Finale Svjetskog prvenstva spominje se kao jedinstvena prigoda u životu svakog nogometaša i nogometašice, i ono to stvarno i jest. No, za reprezentativke SAD-a ta čast i ne djeluje baš toliko unikatnom. Za tu ekipu završnice Svjetskih prvenstava ispadaju nešto što je gotovo običan dan u uredu, norma koja se — koliko god to nesuvislo bilo pomisliti u kompetitivnom sportu — naprosto mora ispuniti. Ako danas u finalu pobijede Nizozemke, to će Amerikankama biti četvrti put na krovu svijeta, čime će dodatno odmaknuti Nijemicama koje su uspjele biti na tronu dvaput u svojoj povijesti. Usto su Amerikanke igrale još jedno finale, koje su 2011. izgubile od Japanki, a uspjele su biti i triput završiti kao trećeplasirana ekipa.
Zapravo, priča o Svjetskom prvenstvu nogometašica uvelike je priča o reprezentaciji Sjedinjenih Američkih Država.
Povijest je dosad vidjela tek sedam održanih turnira u ženskoj kategoriji, a prvi, odigran u Kini 1991., osvojile su upravo Amerikanke, pobjedivši u finalu Norvešku 2:1. Upravo je to izdanje najbolje ilustriralo stigmu i razliku koja je toliko dugo držala ženski nogomet u sjeni: tadašnja kapetanica SAD-a April Heinrichs naknadno je izjavila kako su nogometne vlasti insistirale da se utakmice igraju dvaput po 40 minuta jer su se bojali da će igračicama “otpasti jajnici” ako budu igrale tih dodatnih 10 minuta. Općenito je taj turnir bio tek nešto čemu se treba dati prostora, kao nešto izopačeno i neprirodno. Čak nisu vlastodršci željeli nazvati to Svjetskim prvenstvom, već je turnir službeno nazvan “Prvi FIFA-in svjetski turnir ženskog nogometa za M&M kup”. Ako se već mora, onda neka barem zaradimo od brendiranja.
Otad se promijenilo i puno i malo po pitanju ženskog nogometa. On danas može rušiti rekorde gledanosti, ali će stigma svejedno i dalje biti prisutna. I baš je taj učinak Amerikanki s jedne strane priča o razvoju ženskog nogometa, ali i lekcija o tome kako se treba boriti za sebe i vrijednosti u koje se vjeruje.
Kada se taj inauguralni turnir u Kini odigrao, Alex Morgan je bila dijete od godinu i pol dana. Danas će istrčati na Parc Olympique Lyonnais u svom drugom svjetskom finalu u karijeri, kao zvijezda svoje momčadi uz Megan Rapinoe, kojoj je ovo treće finale nakon osvajanja turnira 2015. i drugog mjesta 2011.
“Osjećaj je da moramo biti skromne u svojim uspjesima i da eto, smijemo slaviti ali ne baš previše ili s nekakvim ograničenjima”
Njih dvije nisu samo najbolje igračice trenutno najbolje reprezentacije na svijetu; one ujedno i nastavljaju ponosnu liniju američkih nogometašica koje su svjesne pozicije u kojoj se nalaze one same, kao i sport kojim se bave. Svjesne su svih spočitavanja, ismijavanja, pa čak i otvorenog prijezira; ali one ne odabiru ni u jednom trenutku reći da nije na njima da se bave tim nenogometnim stvarima i komentarima, već da su tu “kako bi igrale nogomet”. Ne, za njih je nogomet i njihova izvanredna sposobnost igranja istovremeno i medij kojim se žele otvoreno obračunati sa svom mizoginijom i diskriminacijom koja ih okružuje.
Prije nego što će dvama pogocima odvesti svoju momčad u polufinale Svjetskog prvenstva, Rapinoe je bila podložna kritikama američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se u tako delikatnom trenutku osvrnuo na njen raniji komentar kako “nema namjeru ući u Bijelu kuću” dok u njoj stoluje čovjek koji širi stavove usmjerene protiv društvenih manjina, uključujući i LGBT zajednicu. Sama Rapinoe je otvoreno gay, što je javno objavila upravo nakon odigranog finala Svjetskog prvenstva 2011., baš kao i njene suigračice Tierna Davidson, Adrianna Franch, Ashlyn Harris i Ali Krieger. Trumpovi komentari je očito nisu previše uznemirili, dapače: Rapinoe je nakon utakmice bocnula sve koji su otvoreno protiv njenih stavova kroz zajebantsku izjavu kako je “nemoguće osvojiti turnir bez homoseksualnih osoba u momčadi”.
Za nju takvi komentari nisu problem, jer ona koristi činjenicu da je zaista sjajna nogometašica kako bi iskoristila svoj utjecaj i stala na stranu svih onih koji svoj glas uslijed straha i diskriminacije ne mogu imati, bez obzira ticali se njihovi problemi nje osobno ili ne. Tako je 2016. kleknula pri izvođenju himne kako bi pred milijunskim auditorijem skrenula pažnju na prosvjede protiv sistemskog rasizma i policijske brutalnosti u SAD-u, prateći primjer Colina Kaepernicka, tadašnjeg quarterbacka San Francisco 49ersa.
“To je pitanje toga kakva osoba želite biti”, izjavila je tada. “Za sebe, ali i u širem kontekstu svoje zemlje i svijeta. Ja želim da ljudi poštuju tko sam i što sam: gay, žena, profesionalna sportašica, što god, i upravo to je ono što je i Colin napravio.”
Rapinoe zbog lakše ozljede nije mogla igrati u polufinalu, u kojem su Amerikanke pobijedile Engleskinje 2:1, ali da se njen izostanak ne reflektira na konačni rezultat pobrinula se upravo Morgan, koja je preuzela kapetansku vrpcu i teret postizanja golova. Njen pogodak u 31. minuti za konačnih 2:1 proslavila je imitiranjem ispijanja šalice čaja, što je u javnosti shvaćeno kao aluzija na Bostonsku čajanku i zbog toga je izazvala niz kontroverzi i komentara upakiranih u stav da je nedolično vidjeti takvo ponašanje, pogotovo od djevojki koje bi eto, trebale biti skromne i zahvalne.
No, Morgan se nije poklopila ušima, već je javno istupila i rekla zbog čega ona ne misli da je to bilo kakav problem.
“Vidite muškarce na velikim turnirima kako slave golove grabeći se za muda”, izjavila je nakon tog niza kritika. “Osjećam kao da je to posljedica dvostrukih mjerila koja vrijede za ženski sport. Osjećaj je da moramo biti skromne u svojim uspjesima i da eto, smijemo slaviti ali ne baš previše ili s nekakvim ograničenjima”.
Sama Morgan je inače i autorica niza dječjih knjiga zajedničkog imena The Kicks, u kojima pokušava pomoći djevojčicama koje imaju želju zaigrati nogomet da se othrvaju stigmama i bez straha krenu u bavljenje nogometom. Svjesna je pritom kako je diskriminacija u nogometu samo posljedica opće diskriminatorne politike protiv žena, pa je iz tog razloga bila dio CNN-ova serijala Girl Rising, o ženskim pravima i udaru na njih u državama diljem svijeta. Tom prilikom se Morgan oglasila otvorenim pismom, koje završava s mišlju kako je “važno da mi kao žene ustanemo za svoja prava i pokažemo snagu koju vjera u sebe nosi za žene bilo gdje”.
Institucionalnu borbu protiv diskriminacije Rapinoe, Morgan, Carli Lloyd i ostatak suigračica vode kroz nastavak one čuvene borbe za bolje uvjete u odnosu na muške kolege. Pritom se često pokušava pogrešno prikazati da one općenito žele jednak novac kao, primjerice, Cristiano Ronaldo, Lionel Messi ili Neymar, a zapravo im je namjera ukazati na to da distribucija novca iz fonda Američkog nogometnog saveza ne ide u skladu s kriterijima uspješnosti, a ni gledanosti.
Po rezultatima se dvije momčadi ne mogu mjeriti, pošto je muškoj selekciji najveći uspjeh — osim trećeg mjesta na inauguralnom turniru 1930. — četvrtfinale SP u Japanu i Južnoj Koreji 2002.. Gledanost je dosegnula podjednaku razinu 2015., kada je žene prosječno gledalo nešto manje od 26.000 gledatelja u odnosu na nešto više od 32.000 koliko je gledalo njihove muške kolege. Ako je tih 6.000 ljudi razlike dovoljno da se opravda ta ogromna razlika u subvencijama između muške i ženske selekcije, onda nemamo o čemu baš ozbiljno pričati.
Ukazivanje na nejednakost nije stalo samo u granicama svoje zemlje, već su Amerikanke uoči početka ovog Svjetskog prvenstva javno prozvale i FIFA-u zbog manjka adekvatnih sredstava uloženih u razvoj ženskog nogometa. Rapinoe se u ime ekipe posebno se osvrnula na činjenicu da je najveća utakmica najvećeg turnira ženskog nogometa zbijena na isti dan kada se odigravaju i dva finala kontinentalnih muških turnira, Copa Américe te Gold Cupa.
“Ako im je stvarno stalo do razvoja ženskog nogometa, bi li onda dopustili da financijska nejednakost raste? Bi li organizirali čak tri različita finala na isti dan? Ne, ne bi”, izjavila je tada. “To je ono što podrazumijevamo pod razinom brige: ženski nogomet treba pozornost na detalje i najbolje umove koje imamo u ovoj igri kako bi mu pomogli da raste sa svakim novim danom.”
One se ne boje ići protiv establišmenta, pa čak i svog predsjednika koji ih je optužio za “nepoštivanje svoje zemlje”. Rapinoe je više puta dala do znanja da je ova njihova borba otresita baš iz razloga što se bore za prava svih njenih građana, bez obzira na to jesu li njihovi problemi vezani uz sport ili društvo u cjelini. To je dala do znanja još 2011. tako što je na utakmici grupne faze Svjetskog prvenstva protiv Kolumbije proslavila pogodak urlajući u mikrofon tekst Born In The USA, kultne pjesme Brucea Springsteena koja kroz ironični refren ukazuje na probleme u američkom društvu.
Njihove sjajne nogometne predstave, pa i možebitno slavlje u današnjem finalu Amerikanke koriste kako bi svojim utjecajem ne samo skrenule pozornost, već i direktno pomogle ukazati i riješiti na te goleme probleme s kojima se različite društvene manjine susreću. Njihovi muške kolege pritom šute na mnoge stvari; ironično je, primjerice, da Amerikanke pehar svjetskih prvakinja mogu podignuti baš na francuskom tlu, u zemlji čiji se ozbiljni problem sa sistemskim rasizmom itekako reflektira i na tamošnju mušku nogometnu reprezentaciju. No, oni na to ne reagiraju u strahu od institucionalne odmazde, pa bi im ova priča koja se odvija i na njihovom tlu mogla dati više nego solidnu uputu o tome što znači imati muda čak i kada ih nemate doslovno.
Baš kao što bi Amerikanke mogle dati lekciju, primjerice, Luki Modriću i društvu u ‘kockicama’ iz Rusije, koje ni taj veliki i zasluženi nogometni trijumf nisu ijednom riječju iskoristili da bi podignuli glas protiv korupcije ne samo u hrvatskom nogometu, već i u cjelokupnom društvu.
Dok se Amerikanke bore za glas malih nogometašica i djevojčica tako što se ne libe udariti i na samog Trumpa, hrvatski se reprezentavci i njihov izbornik i dalje stavljaju u službu jeftinog PR-a politike koja istovremeno odobrava huškačku retoriku protiv svih oblika društvenih manjina u državi. Zamisliti da se Modrić javno obrati predsjednici i kritizira je zbog… pa, bilo čega, ravno je zamisliti da padnu sjekire s neba. Amerikanke su tu da ne samo njima, već i svima nama, jasno pokažu što znači imati muda — odnosno, jajnike — i stati pred sile mraka.
https://www.youtube.com/watch?v=lZD4ezDbbu4
