Kad je na Poljud stigao u ulozi najbližeg suradnika tadašnjem predsjedniku Marinu Brbiću, detaljno se iznutra upoznao s pozicijom koju Hajduk ima unutar struktura Saveza, a koja je gotovo nepostojeća. Kad mu je ukazano povjerenje da sam preuzme uzde, odlučio se na drugačiji pristup: umjesto rata, ponudio je diplomaciju. Taj je stav mnoge u startu razočarao, ali bez daljnjeg je Jakobušić imao plan svim ga je silama želio nametnuti kao ispravan. U želji da se nametne otišao je toliko daleko da je svima koji su zazivali oštri i nepatvoreni stav protiv neprijatelja poručio da “prestanu kmečati”, davajući u trenu legitimitet odvratnoj konstrukciji koju su upravo oni plasirali sa svrhom delegitimizacije navijačke borbe za pošten nogomet.

U međuvremenu je harač postajao sve veći i samim tim je diplomacija sve manje bila stvar umješnosti, a sve više neugodnog kompromisa. A HNS kao HNS, kad mu se pruži pedalj prostora, ode toliko daleko da ispada kako mora intenzivno dokazivati svoju besramnost.

Pohvalno je to što je Jakobušić priznao svoju zabludu. Pritisak i pravni koraci minimum su koji kao čelni čovjek kluba sada mora odraditi

Skandal oko ‘curenja’ VAR snimaka i načina na koji je priča naknadno postavljena — a to je opet, gle čuda, da su sve te nevjerojatne laži koje su plasirane kao ‘opravdanje’ zapravo plod nekakve fantazije i linča ogorčenih kmečavaca sa juga — došao je kao zakašnjeli reality check šefu dubrovačke diplomacije, šamarčina na koju su ga mnogi upozoravali.

“U protekle tri i pol godine Uprava i ja smo bili fokusirani isključivo na klub”, započeo je Jakobušić nakon što je postalo jasno o kolikom se skandalu zapravo radi. “Međutim, svjedoci smo ovih dana što se događa, ovo je ustvari jedan modus operandi koji se više od desetljeća događa u hrvatskom nogometu. Hajduk je na to uvijek ukazivao, međutim bio sam dojma da mogu na jedan drugi način, na drugi pristup, argumentirano i konstruktivno prema vrhu Hrvatskog nogometnog saveza postići bolje rezultate za cjelokupni hrvatski nogomet. Govorili su mi da to neće biti moguće i bili su u pravu.”

Nije sad poanta da se itko naslađuje naivnošću Hajdukova predsjednika, čak i ako misli da je to pomalo zaslužio dociranjem u trenutku kad mu se naprosto željelo ukazati na to da — ma koliko on legitimno imao pravo vjerovati u suprotno — trulež sustava u kojem klub egzistira ne dopušta da se na ovoj poziciji fokusira isključivo na unutarnja pitanja.

Čitava ova priča: manipulacije sustavom, pritisci na suce koje ne vrši Hajduk nego oni sebi samima — i to snimke iz VAR soba dokazuju, nekako uvijek na najmanju štetu baš jednog kluba — pokazala je da naprosto i najbolja verzija kluba, a to je isto tako neosporno razina do koje se lagano i došlo tijekom Jakobušićeva mandata, nije dovoljna da u ovoj močvari ujedno znači i najbolji klub.

To što je Hajduk u ovom trenutku na terenu daleko od najboljeg, a svejedno se bori za naslov, nije nikakav argument da ga se ovako omalovažava i masakrira. Tko nam može reći što bi bilo lani da se nije, primjerice, dogodio onaj prosinački sudački masakr u Koprivnici, ono kad ni Ante Čulina više nije imao pojma koji vrag točno sudi? Koliko je takvih situacija bilo samo tijekom Jakobušićeva mandata, a koje su direktno utjecale na rezultatski učinak?

I onda, nakon svega, postoji čak nemali broj Hajdukovih navijača koji iz nekakve potrebe za realnošću i trenutno lošijom formom sami ponove stoput ponovljenu laž da su zapravo kmečavci i da je prava stvarnost ona u kojem nikome ne treba “jak Hajduk” nego onaj kojeg se sažalijeva. A najgore od svega je što je, među tom hajdučkom populacijom i sam Hajdukov predsjednik.

Pohvalno je to što je priznao svoju zabludu, jer mnogi iz njegove pozicije ni to ne bi napravili, ali to pokazuje i to koliko je situacija eskalirala. Jakobušić ulazi u posljednje proljeće svog mandata i njegov trag u povijesti — ali možebitno i novi mandat — sada ovise o tome hoće li Hajduk iz sezone izaći kao pobjednik. U tom je pogledu lako moguće da je ovo i posljednji trenutak da prekidom šutnje uslijed otvaranja karata, dok većina drugih klubova onim zajedničkim priopćenjem neuvijeno poručuje Hajduku da prestane kmečati, konkretno ispravi svoju pogrešku i počne djelovati u polju koje se direktno tiče rezultata. I to ne kako bi samo izvukao korist za sebe i klub, nego za hrvatski nogomet u cjelini.

Pritisak i pravni koraci — kako unutarnji, tako i oni prema institucijama — da se ova lakrdija zvana sudačka organizacija temeljito reformira, pa makar zaista sudili strani suci dok se ne steknu uvjeti za to, minimum su koji Jakobušić kao čelni čovjek kluba sada mora odraditi.

Marijan Kustić, koji unatoč panici i dalje održava narativ kako je problem u onome tko ukazuje, a ne onome na što ukazuje, bio je tijekom njegove vladavine dobrodošao na Poljudu, samo da bi mu, gosparskoj dobrodošlici unatoč, očekivano zakucao nož u leđa: Kustić nije dugo razmišljao o bilo kojem drugom izboru osim podrške sustavu i održavanja mira u kući.

Dubrovačka je republika na kraju pala prevarom. Francuski general Jacques Lauriston iskoristio je tu proračunatu gosparsku gostoljubivost, uputivši u svibnju 1806. molbu da njegova vojska tu kratko predahne na putu u bitku koja se s Rusima vodila na području Kotora. Dubrovčani su to dopustili, ali je Lauriston po ulasku samo prozvao Grad francuskim teritorijem i okupirao ga, uzrokujući razaranje, sukobe unutar zidina i konačni pad Republike.

Ako je Jakobušić diplomatski dopustio ulazak ‘okupatora’ na Poljud, povijest ga je dovoljno naučila da još stigne spriječiti pad i razaranje.