Napulj i Tbilisi dijeli gotovo 4.000 kilometara i dvije vremenske zone, ali ta dva grada nerijetko djeluju neobično srodna. Oba imaju i više nego izražen dašak egzotike u kulturi i u arhitekturi. I u Napulju i u Tbilisiju možete pronaći velike trgove, ali i uske, vijugave uličice i kaldrme, prepune malih radnji i kafića u kojima narod glasno, uz kavu ili vino, komentira dnevna događanja. Često se dogodi da se energična priča zavrti oko nogometa, a oba grada, ma koliko udaljena bila i bez obzira na to koliko im je povijest bila drugačija, imaju poveznicu i preko jednog tipa nogometaša.
Iako Gruzija iz današnje perspektive ne predstavlja nekakvu nogometnu velesilu, njene su nogometna kultura i tradicija odigrale značajnu ulogu u nogometnoj povijesti Sovjetskog Saveza. Gruzijci su bili treća najbrojnija etnička skupina u povijesti sovjetske odabrane vrste — jasno, nakon Rusa i Ukrajinaca — a jedan od najpamtljivijih njihovih pothvata bio je onaj kada je Dinamo Tbilisi 1981. postao prva sovjetska momčad koja je osvojila europsko natjecanje, uzevši tada Kup pobjednika kupova.
Priča kaže da su Gruzijci uvijek bili potrebni u rosteru — ne samo zato što su bili kvalitetni nogometaši sami po sebi, nego su i donosili element nepredvidljivosti u minuciozno izgrađeni sovjetski industrijski nogomet. Od Borisa Paičadzea, ikone tbilisijskog Dinama kojeg su zvali “nogometnim Carusom” po slavnom talijanskom tenoru, ili Miheila Meshija, poznatog i kao “gruzijski Garrincha”, pa sve do kasnijih heroja poput Temurija Kecbaije, Georgija Kinkladzea ili Šote Arveladzea, Gruzijci su uvijek slovili za briljantne individualce spremne očarati tribine s loptom u nogama.
Afinitet spram takvih individualnih heroja dolazi iz još jedne poveznice temperamentnog južnjačkog talijanskog grada i gruzijske prijestolnice; infrastruktura nikad nije bila osobito dobra, pogotovo ne u lokalnim sredinama, pa se nogometni odgoj uglavnom odvijao po tim trgovima i uličicama, lišenih prostora koji bi omogućio puno vremena na lopti. Iz jedne od tih i takvih uličica stigao je i najnoviji primjer te gruzijske škole, profil za kakav se smatralo da je izumro nogometnom stratifikacijom i da se zbog nje takav više nikada neće pojaviti na velikoj sceni. Ime mu, doduše, nije lako točno izreći, pogotovo za u tom polju poslovično nesposobne Talijane.
Kvarachelia igra nogomet po mjeri zaluđenog Napoletana, i to je ono što njima znači više od činjenice da u prvih devet nastupa već ima četiri gola i tri asistencije
Kad je Hviča Kvarachelia sletio na potpis ugovora u Napulj, novinari su pohitali upitati starog Aurelia De Laurentiisa za pomoć kod izgovaranja imena: “Smislit ću nešto”, nije ni on bio baš najsigurniji. “Zvat ćemo ga već nekako. Eto, može biti Zizi, to nije loše”. Bilo je to još u travnju kada je postalo jasno da je Kvarachelia, jedan od najzanimljivijih mladih talenata, dao riječ da će postati dio Napolijeve svlačionice. Svega par mjeseci poslije nitko u Napulju nema više problema s njegovim imenom.
Naprosto ga zovu Kvaradona.
Nije samo riječ o tome da je svojim nevjerojatnim driblingom i fenomenalnom završnicom ishodio ‘sveti’ nadimak u tako kratkom roku, već ima i nešto u samoj njegovoj pojavi. Onako duguljast i štrkljav, dugog vrata i klempavih ušiju, pogotovo kad istrči na travnjak razbarušene kose i štucni spuštenih do gležnjeva, zbilja djeluje kao klinac iz Scampije ili Quartieri Spagnoli, a ne iz neke daleke Gruzije.
Hviča je, međutim, dijete tog slavnog Dinama iz Tbilisija, čiji je dio bio i njegov otac Badri prije nego što je uzeo azerbajdžansko državljanstvo i zaigrao za tamošnji reprezentaciju. Dinamo danas nije ni sjena onog slavnog kolektiva iz sovjetskih dana, i Hviču je razmjerno brzo pokupio Rustavi, ‘umjetni’ klub iz istoimenog grada osnovanog tek 2015., ali odmah s visokim ambicijama koje je htio graditi kombinacijom iskustva i talenta.
Već je tada Hviča bio poznat igračima Football Managera kao jedan od najboljih mladih talenata, ali u realnosti je njegov put bio preslika stare čerkeške poslovice o tome kako je bolje imati “duži kratki put nego kratki dugi put”. Za igrača koji je zahvaljujući brzom protoku informacija u današnjem svijetu već neko vrijeme bio prepoznat kao megatalent, Kvarachelia je dugo prolongirao svoj iskorak na najveću scenu; još se u ožujku ove godine našao u Dinamu iz Batumija, u koji je prešao kada je nakon ruske invazije na Ukrajinu dobio mogućnost slobodnog prelaska iz kazanjskog Rubina, gdje je proveo tri godine, u klub izvan Rusije.
Tu je situaciju iskoristio Napoli, koji je ljetos prošao kroz velike turbulencije nakon što su klub u istom roku napustile čak tri ikone i nositelja igre: kapetan Lorenzo Insigne, dokapetan Kalidou Koulibaly i najbolji strijelac u klupskoj povijesti, Dries Mertens. Navijače je posebno razočarao odlazak Insignea, koji je s 31 godinom na leđima prihvatio skupocjeni poziv iz MLS-a od Toronta. Nije tu samo bila stvar njegovih neospornih igračkih kvaliteta koje su i dalje na vrlo visokoj razini, već i njegova statusa u gradu koji pati od ‘svojih’ i često nosi breme grada, odnosno kluba koji je sam protiv svih. Insigne je bio njihov Il Magnifico, klinac iz zloglasnog napuljskog Frattamaggiorea koji se okolnim putem izborio za ključno mjesto u svom Napoliju, a onda i postao njegova glavna napadačka uzdanica.
Stvar se za De Laurentiisa dodatno zakomplicirala jer već neko vrijeme navijači gladni trofeja i uspjeha vlasniku zamjeraju indolentnost po pitanju jačanja momčadi. Ovaj rok i gubitak kostura i simbola ekipe prijetili su biti kap koja će preliti čašu, pogotovo zato jer je glas ulice počeo tvrditi kako je Aurelio sada više fokusiran na Bari, novu obiteljsku nogometnu akviziciju koja je ušla u Serie B, nego na Napoli.
A onda je stari lisac iz rukava izvukao asa Hviču, koji je ne samo u tako kratkom roku na noge podignuo stadion San Paolo, odnosno, sada preimenovan po božanstvu zvanom Diego Armando, nego i natjerao navijače da odmah vrlo brzo poklone njegovoj igri.
Kvarachelia igra nogomet po mjeri prosječnog zaluđenog Napoletana, i to je ono što njima znači više od puke činjenice da u prvih devet nastupa za klub već ima četiri gola i tri asistencije. Razlika je u tome što se on vidljivo trudi da svaki njegov potez bude što atraktivniji, a opet što korisniji; Kvaradona se ne zadovoljava pukom formom, već kao da je naumio od starta pokazati da, iako je klinac iz dalekog Tbilisija, savršeno dobro zna što je to tiraggiro, odnosno u tiraggir, kako na lokalnom dijalektu glasi naziv felšanog udarca u gornji kut gola.
Jedna od rijetkih kritika na Insigneov račun bila je ta da su suparnici u ovoj zadnjoj fazi u Napoliju dobrano prokužili njegove trikove, a da je njegov u tiraggir sve rjeđe prolazio. Kvarachelia iz tehničke perspektive ne radi nešto značajno drugačije, ali radi to naprosto puno brže, puno kvalitetnije i puno atraktivnije, uz nevjerojatnu sposobnost da to u kontinuitetu radi podjednako dobro i lepršavo. S njim na krilu i s ovom četom novih, mladih pojačanja poput Giacoma Raspadorija i Giovannija Simeonea, čitav Napoli ove sezone djeluje baš takav: brži, poletniji, ubojitiji.
To i je napuljski etos koji zna biti i usiljen i tvrdoglav, ali u njemu se sve pokušava odraditi na poseban način koji Napoletane, makar samo u njihovim očima, čini drugačijima od drugih. Jasno, Napulj je i grad u kojem se mitovi brzo grade, a Kvarachelia je uletio u ulogu nasljednika tamošnjeg božanstva. U svakoj toj priči ima pretjerivanja, ali i istine; u eri u kojoj se nogometni talent od samog starta uniformira i prilagođava tržištu, i u kojem djeluje kao da više nema nečega novog i naprosto drugačijeg, Kvaradona pokazuje da još uvijek ima mjesta egzotici i uživanju u nogometu.
