Najbitnije nam je bilo da u svakom trenutku imamo dostupno barem jedno mjesto za igru i rekreaciju, što je uključivalo i nedaleke terene u predjelu kvarta poznatom kao ‘Baterija’. Ni zimi nije bilo nekih problema u slučaju lošeg vremena, pošto je škola imala opremljenu dvoranu koja je čak podzemnim tunelom bila spojena sa školskom zgradom, kako djeca ne bi morala napuštati zgradu i pretrčavati omalenu ulicu da bi došla do nje.

Ta je dvorana izgrađena 1979., nekoliko mjeseci uoči događaja koji je promijenio Split.

Projekt MI i sve ono što je značio za Split najveća je pljuska generacijama političara koji su došli iza njih i logično je da se od vlastite sramote kriju revizionizmom

Vihor razvoja koji je donijela organizacija Mediteranskih igara, otvorenih na današnji dan te iste 1979., unio je tako velike promjene u svaki kut grada, pa tako i u moj kvart. Grad je završetkom Drugog svjetskog rata prolazio kroz ubrzani period industrijskog razvoja, a s njim je dolazila i potreba za dodatnim razvojem infrastrukture kako bi se Split u svakom smislu profilirao kao snažno regionalno središte. Iako je još 1960-ih počeo dobivati vizure svojih impozantnih kvartova, on je istovremeno vapio za iskrom koja će zaista rasplamsati taj razvoj, za presudnim korakom koji mora napraviti za konačni ulazak u moderno doba.

On je, na kraju, napravljen kroz sport. Nije to niti malo slučajno. Mediteranske igre su se od svoje prve inkarnacije 1951., kada su održane u egipatskoj Aleksandriji, svakim izdanjem profilirale kao uistinu veliki sportski događaj za ovaj dio svijeta. Izrazito upečatljivo bilo je, međutim, i to koliko je organizacija igara značila za razvoj zemalja-organizatora, osobito u tom poslijeratnom periodu.

Tako se u knjizi Sport in the Middle East: Power, Politics, Ideology and Religion skupine autora navodi kako su Mediteranske igre viđene kao mini-jeux, odnosno “Olimpijske igre usmjerene ka promoviranju olimpijskih vrijednosti na regionalnoj osnovi”. Slučaj Beiruta, koji je organizirao MI 1959. stajao je kao primjer blagodati koje organizacija nosi. Ne samo da je grad razvio sportsku infrastrukturu, u sklopu koje je tada magazin Olympic Review posebne laude usmjerio prema stadionu kapaciteta 50.000 ljudi, već je profitiralo i društvo. Libanonski političar Pierre Gemayel, koji je u mladosti provedenoj u Europi ostao fasciniran utjecajem sporta na društvo, vidio je Igre kao idealnu prigodu za promociju zemlje koja se tek bila riješila francuskog utjecaja. Cilj je bio, piše, “razvoj i podizanje međunarodnog profila zemlje”. U tome se, reporteri tvrde, sasvim uspjelo.

Tom su se logikom vodili i u Splitu.

Kandidatura u prvom pokušaju, za MI 1971. nije uspjela, te su one dodijeljene turskom Izmiru, ali to nije obeshrabrilo Splićane koji su pod blagoslovom tadašnjih vrhovnih vlasti ponovili proceduru četiri godine kasnije u Alžiru. Nakon što je prvo odlučeno kako će Jugoslavija kandidirati Split umjesto Rijeke, oštra konkurencija za izdanje 1979. godine bila je marokanska Casablanca. Split je, međutim, pobijedio na glasovanju i to u omjeru 16:9, što je označilo prvi korak prema konačnom cilju: transformaciji Splita u pravi, moderni ‘Cvit Mediterana’.

Međutim, uspješno okončanje kandidacijskog procesa, koliko god golema stvar to bila sama po sebi, bila je tek sam početak cijele priče, a u tom golemom poslu postavljenom pred čitav grad nije smjelo biti pogreške.

“U vrijeme kad je bitka za Igre počela, grad Split nije imao ništa od potrebnih sportskih objekata, a i šira infrastruktura grada bila je vrlo limitirana”, pričao je Jakša Miličić, tadašnji gradonačelnik pod kojim je Split doživio snažan demografski i razvojni uzlet. “Začas smo se dogovorili, jer u tome sam vidio mogućnost pokretanja pozitivnog raspoloženja građana u realizaciji ukupnog programa razvitka grada koji smo upravo bili donijeli. Mi smo išli u tu bitku duboko uvjereni da će se naći snage da grad, ali i uz pomoć šire zajednice, osigura sve potrebno za opsežnu izgradnju. Ta izgradnja, ali i velika sportska manifestacija, morala je ostaviti trajan pečat na ambicije i mogućnosti grada ubuduće”, dodao je.

Na sjednici Skupštine općine Split od 7. ožujka 1977. donesena je odluka o osnivanju tzv. Direkcije Osmih Mediteranskih Igara, koja je zapravo bila produžena ruka Komiteta VIII. Mediteranskih Igara sastavljenog od 31 člana koje su delegirale društvene, sportske, gospodarske i, naravno, političke struktura. Njihov je plan bio opsežan i uključivao je, između ostalog, i disperziju Igara na osam obližnjih dalmatinskih gradova — Zadar, Šibenik, Trogir, Omiš, Makarsku, Sinj, Supetar i Hvar — što je Međunarodni komitet Mediteranskih igara i prihvatio. Nakon toga je Ante Skataretiko, koji je zajedno s Vjekoslavom Viđakom predsjedavao Izvršnim gradskim vijećem, donio zaključak kako je donošenje “Integralnog plana MIS-a” vitalna polazišna točka projekta.

Njegovo hitno donošenje bio je taj ključ cjelovitog razvoja grada, jer je osim potpune izgradnje sportske infrastrukture podrazumijevao i izgradnju ili nadogradnju kulturnih, gospodarskih i infrastrukturnih objekata koji bi onda svi bili povezani.

Split je tako postao jedno ogromno gradilište.

Izgrađeni su kapitalni projekti, poput nadogradnje Hrvatskog narodnog kazališta, izgradnje novog putničkog terminala u zrakoplovnoj luci u Resniku te pomorsko-putničkog terminala u gradskoj luci, dok je informativni dio integralnog plana, između ostalog, donio i izgradnju suvremenog RTV Centra. Izgrađen je moderni trgovački centar Koteks, što je bio jedan od prvih takvih projekata za širu javnost u zemlji. Na nevjerojatan se način razvijala i prometna infrastruktura — probijanjem tunela Marjan stečeni su uvjeti za izgradnju kružne gradske prometnice, što će u konačnici pretvoriti Marmontovu ulicu i Rivu u šetalište. Izgrađen je i željeznički tunel koji je povezao grad s predgrađem, te se denivelirala cjelokupna pruga. Nadogradnja je obuhvaćala i sustav elektroprijenosnih objekata i elektrodistribucijske mreže, kao i vodovodni i kanalizacijski sustav.

Isto tako, za smještaj natjecatelja u tada rekordnih 26 sportova sa 186 sportskih disciplina bilo je potrebno temeljito proširiti i smještajne kapacitete, pa su nadograđeni postojeći hoteli Marjan, Bellevue i Lav, a prosperirali su i okolni gradovi; hotel Alkar u Sinju ili kompleks bungalova uz trogirski hotel Medena samo su dio te priče.

U samo dvije i pol godine Split je zajedničkim naporima postao pravo urbano središte, s Poljudom i popratnim nizom objekata koje i danas koristi. Bio je to vrhunac modernizma, a remek-djelo arhitekta Borisa Magaša postalo je lajtmotiv velike izložbe u u znamenitoj njujorškoj MoMA-i. Kad su se kamere tog 15. rujna 1979. upalile na Poljudu, poslale su sliku najljepšeg stadiona u ovom dijelu Europe pred više od 150 milijuna pari očiju, a s njim i opće priznanje kako su to najbolje organizirane Mediteranske igre u povijesti. Njima je Split, osim sada stalnog znaka koji je osmislio Tim za vizualne komunikacije Centra za industrijsko oblikovanje na čelu s Borisom Ljubičićem, podario i sustav suvremene obrade podataka za velike sportske manifestacije, koji je neposredno nakon toga našao polje široke primjene u organizaciji Olimpijskih igara.

“Split je ovo mogao jer je kao grad bio racionalno organiziran”, priča Miličić. “Imao je institucije koje su sve te poslove mogle prihvatiti i realizirati. Posebno je imao armiju amaterskih sportskih zaljubljenika, bez kojih su nezamislive ovako velike i složene sportske manifestacije. MIS je sve ovo potvrdio i afirmirao i sve ovo samo za sebe čini veliko bogatstvo grada.”

Galeb je poletio, kako je pjevao Oliver Dragojević, do visina, dalje, dalje. I onda strmoglavo pao.

Riječi i sintagme kao što su “racionalna organizacija”, “sustav”, “razvoj”, “plan” i druge danas, 40 godina kasnije, ostaju misaone imenice na koje nas i dalje podsjećaju tek ti isti objekti koji su izgrađeni po principu “svi za sve”. Ako vam je to iz nekog suludog razloga teško vizualizirati u praksi, redovito će vas podsjetiti sijaset tragikomičnih obećanja naših političara koji sport također koriste kao kartu iz rukava; nažalost, samo u trenucima euforije, kada se po običaju lupeta u prazno bez glave i repa.

“Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion”, mantrao je prošlog ljeta obučen u ‘kockice’ premijer Andrej Plenković na sjednici Vlade održanoj nakon velikog moskovskog finala. “Kada, ako ne sada?” Na sličnom tragu je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji na prijemu Dinamove prve momčadi povodom ulaska u Ligu prvaka nije propustio ponovno prosuti obećanje o izgradnji novog maksimirskog stadiona. “Napravit ćemo kompleks ljepši od poljudske ljepotice”, izrekao je Bandić pred novinarima i na taj način najbolje zaokružio čitav apsurd koji u njegovom slučaju traje gotovo dva desetljeća.

To da ljudi poput Bandića uzimaju Poljud i sve ovo što Poljud predstavlja — ili je predstavljao, ako želite — kao nekakvu, bilo kakvu referentnu točku, stoji kao pravo zatvaranje kruga i vrhunac tragikomedije. Priča se neminovno vraća na Split, makar je njen ogroman dio primjenjiv i na Zagreb, grad koji je doživio nešto slično, samo u nešto manjem obliku, kroz organizaciju Univerzijade 1987.

Što znači kada se političari danas razbacuju obećanjima kroz ideju “kruha i igara” bez plana i programa najbolje potvrđuje slučaj splitske Spaladium Arene, jedine sportske infrastrukturne investicije u gradu nakon MI. To nedovršeno ruglo na rubu gradskog centra idealan je primjer za populistički modus operandi današnjih vlasti; milijunski dugovi koji se generiraju njenom nerentabilnošću u više su navrata prijetile potpunoj blokadi gradskog proračuna. Kad je dva dana uoči utakmice rukometnog Eura između Hrvatske i Srbije vjetar odnio improviziranu ceradu s pročelja dvorane, otkrivši njenu odvratnu i nedovršenu fasadu, mogli smo shvatiti da je slika prezaduženog rugla sklepanog improvizacijom također i prava slika grada danas.

Nije onda ni čudo da gradonačelnik Andro Krstulović-Opara ispaljuje izjavu nakon razmjerno nedavne posjete Andreja Plenkovića i još jednog obećanja o ulaganjima kako Split takva (potencijalna) ulaganja nije vidio “od Austro-Ugarske”. Projekt Mediteranskih Igara i sve ono što je značio za Split — u svakom mogućem smislu — najveća je pljuska generacijama političara koji su došli iza njih i logično je da se od vlastite sramote kriju revizionizmom. Jer su svojom nesposobnošću, zamaskiranom očajnim populizmom i sitnim interesima, ubili svaki dašak ideje moderniteta u svakom kutku grada i zemlje, baš kao što je taj modernitet 1979. došao i do mog kvarta i mog igrališta.

Kada već pričamo o Crkvenom i Školskom, ni njih više nema — barem ne u onom obliku u kojem je i izgrađena školska dvorana te iste 1979. I tu su zatrti svi tragovi te splitske modernizacije, koja je — svaki put mi je ovo nevjerojatno pomisliti, na kakvim banalnim primjerima — ustuknula ispred sitnih privatnih interesa. Na Crkvenom igralištu sada privatnici iznajmljuju ograđene cageball terene, baš kao što je i Školsko postalo teren s umjetnom travom. Škola je sve vanjske terene dala u najam, a najmoprimac ih je, naravno, ogradio za vlastitu nogometnu školu i tako onemogućio kvartovsku djecu u slobodnoj igri.

S vremenom je i tu, baš kao i kod Spaladium Arene, došla logika minimalnih ulaganja s namjerom stjecanja maksimalnog profita. Na jednom od prosvjeda koje su protiv privatizacije igrališta organizirali roditelji kvartovske djece pokazivale su se gole žice i dotrajala umjetna trava.

“Prave nas ludima da se ovdje ozbiljno ulagalo”, tvrdio je jedan od njih. “A mi roditelji s Bačvica samo tražimo da se djeca mogu slobodno igrati na školskom igralištu.”

I sva ta priča o vrhuncu i propasti ideje koje smo u svaku poru društva usadili kroz tu organizaciju Mediteranskih igara, o dostupnosti sporta bez granica i posljedičnog društvenog prosperiteta, onda stane u najjednostavniju i istovremeno najtužniju izjavu tadašnjeg osmaša Lovre Dell’Orca. “Ako ne preskačem ogradu, onda vikendom nemam gdje igrati nogomet. Želim da nam se otključa ulaz na igralište”, rekao je tada.

Od ovakvih priča, a ima ih, sada galeb također leti dalje, još dalje. Nažalost, bez namjere da se vrati.