“Očekujte nevjerojatno”, glasi službeni slogan Svjetskog prvenstva u Kataru. Izvlačenje kuglica označilo je ujedno i ulazak u posljednju etapu priprema za turnir koji će krenuti za nešto više od pola godine.
Krenete li sad tražiti smještaj za sebe i pokojeg frenda, u nadi da ćete moći uživo svjedočiti podvizima naše reprezentacije… ha, sretno s tim. Želite li povesti samo partnera/partnericu — naravno, heteroseksualnu — još sretnije s tim, jer trenutno na Airbnb-ju, najpoznatijem servisu za kratkoročni najam, u studenom nema opcije ispod par tisuća eura, koliko bi vas koštalo noćenje u trajanju grupne faze natjecanja. Na ostalim popularnim servisima, poput Bookinga, opcije za najam u studenom uopće ni nema.
Ono što najbolje i najslikovitije definira to “nevjerojatno” iz slogana nisu čak ni cijene, pa ni manjak opcija. Jasno je bilo od samog početka da je infrastruktura u zemlji s manje od tri milijuna stanovnika smještene na ispraznom, pustinjskom prostoru poprilično limitirana, čak i uz sve milijarde koje su vlasti u Kataru utukle u njeno poboljšanje. Ovih je dana puštena vijest o tome kako će Katar, između ostalog, organizirati smještajne kapacitete u šatorima. Dakle, ne samo da je to ozbiljna vijest — to da ćete provesti (barem) 15-ak dana u šatoru, nego način na koji je ta vijest prezentirana. Intonacija je zapravo formirana na način da se zaista osjećate blesavo ako to uopće preispitujete; Katar vam je omogućio šašavo spavanje pod zvijezdama, ej! Što još možete poželjeti?
Upravo to je slika i prilika čitavog narativa vezanog uz održavanje ovog suludog izdanja najvećeg sportskog turnira na svijetu. Lako je podleći uzbuđenju dok promatrate ždrijeb; lako se navući na normalizaciju priče kada se komentiraju suparnici ili važu potencijalna križanja u slučaju prolaska skupine. To je upravo ono što i žele od nas, da nogomet bude glavna tema, a onda sva ona ‘suvišna’ pitanja padaju u drugi plan.
Ovo nije Svjetsko prvenstvo za sve. Ovo je Svjetsko prvenstvo za elitu, za one koji žele iskusiti mondeni život u zemlji po mjeri gramzivog Zapada
Na 72. FIFA-inom Kongresu u Dohi njen je predsjednik Gianni Infantino objavio svoju kandidaturu za novi mandat na čelu organizacije kroz veoma emotivno nabijen govor. Pričao je tako o ovom Mundijalu kao onom koje će biti prvenstvo “jedinstva i mira” i koje u “podijeljenom svijetu može ujediniti ljude”. Također se pozvao na “potrebu za dijalogom” kao sredstvom koje, eto, donosi taj mir.
Ne postoji bolja ironija od toga da je upravo dijalog pao u vodu čim je na tu istu binu stupila Lise Klaveness, predsjednica Norveškog nogometnog saveza. Norvežani su već dugo među rijetkima koji i dalje otvoreno progovaraju o svim negativnim faktorima vezanim uz ovo izdanje Svjetskog prvenstva, a taj je stav zastupala i sama Klaveness. Čim je, međutim, u svom govoru u Dohi spomenula problem ljudskih prava, migrantskih radnika i jednakosti, dobila je najprizemnije opaske. José Ernesto Mejía, tajnik nogometnog saveza Hondurasa, poručio je kako “nije ni mjesto ni vrijeme za takve opaske”, dok joj je Hassan al-Thawadi, glavni tajnik katarskog bizarnog ‘Vrhovnog komiteta za isporuku i nasljeđe’, poručio da se “educira” po tim pitanjima.
Nije to više ni sama neugoda, a ni pitanje patronizirajućeg odnosa katarskog društva prema ženama. Taj su narativ primijenili na sve koji kraj zdravih očiju pitaju jasna pitanja.
Katar je prevara, od samog početka.
Od 22 člana FIFA-ina Izvršnog odbora koji su onomad zauzeli stav da je održavanje turnira u ovakvoj zemlji normalna stvar, a onda glasali za tu opciju, njih 16 je na ovaj ili onaj način u međuvremenu optuženo ili osuđeno za koruptivne radnje. Onih 6.500 migrantskih, kafalskih radnika koji su ostavili živote u nehumanim, ropskim uvjetima da uopće dovedu tu infrastrukturu na iole podnošljivu razinu, za koju je čak i FIFA-ino Tehničko izvješće utvrdilo značajne manjkavosti, sada su tek neugodna fusnota na takvim gala-večerima. Turnir za sve? Turnir ujedinjenja? Dajte, molim vas.
Tih 6.500 života ostavljeno je na još uvijek nedovršen megaprojekt. Prema izvještajima s terena mnogo toga još uvijek djeluje jako nedovršeno, a i pitanje je uopće hoće li u punom kapacitetu biti dovoljno za prihvat više od milijun navijača, koliko ih planira put na Svjetsko prvenstvo. Oni sami ne znaju što će ih dočekati, i to na razini koja im direktno može utjecati ne na komfor, već na živote. Od strogo ograničenih ljudskih prava za homo/biseksualne osobe, pa do veoma restriktivnih pravila koja vrijede za žene; iako katarske vlasti diplomatski garantiraju liberalniji pristup tim svojim društvenim postulatima za vrijeme turnira, pitanje je tko želi doći onamo i uopće riskirati biti ono što zapravo jest kako bi testirao tu liberalnost.
Isto tako, sasvim je izgledno da će te jedinstvene okolnosti, u sklopu kojih će čitav turnir biti organiziran na osam stadiona u krugu od samo 50 kilometara, postati organizacijski uteg. Posjetitelji će dobiti pravo konzumirati alkohol, što je ondje inače također veoma ograničeno u svakodnevnom životu, ali izgledno u veoma definiranim, uskim resortima, koji su praktički skupi, improvizirani beach barovi usred ničega. O sigurnosnim problemima, koje uključuju 32 nacije s mnogo međusobno nategnute političke povijesti na tako malom prostoru, tek treba propisno razgovarati. Na kraju bi manjak smještajnih kapaciteta mogao postati i olakotna okolnost u tom pogledu.
Ali tu i dolazimo do poante. Ovo nije Svjetsko prvenstvo za sve. Ovo je Svjetsko prvenstvo za elitu, za one koji žele iskusiti mondeni život u zemlji po mjeri gramzivog Zapada.
Rijetko je gdje na ovom ionako već uvelike podijeljenom svijetu toliki jaz između prividnog glamura ostakljenih poslovnih kompleksa i siromaštva radničkih slamova kao u Kataru. I zbog toga je ovaj turnir slika i prilika takvog rigidnog, petrodolarskog, autokratskog režima, kojem je jedini cilj produbiti poslovnu suradnju sa zapadnim zemljama i oprati vlastiti imidž.
Katar vas ne dočekuje raširenih ruku ako ste prosječan navijač koji želi s ekipom uživati po barovima i restoranima, onoliko koliko mu to budžet dopusti. Katar želi vidjeti influensere, bogate ljude s velikim rasponom kontakata i utjecaja kojima je kakvih 15-ak tisuća eura za smještaj tek malčice nezgodni, ali usputni mjesečni rashod. Za pitanje u kojem ‘getu’ smiju popiti pivo takvi ne mare, jer će za njih postojati skupi sushi barovi. Svjetsko prvenstvo samo je kičasta scenografija za tu tužnu predstavu.
Mi ćemo je nedvojbeno i dalje popušiti, jer je to i konačni cilj. Sve te milijarde utučene u ovaj projekt služe tome da se zaista priča “samo o nogometu”, što je postala poznata mantra za svaki mogući skandal, a znamo svi da ih ima i previše. Svi oni koji će postavljati pitanja ionako si vjerojatno neće moći priuštiti put u Katar sve i da žele, i to je zapravo idealno i za Katar, ali i za ovaj moderni nogomet i moderni svijet kakav danas poznajemo. Sada je ta realnost — nakon što su kuglice otplesale svoje, a turnir dobio natjecateljske konture — dobila novi, čvrsti obris.
Sve je to zaista nevjerojatno, kako i sam slogan kaže, ali to smo već i očekivali.
