“Ne boj se, druže, ovo je zbog sigurnosti”, poručuje mi uz smješak taksist Erwan dok iznenada pritišće dugme za zaključavanje svih vrata na vozilu tijekom vožnje od pariškog aerodroma Charles de Gaulle prema centru grada. Taj mi je manevar djelovao više kao mali pokušaj teatralnosti nego realna nužda, iako je okruženje kroz koje smo se vozili djelovalo malo ‘tvrđe’. Erwan kao da je zapravo želio iskoristiti trenutak da zapodjene razgovor o društvenim problemima u Parizu i Francuskoj; o kontrastu između blještavila centra grada i raspadajućoj izoliranosti zloglasnih predgrađa, banlieuea. “Ali dobro, ti kao turist ionako nemaš razloga lutati takvim dijelovima grada”. Erwan se prevario.
Pariz je fascinantan po tome što su krajnosti praktički nasumične i nagle. Ne treba vam prijeći ogromni put da biste od čuvenog Montmartrea, preplavljenog turističkim zamkama i hordama pogubljenih američkih turista, došli do lokacija kao što je Porte de la Chapelle. Kad domaćima kažete da želite ciljano uzeti metro liniju broj 12 i krenuti u taj predio, gledaju vas sa čuđenjem; po mnogima je to križište i izlaz s ogromnog Boulevard Périphérique koji definira granice pariškog prstena jedna od tih, pa, neuglednijih lokacija.
I dok čekam metro, sa zidova stanice ispraćaju me veliki reklamni panoi za stadionske ture po Parku Prinčeva. Jasno, Paris Saint-Germain dominira nogometnim horizontom grada kao simbol tog blještavila zbog kojeg je Tom Waits svojedobno Pariz opisao kao “grad koji nije za čovjeka”. No, put sjeverno kroz La Chapelle dalje prema Saint-Ouenu i zloglasnom départementu 93 Seine-Saint-Denis ujedno je i put do alternative tom glamuru.
“Ljudima je ta priča obično najinteresantnija”, kaže mi Paul, šef PR odjela u Red Star FC-u. “Često nas se spominje samo kad treba napraviti nekakav kontrast s PSG-om, ali ovaj je klub puno više od toga”.
“Za nas je Red Star zajedničko dobro koje ne smije biti žrtvovano na oltaru profita. Obranom Red Stara štiti se i drugačija vizija onoga što nogomet danas predstavlja”
Red Star FC osnovan je još 1897., što ga čini službeno četvrtim najstarijim francuskim nogometnim klubom. Neslužbeno, ta je pozicija također relativna, pošto za niz klubova — počevši s najstarijim, Le Havreom — nije lako utvrditi radi li se o datumu osnivanja nogometne sekcije ili općenito sportskog društva. Bilo kako bilo, Red Star je pionir nogometne tradicije u Parizu, a njegov osnivač je ni manje ni više nego jedan od pionira ideje nogometa narodu, veliki Jules Rimet. Ime nema veze s političkim idejama, već ga je klubu dala izvjesna Miss Jenny, klupska ‘kuma’, i to po kompaniji Red Star Line koja se bavila prijevozom robe i ljudi iz Europe u Sjedinjene Američke Države.
Klub je od 1920. do 1934. klub čak četiri puta osvajao Coupe de France, a bio je i jedan od osnivača profesionalne Ligue 1. Tih je 1920-ih dao i niz francuskih reprezentativac; na Olimpijskim Igrama u Parizu 1924. Red Star su predstavljala trojica igrača, uz još trojicu iz lokalnog rivala po imenu Olympique de Paris, s kojim se Red Star dvije godine kasnije stopio. U klubu je dvije sezone uoči izbijanja Drugog svjetskog rata proveo i Helenio Herrera, dok je Red Star kao zadnju postaju svoje karijere odabrao i Safet Sušić 1992. No, dotad su slavni dani i trofeji već odavno bili iza Red Stara; dapače, posljednji je put u elitnom razredu francuskog nogometa boravio još davne 1975., pet godina nakon što je osnovan PSG. Danas igra trećeligaški Championnat National, iz kojeg mu je lani za dlaku izmaknula promocija u Ligue 2.
Put do Stade Bauera, kako se zove stadiončić u srcu Saint-Ouena nazvan po lokalnom liječniku, služi danas i kao slikovit prikaz zajednice iz koje klub potječe. Orijentiratirajući se prema reflektorima koji se izdižu iznad kvarta, nalijećem na ulični pano koji priča priču o kvartovskoj povijesti. U pitanju je tradicionalno radnička četvrt, poznata po velikoj imigrantskoj populaciji; na širem području tog départementa 93 doseljenici danas čine 36 posto stanovništva, a u 11 od ukupno 40 ‘komuna’ prosjek nezaposlenih premašuje 20 posto.
Saint-Ouen i okolica su nakon deindustrijalizacije kolokvijalno bili poznati kao pariški “supermarket droge”, ali stvari se vidno mijenjaju. Iza karboniziranih olupina automobila i mopeda, spaljenih tijekom nedavnih nereda, kriju se brojna gradilišta. Općenito je Pariz uoči Olimpijskih igara iduće godine veliko gradilište; u Saint-Ouenu je 30 posto kvarta pod rekonstrukcijom, a ono što je nekad bila nepoželjna zona sada lagano postaje iduća meta za gentrifikaciju kroz širenje linija javnog prijevoza.
I sam Stade Bauer je, prikladno, veliko gradilište.
Trenutno nema tribine nazvane po Rinu Della Negri, nekadašnjem igraču koji je kao član Pokreta otpora 1944. ubijen s riječima “pozdrav mom Red Staru” na usnama; srušena je u sklopu rekonstrukcije stadiona koja je upravo u tijeku, a kad se Red Starovi ultrasi na nju vrate, iza tribine će niknuti stambeno-poslovni kompleks, dok će bočna tribina odsad primati dvostruko više ljudi. Planovi za potpuni završetak tih radova kreću se do početka Igara 2024.
Samim tim što je cijeli stadion gradilište, teško je bilo i pronaći uopće klupske prostorije; one se kriju iza jednih malenih vrata koje na prvu djeluju kao nekakav ulaz za radnike. No, ljudi u klubu su vrlo srdačni, naviknuti na česte iznenadne posjete pojedinaca zainteresiranih za čuti više o tom kultu nogometnog Pariza, odnosno njegovih perifernih dijelova.
“Na prvu sam pomislio da ste ovi Španjolci koji su se najavili doći u posjetu”, uz smijeh veli Paul, koji je u klubu od 2015. i vidio je velike promjene — dobre promjene, pitate li njega, ali iskreno napominje da one ne sjedaju svima. “Jako puno ljudi iz čitavog svijeta dolazi u prolazu.”
Na zidovima klupskih prostorija dominiraju slike Red Starovih ultrasa u elementu, ali odnosi između navijača i uprave nisu baš bajni. Tvrda navijačka jezgra građena je kroz pitanje identiteta koji počiva na inkluzivnosti; u njene su redove dobrodošli svi koji Red Star prvenstveno vide kao simbol te specifične i uvelike demonizirane lokalne zajednice. Za njih možda i nije toliko bitno što je klub potonuo do trećeligaške razine sve dok etos oko njega održava njihove vrijednosti, ali za Patricea Haddada, filmskog producenta koji je 2008. kupio klub, vrijednost ipak ima nešto drugačije značenje.
Njegovi su planovi uključivali izgradnju novog stadiona, pogotovo kad je zbog pravila licenciranja u Ligue 2 Stade Bauer zaista i trebao određenu rekonstrukciju. Dok su ti radovi trajali, klub je igrao svoje domaće utakmice u Beauvaisu, gradiću kakvih 80-kilometara od Saint-Ouena. Jasno, kad za odlazak na ‘domaće’ utakmice trebate prevaliti 160 kilometara — i to često u terminu radnog tjedna, što je još jedan razlog za navijačke prosvjede — prosjek gledanosti drastično opada.
No, puno veći krimen i od planova selidbe s Bauera za navijače je predaja kluba u ruke američkog konzorcija 777 Partners, koji od lani ima većinski udio u klupskom vlasništvu. U pitanju je ulagačka tvrtka koja je proširila svoje djelovanje i na sport, a Red Star je dodan na listu klubova u kojima ima vlasnički udio; od Genoe, Seville i Standarda iz Liègea pa do Vasca da Game i Melbourne Victoryja.
Prosvjedi su bili ogromni, uključivali su i lanjski prekid domaće utakmice protiv Sètea nakon što su navijači zasipali teren pirotehnikom. Podršku su im dale i brojne javne ličnosti i političari, koji su u otvorenom pismu objavljenom u Le Mondeu pozvali na zaštitu klupske tradicije : “Za nas je Red Star zajedničko dobro koje ne smije biti žrtvovano na oltaru profita”, stoji u njemu. “Obranom Red Stara štiti se i drugačija vizija onoga što nogomet danas predstavlja”.
Preko puta stadionskog gradilišta nalazi se malena birtija Olympic, koja i letimičnim pogledom na nju govori da je nadzirala čitavu tranziciju kako kvarta, tako i kluba. Njen je šarmantni interijer, a koji uključuje klasičnu drvenariju iz nekih drugih vremena i limeni šank upotpunjen gomilom naljepnica, šalova i fotografija, odnosno isječaka iz novina vezanih uz kult Red Stara. Za šankom stoji gazda Akli, čovjek nešto poodmakle dobi koji i na tako nasumični dan izvan nogometne sezone svoje mušterije poslužuje u majici tamošnjih ultrasa. Punih 27 godina vlasnik je birtije koja postoji koliko i stadion, sad već preko 100 godina.
Na moje iznenađenje, Stari Akli spremno pozira za fotografiju, uz napomenu da “njegove fotografije ionako već dugokolaju svijetom”. Slično kao i u sam klub, u njegov Olympic često zađu putnici-namjernici koji žele upiti atmosferu Red Stara i kvarta. Za tim se šankom na dane utakmica gomilaju horde navijača u potrazi za okrijepom, ali ostatak tjedna kafić postaje utočište kvarta, dopuštajući i beskućnicima — kojih ne manjka — da barem dobiju osvježenje i malo ‘ubiju oko’ za jednim od stolova. “Nekad je ovo bilo gotovo pa malo selo, samo za sebe i svoje ljude”, govori Akli. “Stvari se danas mijenjaju, ali i dalje ima puno humanosti među žiteljima”.
Postoji bojazan da će i njegov Olympic snaći teška ruka gentrifikacije; u ulici do stadiona, gdje i dalje stoji kuća starog doktora Bauera s posvetom, već se otvorio nekakav hipsterski multimedijalni centar, kao i sushi bar odmah preko puta. Paul iz kluba naglašava kako je kvadrat stana u Saint-Ouenu prije samo nekoliko godina iznosio ‘pristupačnih’ 5.000 eura, dok je sada već i tu bliže astronomskih 10.000. Budućnost kvarta neizvjesna je, baš kao i budućnost kluba; načelno se radi o ‘unaprjeđenju’ uvjeta, ali to dolazi po cijenu zatiranja svega što je taj kvart, a i Red Star, učinilo pričom za sebe.
Zasad je stvar, ‘ratnom’ stanju u gradu unatoč, i dalje barem donekle pod kontrolom. Klub se i dalje oslanja na vrijednosti koje mu je Rimet usadio po osnivanju; Red Star Lab je, primjerice, ime projekta kojim stotine djece u klupskoj akademiji uči ne samo nogometnim vještinama, već u njih pokušava usaditi i neke dublje društvene vrijednosti. Kroz Lab se uče raznim vještinama, što je posebno bitno u dijelu Pariza koji je društvo kroz povijest odbacivalo; sada se ta djeca iz siromašnih pozadina uče fotografiji, uličnoj umjetnosti, kulinarstvu, plesu. Izrađuju svoj fanzin uz pomoć profesionalnih novinara i umjetnika iz kvartova iz kojih dolazi navijačka baza, uče se sami krpati svoje kopačke u radionici lokalnog postolara.
Isto tako, generalni klupski sponzor je neprofitna organizacija LinkedOut, čije ime sugerira svojevrsni antipod poslovnoj društvenoj mreži LinkedIn. LinkedOut inače kontinuirano radi na reintegraciji beskućnika i ostalih obespravljenih članova populacije natrag u društvo kroz pomoć u pronalasku poslova.
Utoliko Rimetov ideal i dalje živi, ali priča o Red Staru sada postaje priča o Parizu koji se bori sa suprotnim polovima vlastitog identiteta.
Zaista, težina tradicije ovog kluba iziskuje da se Paris Saint-Germain uopće nema ni razloga spomenuti, jer je ona sama po sebi garancija toga da priča o eventualnom životu u sjeni bogatih ‘susjeda’ djeluje sporedno. Red Star je simbol ovog drugog, neuglednog Pariza u kojem taksisti teatralno zaključavaju vrata automobila kako se bijeli gost ne bi osjećao nesigurno vidjevši da netko u siromašnijoj četvrti šeta po cesti. Na Stade Baueru tih razlika nema; ondje se ponose svojim statusom i manjkom glamura, jer je to ono što nogomet i predstavlja. Pariz, međutim, nekako i dalje insistira na tome da sve ono čega se stidi i što odbacuje, bez obzira na to što je takvo okruženje integralni dio njegova duha, pretvori u kudikamo sterilniju verziju sebe.
Red Star je sada klub na raskrižju. Još bitnije, i na braniku borbe protiv kasapljenja jedne tako čvrste zajednice okupljene oko nogometa. Pariz u svojim dijelovima zaista ne djeluje kao grad za čovjeka, kako je to sročio Waits, ali Red Star je jedna od onih stvari koje ga demantiraju.
