“Messi je najbolji igrač na svijetu”, odgovorio je novinarima Lorenzo Insigne na nezaobilazno pitanje uoči Napolijeva susreta s Barcelonom i prvog dolaska Argentinca na San Paolo. “Ali ne uspoređujem ga s Maradonom. Za nas je Maradona svet, ali je Messi u ovom trenutku najbolji”.
Naravno, za svakog je Napoletana Maradona Dios, božanstvo za koje se ne vuku usporedbe s ovozemaljskim bićima. Tako je uostalom i s klincem iz Frattamaggiorea, zagoljenog napuljskog kvarta naslonjenog na zloglasnu Scampiju. Postoji anegdota u kojoj je Lorenzo kao dijete preklinjao oca da mu kupi kopačke kakve je u to vrijeme nosio Ronaldo, onaj Ronaldo dok je sekirao sve njegove sugrađane u Interovu dresu, a stari je dugo oklijevao jer je tvrdio da mu ne trebaju drugačije od običnih crnih kakve je sam Diego nosio kada je Napoliju donio ona dva scudetta. Činilo se tada, doslovno i figurativno, da je Lorenzo prekratak da bi ikad dosegnuo takve nogometne visine i da bi te kopačke bile najbliže nogometnom božanstvu što će doći.
Nekih 20-ak godina poslije, Insigne o božanstvima priča kao Napolijev kapetan u kojeg navijači polažu ponajviše nade. Za njih, on će jedan dan biti Il Magnifico, a drugi običan kepec. Takvo što je je karakteristično za tu sredinu: svi nakon Diosa, u kojeg se ne sumnja, mogu u nekom trenutku dosegnuti status idola, ali isto tako mogu i pasti. Poput Gonzala Higuaina ili Maurizija Sarrija koji su ih izdali.
Kontrast njegove fizičke pojave (163 cm — sedam centimetara niži od, primjerice, Messija) i loptaškog umijeća stavljao je njegovu priču pod upitnik i prije nego što je počela. Čak i kada mu je Napoli dao drugu šansu i kada je konačno zaigrao za prvu momčad u gostima protiv Livorna, nakon čega ga je oduševljeno dočekalo cijelo susjedstvo bez da je išta na toj utakmici konkretno napravio, svejedno je ponovno morao lutati po niželigaškim posudbama kako bi konačna odluka prevagnula na njegovu stranu.
On je sitan u odnosu na konkurenciju, briljantan kada je os euforije na njegovoj strani i jednako letargičan i nesretan kada nije
Na jednom od tih putovanja susreo se i s ludim Čehom Zdeněkom Zemanom, koji je i sam imao što reći o dogmama i nepokolebljivoj vjeri; doduše, u svoj manijakalno predivni calcio fantastico. Insigne je u toj njegovoj Pescari, odnosno Zemanlandiji, postao dio luđakova nasljeđa, onog u kojem je izbrusio svoju igru s loptom u nogama. Tu je polagano postajao samo mali mag Il Magnifico, jer su loše strane i svima poznate nuspojave takvog napadačkog stila uglavnom išle na Zemanov račun.
U gradu koji neprekidno sanja novu titulu svaki se kiks i posrtaj doživljavaju dvaput intenzivnije, fatalističnije. Na svoj dan je Insigne zbilja fenomenalan nogometaš, pogotovo kad ga se oslobodi viška obveza i omogući mu da postane slobodan u svojim lutanjima na terenu. U tim trenucima djeluje kao da mu je sposobnost vrhunskog igranja nogometa naprosto urođena; kad se Insigne sjuri s loptom licem prema suparničkom golu, čovjek više ne razmišlja o tome koliko je igra oko njega generalno brza ili spora. Njegova vizija, kretanje, proigravanje i pronalaženje mjesta za plasiranje šuta stvarno djeluju nadahnuto.
Ni na nebu, ni na zemlji
“Stvar je jednostavna”, sažeo je Sarri uzlet igrača koji je pod njim bio dio blistavog napadačkog trozupca. “On se otresao nesigurnosti i efekta loših dana koji dolaze s glavnom ulogom u klubu iz rodnog grada.” Ta je njegova izjava, doduše, bila imalo ishitrena, jer znalo se vidjeti koliko se lako Insigne povuče za atmosferom, za ciljevima koje treba dostići, za dokazivanjem kako je on sposoban povesti momčad do njih. I dojmom i čistim brojkama golova i asistencija bio je Il Magnifico, poklopilo se to i s atmosferom u kojoj je Napolijev san o tituli trajao i služio kao sveći motiv, ali problem je što to ipak nije bilo dovoljno.
Jer dok iluzija traje, možemo je zvati magijom.
Tako je bilo i pod Carlom Ancelottijem na početku prošle sezone. Don Carlo po običaju nije želio previše petljati sa strojem koji očito funkcionira, ali je našao shodnim gurnuti Insignea više u sredinu i učiniti ga centralnom napadačkom figurom. Iluzija o utrci za naslov davala je znakove života tamo negdje do polovice jeseni, kada je i Insigne u 10 utakmica zabio sedam golova i dodao im tri asistencije. Ali kada je početkom studenog 2018. Napoli pao na treće mjesto i kada je postalo jasno da od sna ponovno neće biti ništa, Insigne više nije zabio do veljače i utakmice sa Sampdorijom. Istina, kasnije su ga zadesili i problemi s mišićem, ali u 18 odigranih utakmica do kraja te sezone Insigne je zabio samo triput i još triput asistirao.
Ove sezone, u kojoj je glasine o njegovu odlasku Ancelotti pokušao ugasiti tako što ga je imenovao prvim kapetanom, stvar je pukla puno ranije.
Insigne je također krenuo čudesno i to odmah u prvom kolu protiv Fiorentine, u kojem je od četiri Napolijeva gola zabio dva i još za dva asistirao, da bi u četvrtom kolu isto tako zabio i asistirao u utakmici protiv Leccea. A onda se sa slobodnim padom čitave momčadi, a i čitavog kluba ogrezlog u revolveraškom obračunu između igrača, u međuvremenu smijenjenog Ancelottija i predsjednika Aurelija De Laurentiisa, opet ugasio i Lorenzo. Magija je opet iščezla, pritisak i nesigurnost su postali preveliki, a ništa drugačije nije ni u ovoj situaciji ni na nebu, ni na zemlji pod Rinom Gattusom. Zabio je pet puta u prvenstvu i jednom u Ligi prvaka, uz isto toliko asistencija.
Ako ništa drugo, Insigne je prepoznatljiv simbol ovog kluba i grada, kakvim ga je okarakaterizirao i Gattuso, dajući do znanja da se momčad strukturira baš po njemu. On je sitan u odnosu na konkurenciju, briljantan kada je os euforije na njegovoj strani i jednako letargičan i nesretan kada nije.
Ona priča s dočekom nakon debija u Livornu ima i svoj prequel. Kad ga je na napuljskom aerodromu s tog puta dočekao otac, Lorenzo ga je davio s pitanjima sprema li mu se kakav doček u kvartu.
“Ne želim da budeš razočaran”, rekao mu je tata. “Ljudima je bilo drago i bili su vrlo ponosni, ali je sada kasno i svi su otišli spavati”. Bila je to simpatična mala laž kako bi Lorenzu iznenađenje i adrenalin bili veći; je li i u kojoj mjeri povjerovao u nju, to ne znamo. Kao što ne znamo ni je li Napoli povjerovao u priču da nema pretjerano puno šanse protiv Messija i Barcelone, sve kako ne bi ostao previše razočaran.
