Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Miris pravog nogometa

Vratila nam se Hrvatska nogometna liga. Napokon

Dva su tjedna prošla otkako su se mundijalski reflektori ugasili, a karavana napustila Rusiju. I dok mnogi još nariču o nedostatku adekvatnog i kvalitetnog nogometnog sadržaja, gašenjem jednih svjetala upaljena su druga. Ona neuglednija, pa i kudikamo slabija, ali koja su za pitanje razvoja nogometne kulture nemjerljivo bitnija od festivalske prirode tih velikih natjecanja.

Da, ovog je vikenda pomalo i nečujno počela nova sezona domaćeg klupskog nogometa.

Priča o hrvatskom klupskom nogometu ispričana je toliko puta i iz toliko kutova da djeluje kao da se zbilja nema za kazati više nijedna riječ. Obrađivanje HNL-a uglavnom podrazumijeva sijaset kritika i svih mogućih analogija o beznađu, bijedi i neugodi koje on sa sobom donosi. Naravno, sada se to može gledati i zrcaliti kroz izvanserijski uspjeh reprezentacije u Rusiji, pa će se sve te stvari gledati i s većim intenzitetom; doduše, ponajviše kod onih koji su tek sad postali ‘svjesni’ nogometa.

I mogla bi priča o hrvatskom klupskom nogometu biti okrenuta na to da je Rudeš otkinuo bod Dinamu iako je praktički kupio igrače s ceste, ili da je delegat te utakmice (bio) član skupštine jednog od tih dvaju klubova i osoba koja je, po svemu sudeći, bila spremna svojom (skupom) imovinom garantirati za Zdravka Mamića. Mogla bi, možda bi i trebala, ali uvjeravam vas kako takvih tema neće nedostajati u periodu do idućeg lipnja, dapače.

Sav taj mulj i sva ta nesreća, međutim, odvraćaju pozornost s jednog itekako važnog elementa koji početak sezone u sebi sadrži, i to na razini puno većoj od obične simbolike. U danima kada svi vole nuditi svoje viđenje nekakvog “zajedništva” koje, nemojmo se lagati, i nije baš autentično, hrvatski klupski nogomet predstavlja možda i jedini iskonski bastion one ‘prave’, nepatvorene nogometne kulture.

Autentična nogometna kultura marinira se u tom koktelu znoja, piva, dima i urina

“Čudan je to paradoks”, piše Nick Hornby u Nogometnoj groznici, “iako je tugovanje nogometnih navijača (a to jest stvarno tugovanje) privatno — svatko od nas ima individualni odnos sa svojim klubom i mislim da smo potajno uvjereni kako nitko od drugih navijača posve ne razumije zašto smo pogođeni jače nego itko drugi — prisiljeni smo tugovati u javnosti, okruženi ljudima čija je bol izražena u oblicima drugačijim od našeg vlastitog.

Hornbyjev fatalizam nije slučajno previše izražen, jer oni koji su osjetili što znači dijeliti otužno popunjenu tribinu, primjerice, pulske Drosine, Kranjčevićeve ili nekog drugog stadiona te proživljavati trenutke radosti i tuge sa svojim miljenicima savršeno jasno znaju za pomalo i patetični ceremonijal koji se proteže iz vikenda u vikend. Velika većina njih nije imala prigodu odabrati svoj klub, već im je on, kako i sam Hornby kaže, “prezentiran”, uglavnom tako što ih je roditelj počeo voditi na utakmice, usadivši im tako tu zarazu koja vremenom postaje nešto s čime se naučiš živjeti.

Slaba liga paradoksalno predstavlja i manju, ali i kudikamo čvršću zajednicu ljudi koji će na tribine doći po inerciji neke grupne terapije, s klubom koji u rezultatskom smislu jedino želi osigurati životarenje između vrha i dna ljestvice. Oni koji ni sami nisu sigurni što ih više dovodi na te neugledne tribine, osim da na neki pomalo i morbidni način dijele pripadnost i osjećaje koji su im urođeni. Kako bi rekao Dubravko Ivaniš, da na “stadion idu da se liječe”.

Zajednice koje se izgrade prateći hrvatske klubove predstavljaju iskonsku razinu praćenja i odanosti, s oscilacijama koje onda podrazumijevaju čitav spektar proživljenih emocija. Jer nema ljepše priče od one o ljudima koji su dijelili tribine Gradskog vrta dok su gledali kako se raspadnuti klub na sve načine grčevito bori za život, a sada doživljavaju da njihov Osijek deklasira Hajduk na otvaranju sezone. Negdje je na tim tribinama i dalje prisutna ona populacija ljudi koja je s klubom prošla od dna do vrha; u moru razdraganih fanova koji su se priključili kad je krenulo nabolje, oni lako uoče jedan drugoga i uz smiješak si namignu.

Nasuprot usiljenom narativu o zajedništvu serviranom pri pohodu reprezentacije do finala Svjetskog prvenstva stoji ono što je tadašnji Dinamov vratar Georg Koch svojevremeno nazvao “mirisom pravog nogometa”. Autentična nogometna kultura marinira se u tom koktelu znoja, piva, dima i urina, ona se gradi ondje gdje većina onih koji su u posljednjih mjesec dana pohitali pričati o nogometu ne bi nikad ni zašli.

I bilo kakve priče o promjenama, o značaju uspjeha i neuspjeha kreću upravo od tih ljudi — od navijača koji su elitistima i instant-fanovima gotovo pa životinjski karakteri, a čiji tribalizam s dna piramide zapravo definira generalno shvaćanje nogometa. Oni nam daju nadu da se za ovaj nogomet treba boriti i da on u ovoj državi ima smisla i na klupskoj razini. U onoj prvoj utakmici nakon pauze, kada se ljudi prvi put okupe na trošnim tribinama na kojima se okupljaju godinama, tada se osjeti da i u boli i u radosti koje dijele dok gledaju najčešće lošu igru leži sama srž nogometa.

Dobrodošla natrag, HNL.