Postoji jedna točka u Berlinu, tamo negdje oko Zoološkog vrta na putu do Olympiastadiona, kad iz vagona S-Bahna steknete dojam da ste ponovno slomili prostorno-vremenski kontinuum i prešli ne samo iz jednog grada u drugi, već iz jednog doba u drugo. Vlak se zavuče među visoke, stambene zgrade i u okruženju u kojem grčite pivo na putu do stadiona to može djelovati pomaloi zlokobno, pogotovo u prohladnoj, jesenskoj berlinskoj večeri. Kažu da je Iggy Pop svoj megahit The Passenger napisao baš u Berlinu, vozeći se noćnim S-Bahnom kroz grad. Tako nekako se na putu do stadiona kao stranac i želite osjećati, kao putnik, prolaznik.
Na putu sam, dakle, za Olympiastadion, kako bih pogledao tek 10. ‘domaću’ Unionovu utakmicu u Europi, onu protiv Maccabija iz Haife.
Utakmica je to iza neprijateljskih linija, na stadionu na kojem obično nastupaju omraženi rivali iz Herthe; golemo je to zdanje koje za Unionove navijače ne postaje toplije ni nakon što su ga gradske vlasti reflektorima ‘obojili’ u crveno. Daleko su od svog doma, omanjeg stadiona An der Alten Försterei na kojem sam bio dok su još igrali 2. Bundesligu i to se da osjetiti čak i u tom vagonu.
Iako Union europske utakmice iz očitih razloga shvaća veoma ozbiljno — zbog čega je dijelom i pristao na selektivnu selidbu na Olympiastadion baš kako bi svih 38.000 članova kluba imalo priliku vidjeti svoj klub u Europi — ti vagoni na putu do stadiona su neobično prazni. Kakvih 45 minuta prije utakmice u njemu smo tek nas trojica namjernika i nekolicina ljudi koji se vraćaju s posla ili iz škole. Tek negdje u Charlottenburgu ulazi nekoliko Unionovih fanova, s prišivkama na leđima i pivom u rukama. S-Bahn ih proguta i kreće dalje prema stadionu.
Slobodarska Hansa 07 svoje utakmice igra u dresovima s istaknutim sloganom Catenaccio gegen Rassismus
Berlin je, ne treba to osobito napominjati, meka alternativne kulture. On zaista zaslužuje onu ofucanu etiketu grada koji “ne spava” i u kojem nasumičnim radnim danom u tri ujutro imate prigodu na stanici metroa vidjeti ženu u poznim godinama s boomboxom na ramenu i sunčanim naočalama kako traži svoj put od nečega do, očito, ničega. Za ostatak Njemačke, barem onaj uglađeniji, stereotipiziraniji dio, Berlin je i dalje klošarski grad, epicentar kaosa u koji se slijevaju svi oni koji zapravo ne znaju što bi sa sobom i onda se prave da je to sve dio njihovog imidža. Drugi dio populacije sanja da ga se domogne, maštajući o životima kakve su ondje gradile popkulturne ikone poput Davida Bowieja, Nicka Cavea, spomenutog Iggyja Popa, ali i mnogih drugih.
“Siromašan, ali seksi” parafraza je izraza bivšeg berlinskog gradonačelnika Klausa Wowereita, koju su u periodu te ekspanzije alternativne kulture ljudi koristili da opišu grad, ali danas je stvar drugačija. Siromaštvo se generira ogromnom krizom stanovanja baš uslijed gentrifikacije izazvane, između ostalog, i priljevom hipstera iz čitavog svijeta, koji tu kulturu dijelom unificiraju i tako zapravo grad čine manje ‘seksipilnim’ i u borbi s vlastitom percepcijom koja ga proždire.
Tako je i s nogometom.
Kada je 1904. osnovan Njemački nogometni savez, čak trećina klubova-osnivača od njih ukupno 86 dolazila je iz Berlina, a Olympiastadion — na kojem se svake godine igra finale DFB-Pokala — samo je u posljednjih 20 godina bio domaćin i finala Svjetskog prvenstva, kao i finala Lige prvaka. Po svim parametrima Berlin spada u rang najvećih europskih nogometnih metropola, ali je realnost, baš kao i po pitanju tog površnog pristupa razvikanoj alternativnoj kulturi, podosta drugačija. Grad, na primjer, nikada nije dao njemačkog prvaka, barem ne otkako je Bundeslige.
Hertha je osvojila dva naslova prvaka netom prije nego što je Adolf Hitler preuzeo vlast, ali se završetkom Drugog svjetskog rata našla omeđena granicama enklave Zapadnog Berlina, što je uvelike utjecalo na njene razvojne mogućnosti zbog činjenice da je rijetko koji ozbiljan igrač želio onamo doći igrati. U želji da stigne do rezultata koji bi je onda pogurao ka toliko željenom statusu kluba svih Berlinera, Hertha se 1965. uplela u skandal, kada je bila uhvaćena kako mimo tadašnje regulative ilegalno plaća igrače, zbog čega je ekspresno izbačena iz Bundeslige. Pokušali su u klubu dugo igrati na kartu ujedinjenja gradske navijačke baze oko Herthe , ali je u tako podijeljenom gradu ta ideja naprosto sumanuto teška i unaprijed osuđena na propast.
I tu dolazi Union.
Nisam bio siguran za koji smo sektor kupili karte; htjeli smo biti blizu navijačima, ali ne baš da im upadnemo usred tuluma. Koliko je Olympiastadion strano tlo za Unionove navijače najbolje govori činjenica da mi Ross, inače voditelj klupskih društvenih mreža, ni sam ne zna točno reći raspored tribina.
“Ja sam prvi put na Olympiastadion kročio na utakmici protiv KuPS-a (prva Unionova domaća europska utakmica nakon 2001., op.a.)”, kaže mi zbunjeno. “Samo računaj da je Ostkurve Herthin dio, a naši će ultrasi vjerojatno opet zauzeti sjevernu tribinu”.
Tako sam i računao; Ostkurve je bila smiješno prazna, bez žive duše na njoj, dok smo mi igrom slučaja završili baš među ultrasima na donjoj etaži ogromne bočne, sjeverne tribine.
U takvim situacijama pomaže poznavanje nekolicine navijačkih pjesama, pa se lako uklopiti u masu koja razdragano pjeva himnu koju izvorno izvodi berlinska proto-punkerica Nina Hagen. Čim pređete granice grada, Union prati romantizirani imidž hipsterskog underdoga, nekakve berlinske varijante St. Paulija s tom inkluzivnom navijačkom bazom koja doslovno daje krv za klub, koja se zajedno okuplja na stadionu kako bi pjevala božićne pjesme ili koja je vlastitim rukama podignula tribinu da bi klub ispunio uvjete za ulazak u 2. Bundesligu. To sve jesu činjenice, kao i to da se čitav nogometni svijet solidarizirao kada je Union preklani konačno, prvi put ikad, ušao u Bundesligu i to emotivno proslavio.
No, Berlin vas na svakom kutku opominje kako njegovi društveni temelji nikad nisu tako jednostavni i očigledni. U jednom se trenutku, polovicom prvog poluvremena, okrećem i pogledavam na najbliži ulaz. Iz njega izlazi nekolicina tipova u distinktivnim crnim vjetrovkama zakopčanima do grla; jedan od njih iskače s velikom šljivom ispod oka, što očito znači da svoje dane i ne krati baš čitanjem slam poezije na ulicama Kreuzberga. I prije nego što sam uopće imao prilike pomnije popratiti njihovu pojavu, ta grupica je bjesomučno nahrlila mlatiti tipa koji je stajao doslovno do mene, a za kojeg sam prvotno mislio da nas on sam neugodno mjerka kao strance u njihovom domu.
Nisam ni sad siguran što se točno dogodilo, ali po svemu sudeći taj je tip —kojeg su u brzopoteznom napadu ostavili ošamućenog prije nego što se pojavila policija — prokazan kao Herthina ‘špija’, na što su huligani iz Unionovih redova promptno i ‘adekvatno’ reagirali. Odjednom se još jedan veliki dio ionako okrhnute fasade tog Unionova obiteljskog i inkluzivnog imidža odlomio i urušio.
Doduše, kroz čitavu povijest podijeljenog Berlina je rivalstvo Herthe i Uniona bilo poznato kao freunde hinter Stacheldraht, odnosno “prijatelji iza bodljikave žice”. Klub s Istoka i ovaj drugi sa Zapada bili su kroz povijest više ujedinjeni nego razjedinjeni, čak i ako ih je dijelio Zid. Pravo rivalstvo bilo je ono između Uniona i BFC Dynama, koji je u hladnoratovskoj eri bio klub pod patronatom zloglasnog Stasija, istočnonjemačke tajne policije. Unionovi su navijači razvili sentiment koji je išao protiv establišmenta, pogotovo kroz vječne ozbiljne sukobe s Dynamovim navijačima, iz čega se zapravo i razvio romantizirani imidž ‘kluba otpora’.
“Ta percepcija je podosta kriva”, potvrđuje mi Matt Ford, novinar Deutsche Wellea i veliki poznavatelj njemačke navijačke kulture. “Unionova navijačka baza je raspršena po čitavom istočnom Berlinu i sadrži ozbiljnu huligansku grupaciju, koja je daleko od tog nekakvog ljevičarsko-hipsterskog imidža. Zapravo, često primijetim koliko je ta njihova priča zapravo u potpunom kontrastu s imidžom koji Berlin i berlinska nogometna scena imaju izvan svojih granica.”
No, rivalstvo s Dynamom je i dalje najveće, iako je on danas u dubinama niželigaškog nogometa. Ford mi još napominje kako su zapravo Herthini huligani iz frakcije Kaliber ujedinjeni s praktički neonacističkim krilom Dynamove i dalje postojane huliganske baze i da su česti sukobi njih i Unionovih grupacija po gradu, pogotovo u istočnom dijelu. Taj dojam prisnažuje i atmosfera iz vagona na povratku s utakmice u kojoj je Union glatko svladao Izraelce s 3:0. Kada su čuli da su od nas trojice dvojica iz Zagreba, nekoliko je Unionovih navijača — naravno, iz zajebancije — povelo skandiranje “scheiss Dynamo”. Jasno, misleći isključivo na svoje omražene istočnoberlinske rivale.
Međutim, kada jutro svane i odagna taj pomalo i prijeteći veo, vožnja S-Bahnom postaje sasvim drugačije iskustvo. Dok se dan nakon utakmice vozim po kružnoj liniji oko Berlina, a s displeja u vagonu dopiru vijesti o napadima Unionovih navijača na Maccabijeve, primjećujem malene detalje u tom šarolikom okruženju.
Prva stvar koju će bilo koje istančano oko s afinitetom za nogometnu kulturu primijetiti je ta koliko je nogometnih terena raspršeno po svim kvartovima, često skrivenih između muralima ukrašenih fasada. Ako ste smješteni u iole široj, većoj ulici, kao što sam ja bio, nije rijetko da u razmaku od parsto metara imate dva, pa čak i tri lokalna, kvartovska kluba. Oni često nose etničke predznake, ali ne nužno; ono što je ključno kod njih je to da zapravo čine srž te skrivene, ali zaista specifične berlinske nogometne kulture.
Kreuzberg je vjerojatno jedan od tri najpoznatija hipsterska kvarta na svijetu.
Postoji legenda prema kojoj veganstvo u Berlinu seže u doba Drugog svjetskog rata kada su svo meso slali vojnicima na fronti, pa su se građani uslijed nestašice mesa okretali alternativnim nutricionističikim rješenjima. Danas su takvi restorančići i birtije na svakom koraku, ali čak i među njima strši nogometno igralište na kojem nastupa Hansa 07, klub osnovan još davne 1907. Nastupa na igralištu oko kojeg redovno bude postojana navijačka grupa, ona koja bodri sve klupske ekipe, muške i ženske.
Svojedobno su nacističke vlasti zabranile rad klubu zbog činjenice da je imao radnički predznak i da su njegovi članovi bili uključeni u raznorazne radničke pokrete i sindikate. Ponovnim pokretanjem rada klub je stavio naglasak baš na tom slobodarskom i inkluzivnom duhu; danas svoje utakmice igra u dresovima s istaknutim sloganom Catenaccio gegen Rassismus (Catenacciom protiv rasizma), koji seže još u rane 1990-e i period nakon ujedinjenja.
Iako nominalno slavljen, taj je događaj zapravo obilježio val ksenofobije prema sve većem uplivu imigranata i općenito stranaca u grad, a ljudi iz kluba su se organizirali pod tim sloganom kako bi kroz nogomet pružili zaštitu svima koji su se našli pod metom progonitelja, često navijača ovih najvećih klubova. Oni sami kažu kako ih je to učinilo tradicionalno omraženima, posebno na istoku. Tamo je svako gostovanje zapravo riskantno za njih, klub naslonjen na zidine evangeličke crkve u Wrangelkiezu.
“Hansa 07 je u skladu s tim siromašna poput crkvenog miša”, šale se na svoj račun ljudi iz kluba. “Ali je, naravno, klub šaren i zanimljiv kao i susjedstvo u kojem se nalazimo”.
Povijest tih kvartovskih klubova duga je, ali pomalo i nevidljiva. Međutim, oni čine pravi temelj onoga što nogometna kultura zaista i jest, skrivena od masovnih pogleda i krivih, romantiziranih tumačenja. Taj fenomen je još 1970-ih pokrenula navijačka baza ujedinjena oko Tennis Borussije, odnosno TeBea, kako ga lokalci zovu. Ti su navijači među prvima zauzeli striktno inkluzivni, punkerski stav, velikim dijelom zbog činjenice da su u inače hermetično okruženje nogometnog navijaštva prvi počeli uključivati ljude s rastuće punk scene. Ubrzo su razvili rivalstva s drugim, većim berlinskim klubovima i udarili temelj sasvim novom sloju berlinske nogometne kulture.
Iz njega su proizašli klubovi poput Makkabija ili Türkiyemspora, najpoznatijih berlinskih etničkih klubova koji pružaju utočište pripadnicima brojnih lokalnih zajednica. Isto tako, klubovi poput Hanse 07, TeBea ili Tasmanije — kluba koji su osnovali siromašni žitelji Neuköllnera u nadi da će im to pomoći pronaći posao u Australiji — ali i mnogih, mnogih drugih zapravo ispisuju pravu priču o bogatstvu berlinske nogometne kulture i značaju nogometa u objedinjavanju jednog tako raslojenog i društveno kompleksnog okruženja. Ni tu, baš kao ni kod ovih najvećih gradskih klubova, nije prvenstveno naglasak na rezultatima, već na ideji zajednice oko njih. A ona je u ovom slučaju puno zdravija i autentičnija od one koju nose Hertha ili Union, zamršeni svaki u svojim kompleksnim odnosima.
U tom aspektu zapravo živi slogan o siromašnom nogometnom Berlinu koji je istovremeno ‘seksi’; iako ovdje seksipilnost kao termin treba zamijeniti puno odmjerenijom i manje hipsterskom terminologijom.
Berlin je grad u kojem je lako potpasti pod tu glamuroznu i tobože ‘alternativnu’ fascinaciju, ali isto kao što ta famozna gradska aura ‘kulerskog, mlađeg njujorškog brata’ ne živi zapravo u tim veganskim, uglavnom jednoličnim birtijicama po Kreuzbergu, tako i berlinska nogometna kultura nisu samo ‘obiteljski’ Union i ‘nesretna’ Hertha. Za prijestolnicu koja živi provincijalno, ali gdje taj provincijski duh ne sadržava nekakvog nogometnog mastodonta od kluba, Berlin treba još snažnije prigrliti ono što ga čini posebnim, a to su upravo te male, raštrkane priče o zajednicama koje su se ujedinile kroz nogomet.
Ispod slojeva tih njihovih priča kriju se mračni podrumi skrivenih klubova i jednako tako zabita igrališta, na kojima zaista možete upoznati pravi Berlin, grad koji vječno traži svoj pravi identitet. Možda stari Iggy uopće nije bio lud; Berlin svoj identitet može najbolje naći kroz prozore S-Bahna, gdje znatiželjni pogled vidi i najmanje detalje.
