Prošao sam i ja kraj tih terena tisuće puta bez da sam se osvrnuo i zastao, makar su ti tereni sportsko svjetsko čudo. Sportska Keopsova piramida, Moskovski Kremlj, Aja Sofija i Kip slobode u jednom.

Kako je to jednom sročio Goran Ivanišević, čovjek koji se s tih terena vinuo u nebeske visine svjetskog tenisa, Firule su “garantirano jedini klub u svijetu koji je dao četiri igrača u svjetskih top 10”. I ništa nije lagao: na tim trošnim terenima ispisana je povijest svjetskog tenisa, ali priča o Firulama nije samo priča o Ivaniševiću, Nikoli Piliću, Željku Franuloviću i Mariju Ančiću. To je priča o tradiciji koja je nadomjestila sva ograničenja i postala možda i najveća tvornica talenata u hrvatskom sportu.

Klub duge povijesti i ogromne, neprocjenjive tradicije u svjetskim okvirima i dalje je tu, ali malo se toga mijenja. Premalo

“Ti tereni su ti bili nama kao tinel, dnevni boravak”, priča mi Damir Duplančić, poznati radijski voditelj čiji je otac Ivo kao predsjednik kluba posvetio svoj život Firulama i radu u Tenis-klubu Split. “Nevjerojatno je nekako iz današnje perspektive prisjetiti se koliko je zajedništvo vladalo dolje, gdje nisi imao osjećaj da je to neki gospodski sport nego zaista prilika da svi zajedno uživamo u igri i druženju”.

Zanimljivo je i naglasiti da Firule možda jesu dale pečat svjetskom tenisu, ali tenis u Splitu nije krenuo s njih. U tadašnjem težačkom gradu bilo je teže očekivati da će se netko zainteresirati za sport koji od početka iz niza razloga slovi za onaj rezerviran za elitu, ali Split je jednako tako oduvijek bio zaluđen sportom, pa nije dugo trebalo da se i tenis ‘uhvati’.

Prvi pisani tragovi o splitskom tenisu sežu još u kasno 19. stoljeće, kad su se prvo gimnazijska mladež, a onda i austrougarska vojska rekreativno bavila tenisom. Baš je književnik i gimnazijski profesor Milan Begović bio na čelu Splitskog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol koje je 1905. kod stare Plinare, baš tamo negdje odakle je i Hajduk krenuo u život, izgradilo i prvo tenisko igralište u gradu na kojem je igrao Lawn Tennis Club. Izbijanjem Prvog svjetskog rata u grad su stigli i saveznički brodovi, a Britanci su vrijeme u gradu kratili bavljenjem raznim sportovima, pa tako i tenisom. Za njih su bila rezervirana betonska igrališta u Spinutu, nedaleko od Poljuda, koja su izgrađena netom prije izbijanja prvog Velikog rata.

Kako su Splićani bili zainteresirani za tenis, ali su zbog nedostatka rekvizita koristili improvizirane rekete i loptice izrađene od malih klupka slame, postoji niz anegdota po kojima su iz spinutskog grmlja vrebali prigode da odbjegle servise britanskih mornara iskoriste kako bi im pokupili prave loptice, koje bi donosili sa sobom. Ista stvar se ponavljala i na samom pragu Dioklecijanove palače, kod Zlatnih vrata, gdje su Britanci 1922., kada je u Splitu održana i prva javna teniska manifestacija, dali izgraditi još jedno betonsko igralište. Tek se uoči Drugog svjetskog rata tenis u Splitu počeo postupno prebacivati prema Firulama, tada još uvijek gradskoj periferiji. Na rubu Viške ulice, koja se križa s Putem Firula, postojala su 1938. dva terena izvjesnog Tenis-kluba Marjan, koji se — kao i mnoga sportska društva u gradu — ugasio početkom novog rata.

I onda, kada je i taj rat napokon prohujao i kada se život u gradu trebao normalizirati što prije, sport je ponovo počeo cvjetati, a s njim i tenis, ovaj put na Firulama. Iako je u čak sklopu Hajduka nakon Drugog svjetskog rata postojala i teniska sekcija, godine 1949. je Inicijativni odbor u sastavu Nikola Šitin, Nadan Cambi, Milivoj Pavela i Milan Minček pripremio sve što je potrebno za osnivanje teniskog kluba na prostoru iznad poznatog kupališta Firule. Ondje je i službeno, na osnivačkoj skupštini održanoj 23. veljače 1950. u prostorijama Veslačkog kluba Gusar na Matejušci i službeno osnovan Tenis-klub Split, koji će postati epicentar splitskog i svjetskog tenisa.

“Bio je to ogromni entuzijazam te generacije koja je morala pronaći način kako da prijeđe preko stvari koje su se događale u tom velikom ratu”, priča popularni Duple, koji je i sam s vremenom postao, između ostalog, i teniski trener. “Oni su se okupili i dali sebe da ponovno izgrade grad, a tako i sport, odnosno tenis u Splitu. Čovječe, meni je otac znao po čitave dane biti dolje na Firulama: prvo bi završio svoj posao u Lavčeviću, pa bi otišao ispucati svoje kroz koji meč na terenima i onda bi zajedno s ostalima održavao sastanke na kojima bi razmatrali što sve treba napraviti i unaprijediti. Tako smo s njima i mi djeca dolazili i razvili ljubav prema tenisu.”

Ono što on, ali i mnogi stariji ljudi iz tog kvarta koji su neizbježno vezani uz tenis ponavljaju, je da su te Firule zapravo bile poligon okupljanja ljudi svih pozadina i generacija. Vikendima bi se zajednički održavale radne akcije kojima bi se popravljala i podizala ta skromna infrastruktura, a klub je imao i tzv. ‘Cancale’, neformalnu žensku sekcija na čijem je čelu bila Danica Pilić, majka velikog teniskog igrača i trenera Nikole, prvog od četvorice velikih igrača odraslih baš iznad tih slavnih terena. Dan-danas, ako se osvrnete na niz zgrada koje s druge strane ulice nadgledaju terene, možete na zvonima portafona vidjeti ista imena koja su uklesana u trofeje vrha svjetskog tenisa: Ivanišević, Ančić, Pilić… Simbioza grada i sporta je možda najprisutnija u tih ključnih 100-njak metara obične dvosmjerne uličice.

Ponavljajući uzorak priča o splitskom sportskom čudu je uvijek isti, a on vrijedi i za Firule.

Zajedništvo oko sporta je i u skromnim uvjetima razvijalo zdravu konkurenciju tenisača i tenisačica koji su s vremenom podizali jedne druge, odgajani pod nadzorom iskusnih trenerskih imena poput legendarnog utemeljitelja škole tenisa na Firulama, Ladislava Kačera. On je ujedno bio i prvi Ivaniševićev trener i čovjek koji je nekako utjelovio taj duh pripadnosti klubu, pošto nije bilo doba dana u kojem on ne bi bio viđen na terenima. Ako ne na njima, onda sigurno za stolom negdje u njihovoj pozadini, za kojim bi odigravao bezbrojne partije šaha s ostalim članovima.

“Ivanišević je kao klinac redovito igrao i protiv mog oca”, spominje Duplančić dok stavlja naglasak na po njemu krucijalnu komponentu života na Firulama. “Tada je normalna bila ta sinergija veterana i djece, u kojoj su ta djeca da bi skočila na razinu više i razvila se igrački i mentalno morala pobijediti te stare njuške kojima nije bilo ispod časti ‘ispizditi’ djecu prekaljenim potezima: lobovima, sliceovima, drop shotovima, svime. Bilo gdje na svijetu će ti stari rekreativci igrati isključivo između sebe, a ovdje su insisitirali na tome da forsiraju te talente, da se razvijaju skupa s njima i mimo treninga. To je ta neka tradicija Firula i sam je Zec (Ivanišević, op.a.) priznao kako je spoznao da je prebacio jednu razinu kad je pobijedio mog oca”.

Postoji, međutim, razlog zbog čega je lako proći kraj takve monumentalne lokacije svjetskog tenisa. Tu nema ničeg atraktivnog — nikakav, primjerice, veliki kompleks koji bi dao naslutiti da su se tu odgajale tolike generacije teniskih ikona; samo par najobičnijih terena, omeđenih dotrajalim žicama s jednim setom dotrajalih montažnih tribina iza jednog od zemljanih terena, na kojima se ljeti često mladež dođe opijati pred izlazak u neki od obližnjih noćnih klubova uz obalu. Tek je onaj glavni teren s 1.500 sjedećih mjesta nešto što donekle strši i daje do znanja da tu ne igraju samo stari rekreativci, a upravo je taj glavni teren jedna od posljednjih investicija u terene na Firulama. Koliko je to zapostavljeno, najbolje pokazuje podatak da se taj teren izgradio za potrebe Mediteranskih igara 1979. — dakle, prije punih 40 godina.

S tom informacijom priča o Firulama nekako prestaje biti mitska te se svodi na onu uobičajenu stvarnost našeg sporta, ogrezlog u indolenciji, nebrizi i nedostatku bilo kakve vizije.

Inercija gradskih vlasti dovela je klub u organizacijski kaos u kojem su rasli jedino dugovi koji su prije pet godina prijetili stečajem i gašenjem kluba kao takvog. Po dobrom starom običaju, Grad Split je reagirao tek vatrogasnim rješenjem i ustupcima u vidu pokretanja predstečajne nagodbe koja je omogućila samo daljnje životarenje. Tako je klub duge povijesti i ogromne, neprocjenjive tradicije u svjetskim okvirima i dalje tu, ali malo se toga mijenja. Premalo, ako pitate bilo kog vezanog uz njegovu povijest.

Duplančić slikovito to pokušava objasniti prepričavanjem jedne anegdote s ogleda Davis Cupa davne 1985., kada je na Firule stigla australska selekcija predvođena velikim Patom Cashom, naknadnim osvajačem Wimbledona i jednim od najboljih igrača na mreži u teniskoj povijesti.

“Znaš ono kad ti neki uvaženi tip dođe pa ga novinari prisile da kurtoazno kaže nešto o Splitu”, počinje Damir priču. “Ovdje toga nije bilo. Cash je bio faca nad facama, proputovao je čitav svijet, ali ima taj moment kada smo stajali na tom malenom balkonu TK Splita koji nadgleda terene. Gledamo mi to skromno zdanje, pomalo i neugledno, a on se štrecne i kaže ničim izazvanim kako takvu energiju i entuzijazam nije vidio nigdje na svijetu. Kaže, nevjerojatno je da vidi te male terene iznad predivne plaže i shvati koliku to povijest nosi; da toga nema nigdje”.

To je ono o čemu je pričao i Ivanišević. Ali drugdje na svijetu nešto takvo ne bi bilo prepušteno stihiji i tome da si — baš kao i u drugim sportovima u gradu, ali i u državi — utvaramo kako će se talenti poput spomenute četvorice mušketira s Firula i njihovih kolega stvarati sami, bez sustava, ulaganja i bilo kakve vizije razvoja. Mi svoje sportske hramove poput ovog na Firulama prolazimo i doslovno i figurativno, bez da se osvrćemo na njihovu veličinu i važnost. Tek se netko osvrne kada treba izaći iz rupe i prosuti novu količinu lažnih obećanja i patetike, nakon kojeg se sve vraća na staro.

“Da se nisam rodia u Splitu bia bi kurac od ovce”, kako je to rekao na dočeku s Wimbledona Ivanišević. Nažalost, na primjeru njegova doma Split i Hrvatska pokazuju koliki baš kurac od ovce mogu biti.