Završnom ceremonijom i gašenjem Plamena mira na stadionu Miejski u Krakovu označen je kraj trećih po redu Europskih igara; kontinentalnog natjecanja u organizaciji Europskog olimpijskog odbora. Doduše, sudeći po izvještajima s terena, čak ni završna ceremonija nije značajno podigla interes domaćih ljudi, koji je kroz čitavo trajanje igara bio na poprilično niskoj razini. Ako bismo gledali objektivno, sve što je prosječni građanin znao o ovom turniru uglavnom je stalo u viralnu snimku belgijske bacačice kladiva Jolien Boumkwo, koja je uskočila u utrku na 100 metara s preponama umjesto reprezentativke koja je zbog ozljede otpala u posljednji čas, spasivši tako ekipu od diskvalifikacije.
Treba ipak pohvaliti 13 medalja koje su hrvatski predstavnici donijeli kući iz Krakova, osiguravši tako i nastupe na Olimpijskim igrama u Parizu iduće godine. Doduše, bilo je i tu bizarnih detalja. Filip Mihaljević podebljao je svoju nisku medalja osvajanjem srebra u bacanju kugle, ali kako je odmah napustio Poljsku uslijed daljnih obaveza, medalja će mu naknadno biti poslana poštom. Lijepu je priču ispričao i mladi boksač Gabrijel Veočić, koji je također osvojio srebrnu medalju i tako čekirao svoj put na OI u Pariz, a i splitski taekwondo klub Marjan nastavio je s dominacijom na međunarodnoj sceni.
Čini se da su hrvatski dužnosnici i političari najgorljivije upratili Europske igre. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša je tijekom trajanja aktualnog izdanja euforično isticao kako upravo Split zaslužuje domaćinstvo iduće priredbe, predviđene za 2027.
“Prije svega, ja sam siguran da u Vladi postoji dovoljan broj ljudi koji su svjesni što znači jedan takav veliki sportski događaj za grad, ali i za zemlju”, izjavio je prošlog tjedna. “Svi znaju što su Mediteranske igre donijele Splitu, i sportski i infrastrukturno”. Na prezentaciji potencijalne kandidature Splita za domaćinstvo idućih igara naglašeno je i kako je za organizaciju MIS-a te čuvene 1979., po današnjim standardima, uloženo preko 1,2 milijarde američkih dolara.
Hrvatskom sportu ne trebaju populistička i preskupa ad hoc rješenja kao zamjena za stvarnu i efikasnu strategiju razvoja sporta, pogotovo amaterskog
To što bi Split bio četvrti grad-domaćin Europskih igara nakon azerbajdžanskog Bakua, bjeloruskog Minska i sad Krakova priča, međutim, drugi dio priče. Europske igre su kao koncept zaživjele na 41. vijeću udruženja Europskih olimpijskih odbora u Rimu, kao svojevrsni europski odgovor na ostala kontinentalna natjecanja u olimpijskom duhu, od Panameričkih igara pa do Afričkih, Pacifičkih i Azijskih igara. No, dok je ideja na mjestu, od samog starta slabo razrađeni program i marketing utjecali su na atraktivnost samog natjecanja, pogotovo u eri kada su isplativost i visibility u marketinškom pogledu ključni faktori organizacije velikih sportskih događaja.
Europske su igre ove godine ugostile sportaše iz 48 zemalja u u 29 različitih sportova, ali na popisu nema najatraktivnijih momčadskih sportova koji pobuđuju širi interes, poput nogometa, košarke ili čak rukometa. Najbliže tome imamo ‘pješčane’ varijante nogometa i rukometa, kao i basket u formatu tri-na-tri. Osim atletskih disciplina te onih borilačkih — a koje uključuju i kickboxing te tajlandski boks — na popisu su sportovi poput padela, sportskog penjanja, teqballa, badmintona i kanua.
Jasno, duh olimpijskog sporta podrazumijeva da je važnost iznad svega u sportskom duhu i nadmetanju i tu se ne smije minorizirati trud i odricanje svih sportaša-sudionika, apsolutno neovisno o prirodi sporta u kojem se natječu. Međutim, realnost nam govori kako sport nikad u povijesti nije bio komercijaliziraniji, a samim tim i ovisan o marketinškom potencijalu; takav je pristup tijekom godina stratificirao sport do te mjere da su Mediteranske igre i Univerzijada, odnosno Sveučilišne igre kao njihova moderna inkarnacija, sada viđene gotovo isključivo kao relikt prošlosti, iako su nekoć zaista i mogle mijenjati čitave urbane vizure gradova-domaćina.
Krakov je kao domaćin ovogodišnjeg izdanja Europskih igara potvrđen praktički u posljednji trenutak, tek u svibnju prošle godine. Razlog tome je neslaganje oko projekta organizacije i, najvažnije od svega, sufinanciranja. Udruženje europskih olimpijskih odbora otvorilo je postupak kandidatura za ovo izdanje u rujnu 2018., s rokom prijava do ožujka 2019. No, iako se spominjao “velik interes” gradova i zemalja za organizaciju natjecanja, rokovi za kandidaturu su se pomicali čak triput, i to bez konkretnog objašnjenja. Naravno, radilo se o tome da su i oni rijetki zainteresirani gradovi, poput ruskog Kazana, povlačili svoj interes nakon što bi na papir stavili isplativost projekta.
Čitav je proces zaprimanja kandidatura za ovogodišnje izdanje opasno smrdio na potpuni fijasko, veći i od onog vezanog uz drugo izdanje 2015. Tada je Nizozemska načelno dogovorila organizaciju Igara na području sedam gradova, ali je naknadno povukla kandidaturu nakon što su i ondje shvatili da, unatoč više nego adekvatnoj postojećoj sportskoj infrastrukturi, lokalne vlasti moraju uložiti preko 60 milijuna eura dodatnih sredstava za natjecanje koje im nije garantiralo ni sudjelovanje najboljih europskih atletičara. Pogotovo u godini u kojoj su održavana europska prvenstva u atletici i plivanju.
Nije također slučajno da je onda kao jedini kandidat izronio bjeloruski Minsk, pa je 2019. Europske igre otvorio Aleksandar Lukašenko, drugi ekstremno kontroverzni autokratski predsjednik nakon Ilhana Zakijeva 2015. Ta podudarnost autoritarnih režima koji su jedini predali kandidature okarakterizirana je kao još jedan dokaz koliko takvi nedemokratski sustavi iskorištavaju i najnižu razinu sportskog nadmetanja kao mogućnost za bildanje vlastitog kulta ličnosti i popravljanje imidža svoje zemlje. A cijena takvima obično ne predstavlja neki problem, pošto će ionako to sve na kraju dana platiti njihovi građani, opčinjeni idejom relevantnosti na međunarodnoj sceni kroz, eto, ideju Europskih igara.
Nakon što su Katowice za ovogodišnje izdanje također povukle svoju kandidaturu zbog prevelikih troškova, Krakov je pokušao obraniti poljsku čast preuzimanjem pozicije u pregovorima za kandidaturu. Nije ni taj grad bio lišen šire društvene kontroverze; kandidatura je preispitana uslijed odluke lokalnih vlasti da se 2019. čitavo Malopoljsko vojvodstvo, s Krakovom kao središtem, proglasi “zonom slobodnom od LGBT propagande”. Ali čak ni takva diskriminatorna politika na institucionalnoj razini nije bila dovoljna da se Udruženje europskih olimpijskih odbora odluči preskočiti Krakov, pošto nikakvo drugo rješenje nije postojao.
A i Krakov je jedva na kraju pristao na organizaciju, s troškovima koji su uslijed inflacije postali neodrživo visoki; ako su se Nizozemci 2015. povukli zbog 60 milijuna eura troškova, Poljacima nije najbolje leglo ni aktualnih 216 milijuna eura (!), koliko bi lokalne vlasti trebale izdvojiti. Poljska vlada je pritom ponudila svega 35 milijuna eura za sufinanciranje, pa je čitava stvar umalo završila i na gradskom referendumu; na kraju je ipak nategnuto prihvaćena kandidatura, nakon sukoba lokalnih i državnih vlasti.
No, za ljude iz Hrvatskog olimpijskog odbora, a i Grada Splita, čitava kratka i solidno (ne)slavna povijest Europskih igara kao koncepta i dalje nije dovoljno upozorenje.
Nije očito ni dovoljna opomena fijasko s organizacijom Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., i ogromni financijski utezi održavanja arena koje su ostale na teret poreznim obveznicima; upravo je financijska katastrofa zvana Spaladium Arena umalo pogurala Grad Split u bankrot. Usporedbe s MIS-om otprije 45 godina uvreda su za zdrav razum, i u tom pogledu čak djeluje utješnom, ali i jako indikativnom, činjenica da je splitska kandidatura izgleda zapela na dogovoru gradske vlasti s Vladom u kojem je sudjelovao i Andrej Plenković. Ako i premijer u predizbornoj godini ima svoje skepse oko troškovnika organizacije Igara, koje bi mu u tom navodno hiperatraktivnom okviru trebale biti populistički ‘volej’ — i to u gradu s kojim je u stalnom sukobu — onda to najbolje pokazuje stvarno stanje stvari.
Hrvatskom sportu ne trebaju populistička i preskupa ad hoc rješenja kao zamjena za stvarnu i efikasnu strategiju razvoja sporta, pogotovo amaterskog. Insistiranje na ovakvim preskupim, neisplativim i praktički poluopskurnim događanjima samo je bacanje pijeska u oči ljudima koji tu vide priliku za brzu samopromociju, osobito onda kad je izvjesno da bi svakako značajan dio te priče išao na trošak građana. Navodnih 58 milijuna eura troška organizacije moglo bi se redistribuirati na potpomaganje sportaša diljem Hrvatske kroz kontinuirano i ciljano ulaganje; tad neki Veočić kao sportska nada ne bi nakon osvajanja medalje opet morao naglašavati da u svojoj dvorani u Brodu nema tuševa i da veliku većinu troškova treninga podmiruje sam.
Hrvatska može biti zemlja talentiranih sportaša, ali u konkurenciji kratkoročnog razmišljanja i djelovanja nema nam ravnih.
