U cilju borbe za jednakost spolova, Ujedinjeni narodi su iznijeli podatak da na godišnjoj razini Lionel Messi zaradi 84 milijuna dolara. Za usporedbu, 1.693 nogometašice iz sedam najvećih ženskih liga svijeta skupa zarade gotovo dvostruko manje od njega — 42,6 milijuna dolara. Naravno, UN nije ni prvi ni zadnji koji se oglasio o toj temi, jer je posebno aktualna postala ovog ljeta s održavanjem Svjetskog prvenstva u Francuskoj.
I naravno da svaki normalan čovjek misli kako dvije osobe moraju biti plaćene jednako ako jednako obave isti posao, bez obzira na spol, rasu, nacionalnost ili dob. No, kakva je ustvari nejednakost spolova u nogometu o kojoj se toliko priča?
Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, pripadnice američke nogometne reprezentacije tužile su svoj nogometni savez zbog zanemarivanja problema nejednakosti plaća između spolova. Došle su do zaključka da bi za 20 hipotetskih prijateljskih utakmica u kojima bi ostvarile isto toliko pobjeda igračice dobile po 99.000 dolara, dok bi za isti uspjeh pripadnik muške selekcije dobio 263.320 dolara. Isto tako, naglasile su financijske benefite koje, u usporedbi sa njima koje su aktualne svjetske prvakinje, ima muška selekcija koja nije došla dalje od osmine finala na SP-u još od 1930.
Da biste usporedili svoju zaradu s Messijevom, nije dovoljno igrati nogomet; morate ga igrati toliko dobro koliko ga igra Messi
Budući da nogometašima novac od saveza nije garantiran kao nogometašicama, već da bi ga dobili moraju biti pozivani na okupljanja i zaigrati te utakmice, pojavila su se potencijalna rješenja koja su dovela u pitanje spremnoste igračica da, uz benefite, prihvate i takve rizike jednakosti. Koliko su spremne na ‘negativne’ strane najbolje je rekla kapetanica Megan Rapinoe nakon što su izašle u javnost s tužbom.
“Mislim da je u redu da su kompenzacijske strukture malo drugačije”, ustvrdila je Rapinoe, ukazivajući i na drugačiju strukturu ligaških natjecanja gdje igraju žene i muškarci.
Ipak, priča je puno dublja od toga.
Milijuni i milijarde
Činjenica je kako je Francuska, kao svjetski prvak iz 2018. u muškoj konkurenciji, od FIFA-e dobila 38 milijuna dolara iz ukupnog fonda od 400 milijuna koliko je FIFA odvojila za momčadi, dok će prvak u ženskoj konkurenciji za osvajanje ženskog aktualnog SP-a dobiti četiri milijuna eura (od ukupno 30 milijuna dolara nagrade). I to je ono što je mnogima trn u oku, a čak se i u spomenutoj tužbi navodi taj podatak. Gledajući apsolutne brojke, razlika je uistinu ogromna, iako su prvakinje ustvari dobile 13 posto ukupnog kolača, dok su prvaci uzeli 9,5 posto.
No, pravo pitanje nije kolika je razlika, nego zašto uopće postoji razlika u nagradama?
Odgovor je vrlo jednostavan i trebao bi biti logičan. FIFA je poslije završetka prvenstva u Rusiji objavila kako je cijeli ciklus generirao prihod od čak 6,4 milijarde dolara. Ista ta organizacija je za posljednje žensko svjetsko prvenstvo izašla u javnost s brojkom za prihod od 73 milijuna dolara, a za prvenstvo i cijeli ciklus kvalifikacija od 2019. do 2022. FIFA očekuje prihod od 131 milijun dolara. Ako to ponovno pretvorimo u relativne brojke — od ukupnog prihoda za posljednje prvenstvo muške reprezentacije su natrag dobile manje od sedam posto u obliku nagrada, dok se predviđa kako će ženske reprezentacije za aktualno prvenstvo dobiti oko 23 posto od iznosa prihoda.
Osim tih brojki, FIFA mora izbaciti i podatke o gledanosti. Kako ne bismo lutali u kriterijima koji u mjerenju gledanosti često znaju biti različiti, obje brojke dolaze od FIFA-e i mjere gledateljstvo koje je gledalo finale svjetskih prvenstava 2010. za muškarce, odnosno 2011. za žene, barem 20 minuta u komadu.
Ispred malih ekrana, po toj metrici, finale ženskog finala skupilo je 248,5 milijuna ljudi diljem svijeta. Za muški ogled, tada Španjolske i Nizozemske, ispred svojih televizora naguralo se preko 2,2 milijarde ljudi. Doduše, u Americi je žensko finale 2015., u kojem su se Amerikanke okitile zlatnom medaljom, uistinu srušilo rekorde gledanosti nogometa, ali to je bila iznimka. Prema mjerenjima po Nielsenu, utakmice američke muške selekcije na SP-u dvostruko su gledanije od utakmica ženske selekcije. Kada se iz jednadžbe izbace svjetska prvenstva, ta brojka skače s dva na četiri puta gledanije prema istom mjerenju.
Uspjeh iz 2015. je, prema grafici koju je izradio The New York Times, podignuo žensku reprezentaciju iznad muške prema ostvarenom profitu u jednoj godini. No, treba biti jako oprezan s interpretacijom: iako ona pokazuje da je ženska selekcija prvi put u zadnjih šest godina prestigla mušku, iz trenda se jasno vidi da je ta 2016. bila ogromna anomalija. A ako se pogledaju detalji brojki iza te grafike, vidimo i i zašto znači vrlo malo.
Trend popularnosti
Za početak, kako je naglašeno i u tekstu članka, u profit koji je prikazan na grafu nije uključen dio novca od sponzora i televizijskih prava. To nema logike, jer temeljno je uključiti najznačajnije iznose u proračun. Ali zato je u konačnu brojku uključena osmeroznamekasta dolarska cifra koju je savez uprihodio zbog održane pobjedničke turneje s nogometašicama u 10 gradova. Događaj potpuno izvan svega onoga što savezi inače rade je uključen, a ono standardno je zanemareno. Koliko to smisla ima i koliko su vjerodostojni podaci iz grafa, a koliko je prihvaćeno samo ono što se želi uzeti u narativ, to ostavljam vama na prosudbu.
S druge strane, u mnogim razgovorima o temi jednakosti plaća naglašavan je i nedostatak kvalitetnog marketinga — kako pisanih medija, tako televizije i nogometnih organizacija. Često su upravo TV emisije te koje sa velikim slaganjem prenose “borbu za jednakost”, a da pritom tijekom cijele godine nisu imali nijednu vijest ili prilog vezan za ženski sport, pa da ga možda približe ljudima.
Zašto nemaju? Zato jer ženski sport ne donosi dovoljno prometa.
Sport ne postaje zanimljiv ljudima zato jer su zvijezde u njemu plaćene ogromnim iznosima, već zvijezde u nekom sportu imaju velike plaće kao posljedicu činjenice da je sport interesantan širokim masama. Ljudi posjećuju, gledaju, te su voljni dati novac nečemu zato jer ih to zanima. Stoga možemo pogledati posjećenost dviju američkih liga — MLS-a i NWSL-a, najviših rangova muškog i ženskog ligaškog nogometa u SAD-u.
Zbog razlike u kapacitetima stadiona, količnu gledatelja je najbolje prikazati preko popunjenosti, budući da se u prosjeku kapacitet stadiona u MLS-u kreće oko 22.000, dok je u NWSL-u (National Women’s Soccer League) kapacitet oko 11.000 gledatelja. Kao što vidimo iz grafa, stadioni MLS-a su godinama unatrag gotovo konstantno rasprodani, držeći popunjenost stadiona u prosjeku na (čak) 92 posto. Čak je i ženska NWSL solidno popunjena, s dva pada zbog ulaska novih klubova s prevelikim kapacitetima stadiona.
No, trend popularnosti svakako nije uzlazan kako se voli često spominjati, već blago silazan. Čak i ta popunjenost se može dalje razbijati na faktore da su ulaznice značajno jeftinije, da se dobar dio ulaznica besplatno podijeli u svrhu popularizacije, da imaju duplo manje stadione koje je lakše ispuniti, ili da u sezoni igraju gotovo četiri puta manje utakmica od muškaraca, što znači da je svaka utakmica vrlo bitna i samim time bi trebala biti uzbudljivija za gledatelje.
Kvaliteta igre
Na kraju se sve velikim dijelom vjerojatno svede na kvalitetu igre prezentiranu na utakmicama. Kada ženska reprezentacija SAD-a izgubi 5-2 u trening utakmici protiv FC Dallasove U-15 selekcije, ili kada na pripremama za Olimpijske igre Matilde (australska ženska reprezentacija) izgube 7:0 od mlađih kategorija lokalnih Newcastle Jetsa, onda se mora javiti i pitanje kolika je razina zabave koju one mogu proizvesti za široke mase, pa samim time i koliko će ljudi doći ispratiti ili barem upaliti prijenos njihove utakmice, što može generirati novac koji će završiti u džepovima igračica.
Pogotovo je problematično uspoređivati osvajanje ženskog svjetskog prvenstva sa uspjesima muških i stavljati ih na istu razinu uspjeha, kao što se to radi u slučaju SAD-a.
No, barem za vrijeme događaja poput ovog Svjetskog prvenstva nogometašice mogu dobiti dovoljno veliku pozornicu da prođu kroz još jednu bitku za pridobivanje publike na svoju stranu. To je vrijeme kada i mediji obrate malo pozornost i na njih. Ako pratite popularne američke sportske portale, sigurno ste više bili obasuti vijestima o ženskom SP-u nego o južnoameričkoj Copi ili, pogotovo, Afričkom kupu nacija.
Nitko ne bi trebao imati nešto protiv promoviranja ženskog sporta, pružanja podrške ili institucionalnog ulaganja kroz redistribuciju barem dijela onog novca koji FIFA zaradi na muškim natjecanjima, kao što se ulaže na grassroots razinu. Sport kao društvena aktivnost je koristan za širu društvenu zajednicu i svaki način uključivanja je dobar, a na kraju svaka reklama za nogomet privlači nove korisnike. Fantastično je što se barem za vrijeme Svjetskog prvenstva dio velikih organizacija ‘budi’ i bodri igračice pokazujući da je to dobar put za razvoj ženskog nogometa. Ali prijetnja igračica bojkotom, tužbe i kategorički zahtjevi za nešto što nema osnove po mjerljivim parametrima nemaju veze s razvojem sporta i idealima.
Riječ je samo o novcu — i to o aspiracijama prema dijelu financijskog kolača koji, objektivno gledano, nisu zaradile. Možda u budućnosti budu stvoreni uvjeti u kojima će jednake apsolutne plaće bez obzira na spol u sportu poput nogometa postati realnost, ali ovo što se trenutno komunicira javnosti kao zahtjev nema puno veze s jednakošću.
Prvi preduvjet za jednaku plaću je jednako — ili barem približno jednako — obavljen posao. Da biste usporedili svoju zaradu s Messijevom, nije dovoljno igrati nogomet; morate ga igrati toliko dobro koliko ga igra Messi. Sve drugo, posebno ako kao metodu borbe uzmete bojkote i tužbe, klizi u zloupotrebu nogometa zbog vlastitog džepa, opasno se odmiče od sporta i ugrožava ideal s kojim se kreće u ovu priču.
