Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Borba na ledu

Kako je pasiviziran otpor vladarima hrvatskog nogometa

U moru često spominjanih citata Sun Cuova Umijeća ratovanja posebno se ističe jedan, naizgled poprilično jednostavan: “Ako poznaješ neprijatelja i poznaješ sebe”, kaže, “onda se ne moraš bojati ishoda ni stotine bitaka”.

U kontekstu uvijek aktualne borbe za pravedniji i demokratičniji hrvatski nogomet čini se da je ta drevna lekcija nedovoljno dobro shvaćena. To se, između ostalog, dobro očitovalo kada je Hajdukovo izaslanstvo — sastavljeno od predsjednika Marina Brbića i savjetnika za sportsku struku Marija Stanića — u petak krenulo za Zagreb kako bi sudjelovalo na (pre)davno obećanom sastanku predstavnika klubova vezanom oko ponovnog pokretanja Udruge prvoligaša, ugašene još 2014. Međutim, Brbić je znao ishod te bitke i prije nego što je uopće ušao u prostoriju u kojoj se ona odvijala, rekavši kako “idu na sastanak, ali da ne očekuje puno”, pošto smatra kako “nema prave volje da se to napravi”.

Time je zapravo potvrdio da donekle poznaje neprijatelja, što i nije neki podvig s obzirom na to da je svatko tko ga je želio upoznati i zauzeti stranu u ovom dugogodišnjem ratu to zasigurno već, bez većih problema, i napravio. Ono što je, međutim, tim defetističkim tonom prvi Hajdukov čovjek potvrdio, jest to da zapravo uopće ne poznaje sebe, odnosno prirodu borbe koju predstavlja.

A onda je ishod svake borbe unaprijed jasan: klubovi su se, očekivano, ogromnom većinom svrstali uz koncept rukovođenja kroz Komisiju za profesionalni nogomet Hrvatskog nogometnog saveza, na čijem je čelu nepravomoćni osuđenik Zoran Mamić.

“Močvaru hrvatskog nogometa isušit će snaga navijačkog pokreta”, glasila je poruka prije točno sedam godina. Cilj s te davne poruke čini se dalji nego u doba podizanja

To je možda i najslikovitija ilustracija stanja borbe u ovom trenutku, ali ne iz položaja percepcije neprijatelja, jer se on — uz uvođenje nekolicine sporednih likova kroz godine — nije gotovo uopće ni mijenjao. Kada su na onom famoznom sastanku u Splitu u lipnju prošle godine Brbić i Marijan Kustić sjeli za stol, uz predstavnike političkih opcija, pričalo se o “volji i želji koja postoji”, kao i o sedam zahtjeva koji bi, eto, garantirali kako Hajduk nije odustao od svoje borbe. Gotovo punih devet mjeseci kasnije, niti jedan od tih sedam zahtjeva nije praktički ni pokrenut, a taj jedan je na najkomičniji mogući način odbačen pro forma, s konstatacijom onoga koji ga je i stavio na stol kako se, eto, ništa drugo nije moglo ni očekivati.

Utoliko postaje sve jasnije da službeni Hajduk nije nositelj tih promjena jer zaista vjeruje da treba iskoristiti utjecaj kluba kako bi se one provele za dobrobit cjelokupnog nogometa, već ovakav način planiranja i ‘borbe’ sugerira kako je ista i klubu samo usputni teret, nešto što dolazi kao zahtjev navijačke baze. I onda, kao i kod svega što se radi na taj način, rezultat unaprijed bude poznat dok se redom gube aduti iz rukava, kao i bilo kakva suvisla argumentacija.

No, problem postaje puno širi od toga: do te mjere da je sve snažniji dojam kako je borba na svim razinama većim dijelom možda ne baš mrtva, ali poprilično pasivizirana.

Elan onog vala koherentnih poruka koje je konstantno i argumentirano upućivao organizirani navijački pokret po pitanju borbe za čist nogomet, i to još do prije dvije-tri godine, sada je, izgleda, sveden na ništa manje ‘obligatorno’ i povremeno skandiranje o “pederima” iz HNS-a, i to najčešće u trenucima kada određene sudačke odluke na terenu ne idu u smjeru koristi za njihove pojedinačne momčadi, uz eventualno tek pokoju jasnije adresiranu poruku. Ona većina drugih koje se ovih dana može pročitati s tribina hrvatskih stadiona, barem onih na kojima se okupi više od par stotina ljudi, uglavnom ide u smjeru borbe s fiktivnim neprijateljima, unutarnjim i vanjskim.

One prave prijetnje, poput nesuvislih izmjena Zakona o sprječavanju nereda na športskim borilištima kojom nogometni establišment želi pasivnost dugoročno dovesti do smrti navijačkog pokreta, za razliku od onih gorenavedenih zahtjeva prolaze sve lakše i dobivaju sve jači zamah. Istovremeno od navijačkih skupina, ali i udruga koje služe kao korektiv poput, primjerice, Našeg Hajduka ili udruge Dinamo — to smo mi, nismo dobili nikakvu organiziranu inicijativu koja bi pokušala na institucionalnoj razini spriječiti implementaciju tog zakona. Poziv na javno savjetovanje prošao je praktički bez ikakve reakcije; tu i tamo neka poruka, tu i tamo neki navijački korteo sa pojedinačnim skandiranjem samo da se pospješi dojam kako se time valjda napravilo sve što se moglo.

Otužno je bilo u tom pogledu primijetiti i kako su najveći branitelji ljudskih prava navijača postali pojedinačni saborski zastupnici, od kojih je dobar dio tu tek da pokupi političke poene. Ironično, misao o poenima vjerojatno proizlazi iz reminiscencije na mobiliziran navijački pokret, onaj koji u par sati može okupiti tisuće ljudi s jasno adresiranim porukama. Truditi se za fragmentiran pokret ipak ne bi imalo toliko smisla, a to bi se u budućnosti lako moglo dogoditi.

I onda smo tu gdje jesmo.

Od nositelja struje promjena sa skupa na splitskoj Rivi tamo 2014. Benjamin Perasović se pretvorio u osobu koja na sastanke u vrhušku Saveza dolazi s predsjednikom Brbićem i uz unaprijed potpisani poraz. Istovremeno se Hajdukovi navijači bave trivijalnom problematikom i jednako tako trivijalnim ‘obračunima’ kao i njihovi sjeverne kolege kojima braća Mamić svakog dana sve više daju do znanja kako Dinamo nije njihov, dok poslanice iz Međugorja u maniri najboljih dana mamićevskog egotriperskog revizionizma poručuju kako iza borbe za povratak imena Dinamo stoji upravo Zdravko.

“Močvaru hrvatskog nogometa isušit će snaga navijačkog pokreta”, glasila je poruka u sklopu Torcidine koreografije na derbiju s Dinamom prije točno sedam godina. Snaga pokreta još je tu, barem što se brojki tiče, ali s krivim i rastrzanim fokusom koji se na ovotjednom derbiju okomio čak i na ostale Hajdukove navijače. Cilj s te davne poruke čini se dalji nego u doba njena podizanja.

Za dobrobit samog navijačkog pokreta, kao i budućnosti cijelog hrvatskog nogometa, vrijeme je da navijačke udruge i ostali saveznici sjednu i dobrano promisle o tome poznaju li svoje prave neprijatelje, ali i sebe same. Jer ufati se u to da će institucije, pogotovo ovako pogubljene kao što je ona Hajdukova predsjednika, uspješno samostalno odraditi posao koji bi navijačima omogućio dolazak ‘na gotovo’ čista je iluzija, i to onakva koja može ispasti pogubna. Na kraju krajeva, navijači su ti koji su tu borbu sve ove godine iznosili na svojim leđima; vrijeme je, čini se, da se prisjete i ponovno daju sve one pozitivne primjere kako se to zapravo treba raditi.