Taj spoj atraktivnosti na terenu i neurednosti izvan njega je ono što ljudi vole i što ih tjera na pomišljanje da nogomet i dalje počiva na svojoj nesavršenosti. Da igrači ipak još uvijek ne moraju biti strojevi, s pedantno isplaniranim danima provedenim u teretani i objavama na društvenim mrežama. Zapravo, svakim uspjehom tih nogometnih boema jedna ona kafanska priča čovjeka za šankom — ona kako je baš on bio bolji od Luke Modrića, ali eto, jednostavno “nije prepoznat” —postaje nešto istinitija.

Bočkaj je savršen primjer takvog lika, samo što je on ipak imao ‘ono nešto’ da ga se na kraju prepozna. Djeluje kao iznimno jednostavan i pristupačan lik, pa i ne čudi čuti da je omiljen u svlačionici kao jedan od onih koji samom svojom pojavom podigne atmosferu. Kao arhetip veselog Zagorca, Pero Bombardero jedna je od onih živućih ikona po mjeri Blaža Sliškovića; tip koji će zatvoriti kafanu i preskočiti trening samo da ipak uđe s klupe i prelomi susret nekim fantastičnim projektilom. Koliko god ih profesionalni sport ne trpi, takvi su igrači u neku ruku beneficija, bez obzira na loše strane njihovog stila života. Jer s njima se navijači najlakše identificiraju i u njima vide ono što u nogometu žele vidjeti, a ako usput donose i rezultat, onda im se kudikamo lakše gleda kroz prste.

Granica između simpatičnog pijanog bekrije koji ‘sjebava’ svoje suparnike i sociopata s ozbiljnim problemom nije uvijek i svima zamjetna

Zna to i sam Pero, pa će u intervjuima sebe nazivati “igračem za seoske zabave” i sa smješkom potvrđivati sve one anegdote o dolasku na pripreme pijan i s viškom kilograma, nakon čega bi zbog svog talenta ipak na kraju dobio mjesto na terenu. Sve to što je on ispričao sam nadopunjuje dodatni niz priča koje su, onako, više kuloarske, ali sa svakom se taj njegov kult sve više promovirao i jačao. Naravno, sve budalaštine koje je izvodio otežavale su put samo i isključivo njemu, jer nema dvojbe da je u pitanju kalibar igrača koji ima mjesta u Dinamu iz kojeg je svojedobno potjeran baš zato što mu se ta neprofesionalnost nije tolerirala.

I baš zato što su one bile problem isključivo njemu, mogli smo se tobože mirne duše svi skupa smijati s njim i njemu. Ali kada nečija priča dođe u tu fazu, to obično znači da propuštamo uvidjeti pravu poantu. Ona se zatim kad-tad sama nametne i iskoči, i to onda obično ne samo da ne bude smiješno, nego bude šokantno.

Perina priča je postala baš takva.

Detalje situacije u kojoj se Bočkaj našao na povratku s koncerta kad se autom zabio u benzinsku postaju ne može točno znati nitko osim ljudi koji su se u tom trenutku našli ondje, a njegova isprika i prilično nemušto objašnjenje iz druge perspektive ne čine puno da bi osporile verziju koja se prva pojavila.

Granica između simpatičnog pijanog bekrije koji ‘sjebava’ svoje suparnike i sociopata s ozbiljnim problemom nije uvijek i svima zamjetna. Bočkaj je izašao van i napravio glupost koja je ljude oko njega mogla koštati života bez da su išta sami napravili i tu više nema ničeg smiješnog ni zabavnog. Da je iza volana tog automobila bio sin nekog lokalnog šerifa, naslovi idućeg dana ne bi brujali o “hitu na društvenim mrežama”, a ljudi bi umjesto internetskih memeova s njegovim licem tražili javni linč.

Stvar postaje tim gora što je takvim ponašanjem razočarao ljude koji su ga obožavali upravo zbog njegove nesavršenosti i tako zapravo zloupotrijebio i njihovo povjerenje. Kao Osijekov nogometaš on nije samo bio idol navijača, nego i čovjek koji predstavlja klub iz sredine koja izuzev njega nema mnogo stvari oko koje se opustošena populacija može okupiti, a koja mu je tolerirala te mušice i stavljala ih pod tepih. Razina bahatosti na kojoj on kao skupo plaćeni pijanac autom razvali benzinsku postaju, a umalo i njenu zaposlenicu nevjerojatna je, a bijegom s mjesta događaja pokazao je ne samo da mu u tom trenutku nije bilo stalo za osobu čije zdravlje i život je ugrozio, nego i da nije bio u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Bočkajev problem se banalizirao i romantizirao čak i od strane ljudi koji su ga u jednom trenutku profesionalno trebali posjesti i objasniti mu da taj put vodi upravo do ovakvih krajnosti, kada svojim ponašanjem ugrožava ne samo sebe već i druge, nevine ljude. Kada Jozo Bandić, trener koji ga je kao klinca dovukao iz Bedekovčine u Dinamo, priča o tome da Peru treba prihvatiti kao “sjajnog dečka” koji “nije vojnik profesionalizma”, on staje na stranu kafanskih romantičara i otvoreno poručuje da to nije problem s kojim se zapravo treba ophoditi. Bizarno je da čovjek koji je ujedno i pedagog toliko jednostavno zaobiđe takav ozbiljan problem, jer bi i mimo svog rada morao biti svjestan da je u pitanju mladić kojem treba jasno usmjerenje, a ne pravljenje da je to poželjna karakteristika.

U slučaju Pere Bočkaja najbolje se pokazuje tamna strana romantiziranja ozbiljnih problema poput sklonosti piću kod sportaša.

Da iz računice izuzmemo činjenicu da se radi o nogometašu omiljenom u lokalnoj sredini, došli bismo na priču o preplaćenom mladiću koji relativizira svoj očito ozbiljni problem s alkoholom i koji je zbog toga ugrozio i okolinu. Iza anegdota i autoironije krije se nefunkcionalnost, koja — kao što je to obično i slučaj kod alkoholizma — postupno oduzima sve ono što čovjek voli. Uopće ne sumnjam da on zaista voli nogomet onoliko koliko i on sam govori, ali stvar postaje tim gora: ako ti je boca draža i od nečeg što toliko voliš, onda pričati o alkoholizmu zaista nije pretjerano.

Nitko, čini se, nije Bočkaja posjeo i objasnio da to što je postajao poster boy nogometne boemštine lako može završiti drastičnim posljedicama. Tim gorim ako zbog ovog prođe samo sa prekršajnom prijavom. U slučaju da mu to — uz, naravno, raskid ugovora s Osijekom — bude najveća kazna, Bočkajev bi krug bio propisno zatvoren. Krug je to u kojem se jasno vidi sva opasnost nogometne romantike; ona je u ovom slučaju pomaknula fokus prvo njemu, pa onda trenerima i navijačima, a vrlo vjerojatno i čitavom sustavu koji zbog toga možda neće adekvatno kazniti takvu ‘dobričinu’ i ‘ljubimca’ poput Pere.

Bočkaj sada ostaje sam u svom ‘podrumu’ nakon što je ‘sjebao’ vlastiti klub i navijače koji su ga sjajno prihvatili, ali najviše sebe. I najviše o njemu samom ovisi kakav će nastavak dobiti ova priča.