Sredinom travnja 2011. u Maksimiru je održana jedna od Dinamovih klupskih skupština. I bila bi to još jedna u nizu ‘nazovi-skupština’ na kojoj Zdravko Mamić u maniri kafanskog krčmara iz glave izbacuje cifre koje navodno čine klupsko financijsko izvješće i koja je više domjenak za sve njegove poslušnike nego bilo što nalik ozbiljnom događaju; primjerice, na toj je skupštini danas pokojni Vlatko Marković, tada i dalje u svojstvu HNS-ov predsjednika, zahvaljivao skupštinarima “što su dinamovci kao i on”, što je bio stav koji je “jako raznježio” Mamića; no taj su bal vampira donekle posebnim činile dvije stavke.
Prva je bila ta što je skupština na njemu, kao pomalo neobični dio protokola, potvrdila promjenu imena kluba iz NK Dinamo u GNK Dinamo. To je, kao zaključak Izvršnog odbora, potvrdio tadašnji glavni direktor i čuvar močvare Damir Vrbanović. Druga je stavka bila potvrda novog predsjedničkog mandata Mirku Barišiću, što je već povratak na one protokolarne detalje domjenaka, pošto je tu poziciju obnašao još od travnja 2000..
Potvrda novog mandata prošla je uz neobični žamor stotina Bad Blue Boysa, okupljenih pod maksimirskim Zapadom. U pitanju je bio prosvjed pod egidom “jedan član — jedan glas”, što je tada bila jedna od epizoda borbe za uvođenje prava na demokratski odabir rukovodećih ljudi u klubu putem izbora. Bio je to tada vrhunac kampanje koju su zajedno vodili Boysi i građanska inicijativa Zajedno za Dinamo, koja je ostala upamćena i po viralnoj himni. Njima je novi-stari predsjednik tada poručio svoje mišljenje oko ideje izbora u Dinamu.
“Nudimo jasnu suradnju s navijačima”, kazao je tada. “Ali ne može se tražiti jedan član — jedan glas. To bi bilo samouništenje kluba i ne možemo to dozvoliti”, jasno je zaključio. I to je bila mantra njihova kluba, izgrađenog na kriminalu.
Barišićev prvo ide osvojiti izbore, podvući to mesijanski pod “volju naroda”, a onda svim raspoloživim sredstvima nastaviti jurišati na titulu kako bi prisvojio moć
David Chase, glavni scenarist Sopranosa, mogao je tu dobiti dodatnu inspiraciju za bolji spinoff serije od onog nesretnog pokušaja zvanog The Many Saints of Newark. Jer, baš poput Corrada Juniora Soprana, Barišić se svih ovih desetljeća hranio iluzijom važnosti koja se svodila tek na formalnu poziciju. Baš kao što je Junior u priču uveo pravog šefa mafijaške obitelji, svog nećaka Tonyja, da bi ga kasnije Tony postavio na čelo te iste organizacije kao paravan pred zakonom, Barišić je veći dio svog vijeka u Dinamu bio upravo to: paravan za idejni projekt savjetnika, dopredsjednika i svega onog što je Mamić već na papiru službeno navodio kao svoju titulu u klubu.
Barišić je tako svih ovih godina s maksimirskog Sjevera slušao uvrede i ‘titule’, s naglaskom na onu Dinamove “mumije”, ali nije imao previše izbora.
Jednom je već dobio po prstima kada je kao direktorsko lice istaknutih socijalističkih tvrtki sudjelovao u ‘proljećarskoj’ turneji koju je Dinamo odradio po SAD-u i Kanadi 1971. Barišić se tog momenta prisjetio s gotovo uzničkom pokornošću, tvrdeći jednom da taj događaj i njegovu “političku smjenu” zbog kontroverzne turneje pamti kao jedan od “najtežih trenutaka u klupskoj povijesti”. Interesantno je onda za primijetiti kako je, kao političku ‘kaznu’, Barišić dobio premještaj u tvrtku Combick GmbH, formalno bečku firmu koja je zapravo bila jedna od europskih reeksportnih ispostavi čuvenog jugoslavenskog izvoznog diva Genexa.
Preživljavao je Barišić sve oseke i plime, od dočeka neovisnosti ponovno kao dio kluba; uveo je Mamića i formalno u klub, pod izlikom da, tada kao predsjednik Siemensove uprave, “ne može biti sam u Dinamu od jutra do sutra”. Bio je to početak novog poglavlja njegove duge priče iz sjene i pokornosti pravom šefu čak i u trenutku kad je trebalo parafirati Mamićeve malverzacije službenim odricanjem potraživanja milijuna koje je ovaj opljačkao. Jasno je i zašto — zato jer je upravo Barišić uživao tu titulu koju mu je ‘nećak’ Mamić obnavljao poput članstva, klimanjem glava poslušnika. A ta titula u tim trenucima znači i neugodna pitanja o barem formalnoj odgovornosti.
I kao što se stari Junior Soprano pravio blesav, marinirajući svoj ego načelno nebitnom ‘vodećom’ titulom dok je čekao trenutak za napasti nećaka, tako je i Barišić spletom okolnosti dočekao svoju prigodu za povući okidač.
Nije to bilo lako nakon svih godina, skupština i gotovo očinskih rečenica kojima je kitio svog protežea. Ipak, nakon što je u previranjima zatajio Mamića, Barišić je u svojoj 88. (!) godini ne samo prihvatio — još uvijek parcijalni — demokratski izborni model za koji je onomad govorio da vodi klub ka samouništenju, već je to napravio iz očite namjere da ga ‘modelira’ do krajnjih granica, izvješten godinama provedenih u nadzoru raznih spletki i muljaža.
Dinamo za mjesec dana čekaju izbori za članove skupštine, prve kod koje navijači neće biti tijelo koje urla parole dok se na katu prežderavaju klimači glavama, već oni na kojima bi i službeno, barem u određenoj mjeri, trebali demokratski odabrati ljude koji će sudjelovati u svakodnevnom vođenju kluba.
Iako je Barišić rekao kako se nema namjeru kandidirati za predsjednika “osim ukoliko netko izrazi želju”, hineći tako davanje prostora novim ljudima u klubu i prijeko potrebnom čišćenju duboko ukorijenjenog Mamićeva kadra, na tu se nije dugo čekalo. Barišićeva nova kandidatura bila je plod želje Nikole Hanžela, njegova odanog pobočnika na posljednjoj Mamićevoj večeri, koji je — osim po kaznenom djelu pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju — poznat i po tome što je veliki protivnik preinaka klupskog Statuta kojima se omogućavalo povećanje prava Dinamovih članova.
Barišić i Hanžel, kao i dobar dio tog, donekle reduciranog ali i dalje veoma postojanog bala vampira ispresjecanog tek pokojim kontrabalansom iz drugih redova, sada manipuliraju ovim hibridnim demokratskim modelom koji su prihvatili pod pritiskom gradskih vlasti i njihove prijetnje vetom ukoliko se klub ne otvori članovima. Model po kojem utaboreni klimači glava i dalje ‘tajnim glasanjem’ biraju 35 od ukupno 60 članova buduće Skupštine uvelike omogućuje da postojeća garnitura zaista ostvari Barišićevu posljednju želju, a to je da jednom u životu zaista bude pravi šef u Dinamu.
To njegovo kurtozano pravljenje blesavim, obećanjima o inkluzivnom statutu i pričom da se ne misli više kandidirati, bilo je samo nastavak mimikrije koja je vidljiva svakome iole svjesnom njegova životopisa i modusa operandi.
Znaju to i Dinamovi navijači, koji su iz čisto pragmatičnih razloga podvili rep i pravli se blesavi pred Barišićevim spletkarenjima, od kojih je posljednja iniciranje kaosa u izbornom sustavu i sustavu članskih prava tek mjesec dana uoči izbora. Logika je jasna: alijenacija članova/birača i slabo organizirani izborni proces negativno utječu na voljni moment navijačkog, odnosno izbornog tijela. A kaos odgovara iskusnim plivačima u takvim uvjetima, s Barišićem kao instruktorom.
Barišićeva eventualna pobjeda na izborima bila bi, barem na površini, viđena kao njegov trijumf, tobože po pravilima najmržih mu neprijatelja, a to su navijači. S druge strane, navijači se ne bi trebali bojati tog scenarija, već osigurati da ovaj povijesni trenutak obilježe svojom masovnošću i razumijevanjem izbornog procesa te svega što model dugoročno nosi. Dinamo nije doživio hard reset poput Hajduka i samim tim nije osigurao da interesne sfere koje su gradile kriminalnu organizaciju zvanu GNK Dinamo taj interes sada naglo izgube, pa da kao štakori napuste brod i otvore vrata održavanju punopravnih izbora. Ako išta, ova bi sezona mogla biti i povijesna i po tome što bi Dinamo mogao izgubiti i rezultatski monopol te time zaista doći na prag novog početka.
I dok se navijači tu nalaze u latentnoj dvojbi oko toga što im je važnije — navijačka budućnost ili titula u nizu — Barišićev plan je očit: prvo ide osvojiti izbore, podvući to mesijanski pod “volju naroda”, a onda svim raspoloživim sredstvima nastaviti jurišati na tu titulu kako bi prisvojio moć. A pod tim “svim raspoloživim” valja uzeti baš one koje je GNK sve ove godine koristio. Jer Mirko Barišić se neće mijenjati, a neće ni njegovi suradnici.
Navijači su svoju promjenu, barem bazičnu, dobili, osvoji li Barišić izbore ili ne.
Budućnost njihove promjene leži u načinu na koji ovu aktualnu promjenu iskoriste: masovnost, studioznost i organiziranost nudi budućnost u kojoj Dinamo ima cjeloviti navijački glas i efikasni navijački nadzor. Navijači će, s delegiranim predstavnicima u klupskoj Upravi, ponijeti ne samo odgovornost nadziranja procesa koji su se praktički do jučer izbacivali iz glave kriminalaca za švedskim stolovima kao tek hrpa fabriciranih brojki. Njihova će odgovornost biti i nastavak borbe i širenja utjecaja unatoč perfidnim opstrukcijama, sve do trenutka kad izbori budu podrazumijevali da navijači zaista biraju vodeće ljude kluba.
Barišić je taj trenutak u jednoj od svojih javnih nastupa nazvao samouništenjem; ovi izbori u veljači bit će prvi korak ka uništenju upravo tog kriminalnog Dinama kojeg su Barišić i ostali godinama gradili. Što će nastati na ruševinama, to je pitanje za iduće poglavlje ove priče.
