Zrinjski mu je u ponedjeljak i službeno uručio otkaz.

I nije to bilo nikakvo čudo ili nešto što nismo očekivali. Vukas jest sezonu otvorio velikim rezultatom u Europi, gdje je iznenađujuće izbacio nizozemski Utrecht, što je ujedno i najveća pobjeda u povijesti ovog kluba u međunarodnim natjecanjima, ali nogomet koji je igrala njegova momčad bio je u najmanju ruku tek prosječan.

Zrinjski i njegovi vodeći ljudi su proteklih godina pokazali da znaju kako ostvariti instant-rezultat. Možda im upravo zato sada takav rezultat i ne mora biti imperativ

Zrinjski je kroz domaće prvenstvo, u kojemu je po igračkom kadru morao imati veliku i važnu ulogu, djelovao nedorečeno i nedovršeno, čak i onda kada je ostvario dobre rezultate. Na početku prvenstva je Zrinjski, koji na papiru možda ima i najjači napad lige, imao velikih problema s igrom prema naprijed. Iako je u to vrijeme prema InStatu bio momčad s najvećim postotkom posjeda lopte u ligi, igra je bila potpuno bezidejna, a šanse su stvarane teško i rijetko. U prvih pet utakmica Zrinjski nije postigao gol iz igre, a jedini koji jest, u gradskom derbiju protiv Veleža, bio je autogol suparničkog kapetana.

Forma se u rujnu popravila, Zrinjski je u šest utakmica upisao pet pobjeda, natrpao i 15 golova i činilo se da hvata zrak i vraća se u vrh ljestvice. No, većina tih pobjeda došla je protiv kvalitetom mnogo lošijih momčadi iz donjeg dijela ljestvice. Uslijedio je domaći poraz od Širokog Brijega, izgubljena su dva domaća boda protiv Sarajeva, onda i prvi gradski derbi u posljednjih 10 igranih od 2014.; pobjeda nad Željezničarom nije značajnije popravila stvari jer prošlog vikenda Zrinjski je izgubio od posljednjeplasirane Zvijezde 09 koja je bez pobjede bila u dosadašnjih 14 utakmica prvenstva.

Nakon 15 kola u Premijer ligi Bosne i Hercegovine Zrinjski je tek šesti s osam bodova manje od prvoplasiranog Sarajeva i s isto toliko više od prve momčadi iznad crte ispadanja. Ukratko, za ekipu koja je bila prvak u četirima od posljednjih šest sezona i kojoj je borba za titulu stavljena kao imperativ — katastrofalno.

I naravno da je teško čovjeku i njegovoj trenerskoj kvaliteti (i karijeri) suditi nakon jedva 20-ak utakmica. I naravno da je moguće da je Vukas imao solidnu ideju kako njegova momčad treba igrati — uostalom, bilo je utakmica u kojima je to i potvrdio — ali strpljenje su prvo izgubili navijači, a sada ga je izgubila i uprava i dobio je palac dolje. Iz kofera nije ni raspakirao jaknu, šal i rukavice, samo je u njega vratio bermude i majice kratkih rukava i zaputio se kući, završivši svoju sada već neslavnu epizodu. Zrinjski, naravno, nema taj luksuz, nema više ni dežurnog vatrogasca Blaža Sliškovića — klub čeka ostatak prvenstva u kojemu je obećao borbu za titulu prvaka, stoga uskoro mora odgovoriti na pitanje tko će biti novi trener.

Međutim, prije nego što iz Zrinjskog javnosti zaista i ponude odgovor na to pitanje i objave ime, možda bi trebali razmisliti o pitanju na koje — a to je najbolje pokazala praksa — ne da nisu odgovorili, nego se čini da ga nisu ni postavljali ni kada su dovodili Vukasa, ali ni njegove prethodnike. Pitanje zašto bi baš taj netko trebao biti trener ovog nogometnog kluba i što će mu točno donijeti.

Naime, mostarski klub se u domaćim okvirima smatra jednom od najbolje organiziranih, i to prvenstveno zahvaljujući izvršnom dopredsjedniku, što je službena funkcija koju ima najvažniji čovjek kluba Danko Šulenta. On je taj koji vuče najvažnije konce u klubu, koji se bavi transferima igrača i koji drži ovaj klub na razini na kojoj danas jest. I zaista, klub u odnosu na ostale ima i najbolju organizaciju, jasnu hijerarhiju i najbolje preduvjete da napravi iskorak, ali i dalje je to daleko od ozbiljnog nivoa na kojem bi mogao i želio biti.

Nije Vukas prva ovakva pogreška Zrinjskog, pa samim tim nije ni nekakva iznimka nego upravo dijametralno suprotno — tipični izbor koji se uklapa u kalup koji ovaj klub ima kada je u pitanju dovođenje trenera. Kada je prošlog ljeta predstavljen u Mostaru, tek površno se govorilo o dugoročnim ambicijama i željama, a mnogo više vremena se potrošilo na podcrtavanje njegova imena i veličine onih s kojima je surađivao te klubova za koje je radio, pretvarajući to u najsnažniji argument i razlog njegova dolaska u Mostar.

Isto je napravljeno točno godinu dana ranije kada je na istom mjestu predstavljen Ante Miše. I njega je za poziciju trenera preporučilo njegovo ime i njegova povezanost s veličinama prošlosti. Obojica su svoju mostarsku epizodu završila prije nego je lišće opalo ili, ako hoćete, jednako brzo kako ju je 2015. završio Mišo Krstičević, još jedan nogometni radnik koji je na isti način i na istom principu preuzeo klupu Zrinjskog.

Zrinjski je od osvajanja titule 2014., kada je na klupi sjedio Branko Karačić, a zaključno s otkazom Vukasu, ukupno osam puta mijenjao šefa struke. Nekad je to morao raditi jer su mu se treneri iz različitih razloga sami povlačili, nekad su odluke donosili u klubu, ali ostaje matematika po kojoj je jedan mandat u prosjeku trajao tek nešto više od osam mjeseci. I upravo činjenica da je to napravio u periodu u kojem je i osvojio tri titule prvaka najbolja su potvrda da Zrinjski i dalje luta, da nema pravu viziju kako klub treba izgledati u budućnosti i ne zna pravi odgovor na ono bazično i najjednostavnije pitanje — što stvarno želi od trenera kojeg dovodi.

I naravno da to nije problem isključivo Zrinjskog, nego nogometa u BIH generalno.

Više puta pisao sam o načinu na koji se u Bosni i Hercegovini odriču trenera, načinu na koji pljušte trenerske promjene, ali i o tome kako u toj zemlji vlada totalna anarhija i improvizacija kojoj je najvažniji instant-rezultat. Međutim, jednako je važna i još više pogubna i ta ničim opravdana impresioniranost, uvjetno rečeno, velikim imenima iz susjedstva i forsiranje (u slučaju igrača ostarjelih i isluženih) neopravdano skupih rješenja koja momčadima ne nude apsolutno ništa osim kozmetike. Na isti način na koji je Zrinjski izabrao prvo Mišu, a onda i Vukasa, FK Sarajevo je onomad za trenera instaliralo Roberta Jarnija, a nešto kasnije i Miodraga Ješića, dok je Željezničar svoje korake napravio predajući momčad u ruke Miloša Kostića i Slobodana Krčmarevića.

Treneri su to koji u tom često sivom okruženju kojeg nogomet u BIH sa svojim napuhanim CV-jevima ispunjenim velikim imenima na prvu djeluju blještavo i sjajno kao kakvo ogromno božićno drvce. Na početku privlače pozornost, ljudi se kao djeca okupljaju oko njih, slušaju priče i anegdote o onim tamo dalekim velikanima, slušaju bajke o tome što se može i treba i hoće napraviti. No, od božićnog drveta, ma kako veliko i sjajno bilo, ne možete očekivati da kroz dva, pet ili 10 mjeseci počne davati sočne, ukusne, zdrave i, najvažnije od svega, jestive plodove. Jelka je tu samo za ukras, baš kao što je ukras za Zrinjski prvo bio Krstičević, kasnije Miše, a ovog ljeta i Hari Vukas.

Nije ovo izlizana priča o domaćim i stranim trenerima i tome kako bi se trebali po svaku cijenu forsirati ovi prvi. Nije, iako bi sasvim solidan argument bilo to što su od zadnjih 10 titula prvaka devet u svoje klubove donijeli domaći treneri. Nije, jer naprosto je tako da nogometne momčadi trebaju voditi oni treneri koji su u tom trenutku klubovima najbolji i najkvalitetniji dostupni. Treneri koji su u tom trenutku najbolji za ono što klub želi napraviti.

Kada je Zrinjski konkretno u pitanju, on se posljednja dva puta izvlačio puštajući Baka-signal na noćno nebo iznad Bijelog brijega. No, Blaž Slišković je sada daleko, njegova dežura okićena sa dvjetma titulama i lanjskim drugim mjestom je završila i on danas uživa u Hong Kongu (u svemu osim u hrani). Na njega se na gašenju ovog požara ne može računati, ali baš to bi za klub poput Zrinjskog moglo biti i dobro. Jer sada u Mostaru imaju priliku razmisliti o onom pitanju — što točno žele od svog trenera i svoje budućnosti generalno.

Zrinjski i njegovi vodeći ljudi su u proteklih nekoliko godina jasno pokazali da znaju kako ostvariti instant-rezultat. Možda im upravo zato sada takav rezultat i ne mora biti imperativ.

Zrinjski ima snažnu momčad, ima stabilan izvor financija, solidnu organizaciju, omladinski pogon jedan je od najboljih u zemlji (juniori trenutno igraju Ligu prvaka), ima solidnu navijačku bazu i veliku političku podršku; sve to je nužno za dobro funkcioniranje u tamošnjem nogometu. U Zrinjskom su sebe tako još ranije doveli u savršenu situaciju, onu u kojoj imaju priliku razmišljati o dugoročnom razvoju i velikom koraku naprijed, koraku kojeg još nitko u Premijer ligi nije napravio.

Pitanje je samo razmišljaju li u Zrinjskom dugoročno, imaju li konkretnu viziju kluba u budućnosti, razmišljaju li o pitanju zašto bi zapravo netko trebao biti budući trener momčadi i što će joj donijeti u idužih pet godina. Ili će i ovaj put opet samo tražiti vatrogasca. Nekoga da ugasi još jedan požar koji je izazvala sva ta jeftina blještava rasvjeta na svjetlucavom božićnom drvcu koje će uskoro zamijeniti novim.