Utorak je navečer, a Anfield gori. Igra se 14. minutan i Liverpool protiv Real Madrida već ima 2:0, s golovima koji su došli kao derivat ubojitog tempa i pritiska, ove sezone već djelomično i zaboravljenog. A onda, kad je atmosfera bila na usijanju, iskoči Vinícius Júnior i prelomi utakmicu. Kad je Alisson, inače ponajbolji vratar na svijetu, neshvatljivo prodao onu loptu ravno u noge Brazilcu i tako poništio zamjetnu prednost svoje ekipe, zazvoni mi mobitel. “Zamisli da je ovo napravio Karlo Sentić”, pisalo je u poruci. “Pa ne bi više u Dubrovniku na ulicu mogao izaći”.
I od tog trenutka, ma koliko paralela bila naizgled suluda, za mene to više nije bila utakmica osmine finala Lige prvaka, već sociološki eksperiment. Želio to ili ne, bilo to smisleno ili ne, ali svaki detalj sam paralelno promatrao kao da je tih 52.337 duša na tribinama Anfielda zapravo na Poljudu, i da svjedoči tako epskom Hajdukovu raspadu u tako važnoj utakmici.
Alisson bi, baš kao mladi Sentić protiv Gorice, vjerojatno slušao podrugljivi “Ole!” na svaku povratnu loptu koju mu suigrači upute. Stefana Bajčetića, inače najmlađeg Liverpoolova startera u povijesti Lige prvaka, nervozni bi gledatelji s Istoka slali u Zrenjanin — pardon, Vigo — dok bi Darwin Núñez sa svojim promašajima ove sezone vjerojatno već odrađivao posudbu s pravom otkupa u Linzu.
Međutim, kraj utakmice na Anfieldu razbio je tu iluziju; Liverpool je spektakularno kolabirao, srknuvši petardu nakon onog početnog vodstva, što ionako tmurnu sezonu za Redse čini sada još i gorom. Ali nitko zbog tog poraza nije tražio od igrača da skinu dresove ili govorio da oni “nisu Liverpool”, već je momčad s terena ispraćena sramežljivim pljeskom i taktovima You’ll Never Walk Alone. Pjesme koja upravo veliča put do zlatnog neba kroz sve nedaće i oluje. Jer i ovo jest bio Liverpool; baš kao što su bili Liverpool i onda kad su 30 godina čekali na titulu, i kad su na tom putu rasipali ugled iz vikenda u vikend, sa sezonama u kojima se teško bilo prebaciti preko sedmog mjesta.
Split bi zaista i Alissona učinio malim, a on bi, po odlasku na posudbu u Solin, govorio o težini dresa i pritisku s kojim se teško nositi
Split također predugo čeka tu katarzu, u svom kontekstu koji možda na prvu djeluje jako daleko od ovog u Liverpoolu, ali koji je isto tako prožet odnosom tereta tradicije i ‘zasluga’ koje klubu zbog nje tobože pripadaju. No u Splitu je taj teret tradicije s jedne strane vodilja i standard koji se ‘treba’ vratiti, ali i mjerilo pritiska koji često izmakne kontroli i postaje neselektivan.
Stara ruska uzrečica kaže da se dijamant oblikuje pod pritiskom, ali da tijesto najbolje raste ako dovoljno odleži. U prijevodu, put do konačnog formiranja različit je za svakoga i ne reagiramo svi jednako na isti podražaj. Legendarni Bill Shankly je svojedobno govorio kako u Liverpoolu mogu igrati samo igrači koji su “spremni protrčati kroz zid od opeka” za momčad, da bi onda “i dalje bili spremni boriti se”. U Splitu taj zid kao da često ima trostruku armaturu, pogotovo za dicu u koju se ljudi nominalno zaklinju i slijepo je zazivaju po svemrežjima.
Ante Biće Mladinić je temelj Luke Kaliterne pretočio u moderni kontekst, još kad je 1962. stigao u Hajdukovu omladinsku školu kao trener juniora. Tu je i nastao kostur one generacije iz 1970-ih, akademci koji će promijeniti tok povijesti splitskog kluba i postaviti standarde na koje se i dan-danas navijači pozivaju. Međutim, Mladinić je bio svjestan loših strana splitskog mentaliteta i toga koliko se brzo ljudi mogu nerezonski okomiti na one u koje su se do jučer kleli. U jednom bi trenutku racionalizirao utakmicu kao sportsko nadmetanje, s konačnim ciljem da “igraju da se zabave”, ali onda bi samog sebe demantirao pričom o tome kako bi on prvi “najradije šakom u glavu opalija partnera na kartama kad gube”: “I sad ja kritiziran onog malog od 18 godina”, nadoveže onda misao na neizbježni Hajdukov kontekst.
Zato je Biće govorio da Split “nema mira dok od velikoga čovika ne učini maloga”.
Split će taj pritisak pravdati onom starom, u suštini groznom mantrom o tome da su ljudi “naprosto takvi”, kao da je to nešto pohvalno. Odnos koji imamo, ponajprije prema tim mladim ljudima koji izlaze iz nogometnih akademija, uvelike je i odnos koji proizlazi iz obiteljskog okruženja. Gomila ljudi vlastitu djecu uzdižu u nebesa kadadobiju dobru ocjenu, uvjeravaju ih da su genijalci i da im nema ravnih. A onda kad dođe kriza, kad pubertet udari u glavu ili kad se naprosto profiliraju i dokažu da su, kao i svi, za nešto dobri, a za nešto i ne, onda su skloni i vlastito dijete ‘nagaziti do te mjere da mu i nesvjesno unište samopouzdanje.
I zašto bi onda bilo išta drugačije sa Sentićem, Dominikom Prpićem, Markom Capanom, ali i Marinom Ljubičićem i nizom onih klinaca, boljih ili lošijih, koji su otišli s Poljuda kako bi pričali o teretu koji probijanje u prvu momčad donosi?
Nakon što je publika ulovila ‘u đir’ Sentića na utakmici s Goricom, tek koji mjesec nakon što joj je bio najbolji golman ikad poslije sjajne predstave u Varaždinu, službeni mu je Hajduk suptilno dao podršku objavom na društvenim mrežama. Međutim, koliko god to bila pohvalna gesta, Hajduk ima bolju metodu osiguravanja stabilnosti mladim igračima koji izlaze iz Akademije s imperativom rezultata. Još jedna kultna izjava koju je Mladinić plasirao je ona da je “i najslabiji plan bolji od najbolje improvizacije”, a najgore što klub može raditi mladim igračima je da njihov razvoj i iskorak u prvu momčad bude plod improvizacije, a ne plana.
Nije tajna da je Lukša Jakobušić na svoju ruku doveo Lovru Kalinića kao prvog vratara, u svrhu građenja okosnice koja se temelji na iskustvu, iako Kalinić profilom otežava posao trenerima koji grade igru iz zadnje linije, pošto mu je igra nogom blago rečeno loša. Međutim, publika se na Sentića, koji se kao prvi izbor profilirao tek Kalinićevom ozljedom, okomila zbog dvaju povezanih loših ispucavanja u trenucima u kojim cjelokupna igra protiv Gorice nije funkcionirala. I nema sumnje da bi, bez obzira na formu, kapetanovim povratkom ponovno sjeo na klupu.
Jednako kao što je Capan, kao kapetan trofejnih juniora, tijekom priprema pod Ivanom Lekom pobacan na niz neprirodnih pozicija, da bi onda bez potpisanog ugovora upao u momčad tek nakon što je Hajduk u Varaždinu ostao bez opcija na njegovoj prirodnoj poziciji. Dvije utakmice i dvije asistencije kasnije, Capana se ponosno ističe na grafici prijelaznog roka kao svijetli primjer dobro odrađenog posla. Zaista?
Aktualna Hajdukova sportska politika naprosto sama izlaže te momke pritisku, pošto je naglasak klupskog vodstva na trenutačnoj ambiciji u kratkom roku povećao ionako užarena očekivanja, a kada je ta ambicija sada došla u fazu regresa, onda se naklonost kupuje nerezonskim ubacivanjem mladih igrača u itekako rasplamsalu vatru.
Pa je tako Ivan Šarić, koji je u međuvremenu otišao iz kluba, jedine igračke minute u Hajduku dobio u trenucima kad je Poljud gorio od nervoze, zamijenivši u 88. minuti Lukasa Grgića u onoj rujanskoj utakmici kada je Hajduk lovio domaći zaostatak protiv Istre. I ako se na išta publika treba namjeriti, to je onda takav stihijski način rada s mladim igračima koje klub više koristi kao kišobran kad s tribina krenu pljuštati nervoza i uvrede, nego što pokazuje da zaista zna prepoznati koji igrači i kada trebaju spremni dočekati svoj debi u prvoj ekipi. Jer kad stvari ne idu dobro, onda ta samoopravdavajuća kultura krajnosti ne radi više razliku između djeteta u koje su se do jučer kleli zbog toga što su čuli da “dica dobro igraju” i nekakvog prekaljenog asa sa strane koji kao formiran igrač naprosto nije na razini potrebnoj za postavljene ambicije.
Najčvršći zid iz Shankleyjeve izjave moraju znati probiti i oni koji žele uspjeti u Hajduku, na stranu sve priče i o vječnim idealima, ali klub im pritom mora omogućiti da znaju na kojem je dijelu taj zid najosjetljiviji. Jer u takvoj atmosferi bi Split zaista i Alissona učinio malim, a on bi, po odlasku na posudbu u Solin, govorio o težini dresa i pritisku s kojim se teško nositi.
