno. U jednom trenutku novinari su otišli tako daleko da je jedan molio Halilhodžića da igračima kaže da ne dodaju unatrag, drugi je pitao je li razočaran svojim taktičkim potezima nakon pobjede 4-1, dok su ga neki javno pozivali na ostavku.

Tada je organizirao konferenciju za novinare i otvorio dušu. Poručio je Marokancima, baš kao ranije Alžircima i Japancima, da nemaju dobru nogometnu momčad, ne onako dobru kako oni misle i da neće biti u stanju osvojiti Kup nacija bar pet-šest godina i sigurno ne dok je on tu. Objasnio im je i da će se on držati svojih principa, jer je takav, ali i da će igrati nogomet na rezultat, pokušavajući ispuniti ciljeve i ostvariti rezultat kakav oni žele.

Za kraj im je pokazao semafor: na njemu stoji da je u 20 utakmica s Marokom izgubio jednu, i to prijateljsku. Njegova selekcija izborila je nastup na Kupu nacija, ali i u završnim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, gdje će u dvije utakmice odlučivati o putniku u Katar. Dobili su Marokanci zadnjih devet utakmica, u zadnjih 11 primili jedan gol i sasvim je realno da, iako nisu među najvećim favoritima i iako tradicionalno podbace, na Kupu nacija mogu ostvariti veliki rezultat.

Za početak ih čeka teška skupina — sa solidnom Ganom, Gabonom koji je slabo organiziran, ali ima Pierre-Emericka Aubameyanga te Komorima, koji prvi put igraju završni turnir. U drugoj fazi čekaju domaći Kamerun, branitelj titule i najveći rival Alžir, Egipat s Mohamedom Salahom, uvijek neugodni Tunižani, Senegal, Obala Bjelokosti ili neko od iznenađenja kakva nisu rijetka na ovom natjecanju.

I zato se zapravo nitko u Maroku ne usudi sumnjati u Halilhodžića, ne stvarno. Ne na način da mu se suprotstavi ili napravi ono što su napravili Japanci ili Bjelokošćani, potpuno svjesni da je on još uvijek čovjek koji im, kao Alžircima, može donijeti veliki rezultat i prekrojiti povijest. Ne vole način na koji radi, ne vole način na koji ekipa igra, ne vole način na koji sastavlja momčad, ali vole pobjeđivati — i dok god je tako, Halilhodžić je najbolji izbor. Zato su letvicu postavili visoko, najviše — žele polufinale Kupa nacija, plasman na SP, a onda za dvije godine i osvajanje kontinentalnog natjecanja. Sve manje od toga automatski će značiti prekid ugovora i otkaz za izbornika.

Vahid Halilhodžić na još jedno veliko natjecanje ide balansirajući na žici, sam protiv svih, svjestan da ga samo najbolji rezultati mogu održati na poziciji.

Ali on se ne misli mijenjati da bi do njih došao, jer to je ono što ga čini posebnim, drugačijim i, ako hoćete, uspješnim. A ako i ne bude kako je planirao, nema veze, jer za principe i ideale vrijedi riskirati.