Tada se činilo da Lionel Messi, Gonzalo Higuaín, Ángel Di María — koji su svi te večeri bili praktički statisti — Rusiju mogu vidjeti samo na karti. Na poluvremenu te utakmice je Brazil već imao 2:0 golovima Philippea Coutinha i Neymara, a mjerenja televizijske gledanosti u Argentini pokazala su svu razinu tog razočaranja tektonskih razmjera.

Milijuni Argentinaca koji su se nadali nečemu, makar ni sami nisu bili sigurni točno čemu, na poluvremenu su kolektivno prebacili na finale brazilske mini-serije imena Mojsije i 10 zala. Više nije bilo ni tradicionalnog bijesa, upiranja prstima i prozivki; samo praznina. Usto su se igrači nakon poraza tek sakrili iza tihog vođe Messija, koji je obznanio kako igrači nemaju do daljnjeg namjeru davati izjave za argentinske medije iz razloga što su pustili priču o tome kako je Ezequiel Lavezzi uhvaćen s travom.

Bila je to svojevrsna prijelomna točka, jedna od mnogih, turbulentnog ljubavnog odnosa Argentinaca i njihove nogometne reprezentacije.

Gaúchosi suvremenog doba

Kada je 1535. španjolski kralj Karlo V. imenovao Don Pedra de Mendozu guvernerom Nove Andaluzije i poslao ga je u Južnu Ameriku, jedna od glavnih strateških točaka bila je uspostava vlasti nad zemljom koju su idealizirali kroz neupitna prirodna bogatstva. Mendoza je uistinu i došao do zemlje srebra, ali ondje je umjesto spokoja i prosperiteta pronašao tek bezgraničnu preriju koju su okupirala neprijateljski nastrojena plemena, ni približno kultivirana u odnosu na bogata carstva uspostavljena na području današnjeg Meksika ili Perua.

Iako su on i njegova ekspedicija zaslužni za osnivanje Buenos Airesa nakon istraživanja kanjona Srebrne rijeke (Río de la Plata), njegova ekspedicija neslavno je propala. Oslabljeni bolestima i sukobima s lokalnim domicilnim stanovništvom, kolonizatori su se čak okrenuli kanibalizmu kako bi preživjeli. Mendoza se na kraju pokušao domoći Španjolske kako bi objasnio situaciju, ali je umro na putu natrag. Sve što je od velikih snova i romantičnih vizija Argentine ostalo bilo je sedam konja i pet kobila koje su ostavili iza sebe.

Za španjolske kolonizatore je sve uvelike na kraju ispao mit, ali tih 12 životinja postale su simbol gaúchosa (pojednostavljeno rečeno, argentinskih kauboja): kulture koja će postati neizostavni dio argentinskog nacionalnog identiteta.

“Argentina je moj način izražavanja”, rekao je Messi, “i dao bih sve svoje rekorde samo da učinim ljude kod kuće sretnima”

Mnogo godina poslije, stvaranjem suvremene argentinske nacije kao multikulturalne zajednice izgrađene na leđima europskih doseljenika, pitanje nacionalnog identiteta rastrzanog između europskih i domicilnih utjecaja postajalo je sve aktualnije. Krajem 19. stoljeća u Argentini je živjelo više od 40.000 Britanaca — što je tada bila najveća populacija Britanaca mimo kolonija tadašnjeg Britanskog Carstva — a oni su, naravno, osim trgovine u tu zemlju donijeli i nogomet.

Sva previranja i građenja nacionalnog identiteta postala su od tog trenutka neizostavno vezana uz tu igru s loptom. Dok su Britanci nalagali konzervativni pristup igri, koji je pratio njihov rastući utjecaj na industrijalizaciju i urbanizaciju zemlje, Argentinci su težili odmaku ka svojim tradicionalnim vrijednostima. Bio je to nogomet pred-industrijske ere, onaj koji je Ricardo Lorenzo Rodríguez — urednik El Gráfica, nautjecajnijeg nogometnog časopisa u Južnoj Americi — smatrao nastavkom kulture gaúchosa. Prostor koji su ti hrabri konjanici zauzeli u izgradnji argentinskog nacionalnog identiteta sada su zauzeli nogometaši, čiji je lepršavi stil predstavljao jedinstveni odmak od nametnutih europskih vrijednosti.

Implodiranje u pobjedi

Rodríguez, poznatiji pod pseudonimom Borocotó, među prvima je tako pisao o nogometu kao kulturološkom fenomenu, uspoređujući distinktivni stil driblanja poznatiji kao La Gambeta s neustrašivim idealima gaúchosa. Uostalom, sam izraz gambeta je i dio terminologije preuzete iz kulture gaúchosa i predstavlja opis specifičnih kretnji noja u trku.

“Logično je”, pisao je Borocotó još 1928., “da se s godinama anglosaksonski utjecaj na nogomet gubi, a da ga mijenja kudikamo manje flegmatičan, discipliniran i metodičan latinoamerički stil”, oslonjen na “neukrotivi duh” iz kojeg je kasnije proizašla La Nuestra kao autentična argentinska nogometna škola. U potrazi za kolektivnim identitetom Argentinac je, potvrđivao je to i sam Borocotó, postao onaj koji podržava argentinski nogomet, bez obzira kakva mu je imigrantska pozadina.

Nogomet je postao samo produžetak, preslika njihove turbulentne povijesti. Baš kako je prvi vojni udar 1930. s generalom Joséom Félixom Uriburuom na čelu prekinuo 70 godina iznimno prosperitetne građanske vlasti i označio početak krize vlasti koja je smjenjivala vlade kao na traci, argentinski je nogomet kroz čitavu povijest bio ideološki rastrzan između suprotstavljenih struja, ali uvijek s tim romantičarskim idealom nacije predodređene na uspjeh koji je jednom doživjela.

Štoviše, njihova jedina dva svjetska trijumfa stigla su kroz dva dijametralno suprotna stila. Prvi, onaj 1978., izgrađen je na principima “ljevičarskog” nogometa Césara Luisa Menottija koji je bio manifestacija Borocotóva nogometnog ideala. “Možeš izgubiti utakmicu”, pričao je Menotti, “ali ono što ne smiješ izgubiti je dignitet koji izgradiš igrajući dobar nogomet.” Osam godina kasnije drugi svjetski trijumf je došao preko njegova trenerskog antipoda Carlosa Bilarda, nepopravljivog i surovog pragmatičara čija je mantra bila da je nogomet “pobjeda i ništa više”. Ta dva suprotna stila idealna su preslika argentinske polarizirajuće političke povijesti, ali s jednom bitnom, najbitnijom točkom u kojoj sve implodira — pobjedi.

Možda je upravo činjenica da se Argentina ekonomski raspadala i iznova gradila učinila nogomet medijem eskapizma. Nogomet je, uostalom, redovito pratio razdoblja karakterističnih argentinskih financijskih kriza; četiri godine prije prvog svjetskog trijumfa Argentina je upala u razdoblje ekstremne inflacije koja je 1979. rezultirala financijskim slomom.

Nastavno na to, 1987. — dakle, godinu dana nakon drugog naslova svjetskog prvaka — na svijet je u bolnici Garibaldi u središtu Rosarija došao Lionel Messi, istog dana kada je diljem Argentine izvršeno čak 15 bombaških napada kao odgovor na izvanredno stanje koje je uveo tadašnji predsjednik Raúl Alfonsín. Do 2002. i još jednog financijskog sloma Argentina je toliko već bila umorna da je čak ni nogomet više nije mogao uzbuditi. Reprezentacija je te 2002. u Koreji i Japanu ispala već u grupnoj fazi, ali slično kao i nakon Belo Horizontea, odgovora nije bilo.

Revolver na Messijevu čelu

Ni danas situacija nije pretjerano drugačija. Mjesec dana prije odlaska reprezentacije u Rusiju tamošnji je ministar financija najavio početak pregovora s Međunarodnim monetarnim fondom oko paketa financijske pomoći u iznosu većem od 30 milijardi dolara, sve s ciljem ekonomske stabilizacije. Istovremeno je na ispraćaj reprezentacije stigao predsjednik države Mauricio Macri, inače bivši predsjednik Boca Juniorsa, što je još jednom demonstriralo tu neraskidivu vezu nogometa i argentinskog društva. Baš kao što svaki period depresije prati (kratki) period prosperiteta, tako i svako razočaranje zamijeni nova euforija i nova velika očekivanja, bez obzira na realno stanje stvari.

Ali iako je predsjednik Macri tada u obraćanju koje je prenošeno uživo na televiziji naglasio kako “ne trebaju vjerovati u priče da su gubitnici ako se ne vrate s trofejem”, povijest govori da će tako upravo i biti. Štoviše, najprominentniji članovi ove momčadi poput Higuaína, Di Maríje, pa čak i Messija su takvima već i potretirani. Higuaín je zbog svojih promašaja u finalima bio meta gotovo pa fizičkih napada, poput onog kada je rasprava oko promašenog jedanaesterca u finalu Cope Américe skoro rezultirala masovnom tučnjavom ispred noćnog kluba. Di María je zbog internetskog linča kojem je bio izložen tijekom ovih očajnih kvalifikacija čak morao potražiti pomoć psihologa: “Zahvaljujući razgovoru s njim shvatio sam koliko je lako izrugivati se i vrijeđati s one strane ekrana”, rekao je igrač Paris Saint-Germaina.

A onda je tu Messi.

Za cijeli svijet možda i najbolji ikada, ali za dobar dio Argentinaca on predstavlja izvanzemaljca u negativnom smislu. Kultura izgradnje nacionalnog identiteta kroz nogomet i tretmana nogometaša kao novovjekovnih gaúchosa, onih koji će ih voditi do pobjede i kada je najteže, ne ide dobro s nogometnom kulturom koja podrazumijeva da najbolji nogometaši idu u obrnutom smjeru od onih kolona imigranata koje su izgradile Argentinu. Činjenica da je njihov najbolji izdanak od Diega Maradone zapravo proizvod, kreacija neke druge nogometne kulture kada je državu napustio sa završetkom osnovne škole, samo podržava taj sentiment. Iako je po priznanju svojih suigrača svaki od poraza u kojima se žrtvovao za reprezentaciju doživljavao izrazito emotivno, što je na njega ostavljalo čak i fizičke posljedice poput povraćanja tijekom utakmica.

“Argentina je moj način izražavanja”, rekao je Messi jednom prigodom, “i dao bih sve svoje rekorde samo da učinim ljude kod kuće sretnima”.

A o tome koliko odnos Argentine sa svojim nogometašima može biti toksičan i na rubu patologije možda najbolje govori izjava izbornika Jorgea Sampaolija uoči puta u Rusiju u kojoj kaže da Messi “…ima revolver zvan Svjetsko prvenstvo. On mu je postavljen na čelo i opalit će ako ga ne osvoji.”

https://www.youtube.com/watch?v=NU2VXpAXgHU