U doba kad je argentinska reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Kataru jurnula prema finalu i tituli, Javier Milei tek je započinjao svoju kampanju za predsjedničke izbore. Jasno, predsjednička kampanja u takvoj naciji nezaobilazno uključuje i pitanje nogometa; Milei je kao dječak bio vratar i već je tad zbog svog karaktera imao onaj ‘popularni’ nadimak El Loco. Nogomet je u međuvremenu ostavio po strani zbog ekonomije, ali ga je politika punim krugom vratila natrag na pitanja oko stare strasti.
“Volim engleski stil, klubove kao tvrtke s izlistanjem na burzi”, odgovorio je u svom stilu samoprozvani “anarhokapitalist” Milei na pitanje TV voditelja o njegovoj viziji nogometa u Argentini. “Evo, Boca Juniors bi kao klub mogao biti prodan arapskom kapitalu, ili River Plate francuskom. Kojeg bi kurca nekog bila briga tko je vlasnik kluba ako pobijediš River 5:0 ili postaneš svjetski prvak? Ili ćemo nastaviti u smjeru ove bijede i nogometa slabije kvalitete?”.
Demantij je dobio razmjerno brzo, baš argentinskim osvajanjem titule svjetskih prvaka, ali Milei je tvrdoglavi luđak. Da, luđak, jer da vam netko nasumičan u, primjerice, kafiću počne govoriti kako su mu “klonirani psi sinovi” i oni koji mu redovito “daju političke savjete i s neba”, te kako bi legalizirao prodaju ljudskih organa, naprosto biste ga proglasili luđakom i krenuli dalje. No, za 56 posto osvojenih glasova liku koji zastupa takve ideje i čiji je simbol na mitinzima bila motorna pila kojom će “napasti državni aparat” mora postojati razlog.
Argentina je kontinuirani simbol luđački očajne ekonomske politike i niza ekonomskih slomova koji su kontinuirano pogađali one sa siromašnije strane spektra. Političari odmjerenog i umivenog stava, koji Mileija sada prokazuju kao ono što u srži i jest, luđaka, istovremeno su i oni koji su tako odmjereni i usmjerili Argentinu u taj kontinuirani kaos. Država je ionako luđačka, misli narod, pa kad je već bal, nek onda bude i maskenbal.
Milei je mogao vitlati oštricama svoje motorne pile, ali čini se kako je zaboravio na to da se u Argentini navijačka strast i poveznica s klubovima ne daju samo tako ‘prepiliti’
U moru odluka nakon izborne pobjede Milei se osvetnički i još agresivnije krenuo obračunavati s kritičarima baš oko stvari koje su mu se najviše spočitavale, a jedna od njih je ta ideja da nogomet u Argentini treba u potpunosti prepustiti tržištu i stranom kapitalu. Štoviše, po dolasku na vlast aktivirao je predsjednički dekret koji omogućuje da stavke koje on i njegov kabinet vide kao one od gorućeg interesa prioritizira kao temu za potencijalne reforme. Njegova stavka je jasna: nogometni klubovi, tradicionalno regulirani kao neprofitne udruge u kojima glas oko bitnih odluka demokratski posjeduju navijači/članovi, hitno trebaju postati Sociedades Anónimas Deportivas, odnosno, sportske tvrtke s ograničenom odgovornošću.
I baš kao što ga je oko onog ‘zaključka’ o nekvaliteti demantirao veliki uspjeh reprezentacije, tako ga je ovdje demantirao i sam narod.
“Klubovi pripadaju svojim navijačima”, izjavio je jedan gnjevni Bocin navijač, sudjelujući u nizu kontinuiranih prosvjeda protiv Mileijeve vizije. “Ovdje je riječ o čitavom toku misli koji kao krajnji cilj postavlja privatizaciju nogometa, baš kao što žele privatizirati vodu, plin, željeznice… sve. Žele samo da sve postane biznis, da Boca ne pripada više navijačima samo kako bi pripala njima kao poslovni projekt koji će prodati Kataranima, Arapima, kojem god vragu već žele prodati, i ako im to pođe za rukom, klubovi više nikad neće biti naši. Branit ćemo ih svojom krvlju.”
Otpor je od najranijih dana integriran u argentinsku kulturu. Nogomet, koji su u potkraj 19. stoljeća u zemlju doveli siromašni doseljenici iz Italije i najamni radnici iz Ujedinjenog Kraljevstva, oduvijek je bio i utočište za sirotinju. Taj međuodnos, pa i sukob između kapitala koji je indirektno donio nogomet u Argentinu i ljudi koji su ga onda otvorili masama i učinili svojim temelj je lokalne nogometne kulture, i rijetka društvena stavka koja nikad nije istrgnuta iz ruku naroda. Stara je misao, koja seže još od tih dana, u kojima su nadničari one rijetke slobodne trenutke po prašnjavim ulicama gradova i poljima kratili šutanjem lopte, da je nogomet prirodno vezan uz siromašne jer je “samo jedna krpena lopta dovoljna da barem 22 ljudi uživa u onome što donosi”.
I na tako satkanim temeljima gradila se cijela priča argentinskog nogometa. Tamo 1950-ih i 1960-ih, kad je politika također željela utjecati na nogomet, javila se snažna potreba da se navijači klubova samoorganiziraju i bore protiv vanjskih kvarnih utjecaja na njihov rezultat i renome. Kažu da iz tih godina, okarakteriziranih velikom korupcijom sudačke organizacije i nizom sumnjivih odluka, potječe i prva inkarnacija barras bravas, uličara koji su svoje zajedništvo iskazivali i na tribinama. Njihova je organizacija i (česta) toksičnost koju je donosila bila i snažan indikativ raslojavanja one izvorne argentinske radničke klase, što je pritisak politike te socijalnih i ekonomskih planova postajao veći.
Kako je to definirao nogometni kroničar David Goldblatt, nogomet je nastao kao simbol integracije tih siromašnih dijelova argentinskog društva s ostatkom nacije, ali je s vremenom postao i ogledalo njegove fragmentacije temeljene na sustavima vrijednosti.
Međutim, barras bravas i navijači u globalu su oni koji su to društvo branili, baš kao što su branili i svoje klubove. Generalni štrajkovi kasnih 1990-ih, uoči bankrota argentinske ekonomije, bili su možda podjednako logistički odrađeni preko ‘terenskog iskustva’ navijačkih skupina, naviknutih na brze reakcije kad to situacija nalaže, koliko i onoga što su donijeli sindikati. Politika, sa svojim snovima o kapitalnim inozemnim investicijama i maksimalnim liberaliziranjem tržišta kako bi ih privukla, dovela je naciju do katastrofe, pa i do trenutka kada je luđak s motornom pilom legitimni kandidat za predsjednika. Nogometni klubovi postali su neka vrsta utočišta.
Klubovi u Argentini pripadaju navijačima, i zato oni, koliko god tradicija rivalstva bila ogromna, nisu fokusirani samo na rezultat, već na ono što im klubovi donose zajednici. Jako puno njih posvećuje posebnu pažnju i pomoć onima koji si ne mogu priuštiti školovanje ili su izloženi teškom životu na ulicama.
U tom je kontekstu zanimljivo primijetiti kako je na lanjskim klupskim izborima u Boci pobijedio legendarni Juan Román Riquelme s programom koji se oslanjao na čuvanje tih vrijednosti narodnog kluba i demokracije u njemu. Njegov je rival bio ‘neoliberalni’ Andrés Ibarra, kojeg je podržavao i Milei. Njegova je kampanja bila građena na ljigavoj defamaciji Riquelmea kao onog koji svojim “komunjarskim” pričama ne donosi rezultat: razlika od 31 posto u korist čuvene igračke ‘desetke’ najbolje ocrtava to koje vrijednosti navijači stavljaju ispred svega.
Mileijeva politika se suštinski, osim kroz taj radikalni javni imidž, ne razlikuje od onih politika koje su narod odvele u propast. Priča o spasonosnom kapitalu, za koji se iznova pokazivalo da koristi samo malobrojnima, prolazila je svugdje osim u nogometu. Milei je mogao vitlati oštricama svoje motorne pile, ali čini se kako je zaboravio na to da se u Argentini navijačka strast i poveznica s klubovima ne daju samo tako ‘prepiliti’.
Jer u toj zemlji se često čini da je nogomet jedino što je narodu ostalo i što mu i dalje pripada.
