Na suncu i sjeni

Sam svoja žrtva

Na kraju drugog Tudorova mandata u Hajduku

Kako to obično biva, kada se i konačno potvrdilo ono što se danima čekalo, a to je informacija da Igor Tudor i službeno, naprasno napušta Hajdukovu klupu drugi put u svojoj trenerskoj karijeri, ljudi su okrenuli poglede u prošlost.

Najčešće se ovih dana vrte njegove izjave s predstavljanja krajem prosinca prošle godine, tjedan dana prije nego što će s prvim danom siječnja Tudor i formalno preuzeti prvu momčad, pet godina nakon što se pred početak proljetnog dijela prvenstva ‘pokupio’ preko noći. Jedni se sada vraćaju na njegovu izjavu o “skromnosti i poniznosti, u najboljoj vjeri”, drugi o onome da “ne traži nikakve alibije”, a vjerojatno se najviše ljudi sada vraća na rečenicu kako su “nikakve mogućnosti” da i ovaj put sam ode, već ga “mogu samo smijeniti”.

To je sve očekivano i sasvim razumljivo. Navijačka je populacija oko Hajduka već tada dobrim dijelom bila sumnjičava, pošto je još uvijek u mislima svjež način na koji je napustio klub u svom prvom mandatu, iako je bio miljenik mnogih. Za Hajduk se, pet sušnih godina poslije, povijest ponovila i Tudor je digao sidro nakon mandata koji je na kraju bio sušta suprotnost svemu što su on, ali i suradnici mu Mario Stanić, Ivan Kepčija te Marin Brbić tada najavljivali. Hajdukovi navijači su umorni i razočarani, ali kao da se uvijek nađe način kako ih učiniti još umornijima i još razočaranijima.

Pitanje koje, međutim, i sada prolazi ispod radara je ono koliko je Tudor danas različit od onog Tudora iz prvog mandata.

Zbrajajući njegove vlastite misli, rečenice i na kraju poteze, dolazimo do zaključka da je Tudor naprosto kudikamo lošiji i pogubljeniji nego što je to bio u veljači 2015.

“Ja osobno ne mogu reći koliko sam bolji”, započeo je kad mu je bilo postavljeno. “Sigurno da iskustvo nije malo, u postocima mi je teško mjeriti. Mislim da sam i po drugim pitanjima, prvenstveno nekakvih psiholoških odnosa unutar svlačionice, dosta napredovao, a nogometno nekakvo znanje koje trener po meni mora imati uvijek… Normalno da se napreduje svaki dan i vrijeme će pokazati, ali sigurno da sam bolji trener.”

U ovih pet godina koliko ga nije bilo na Poljudu Tudor je impresivno podebljao svoj CV, trenirajući klubove poput PAOK-a, Galatasaraya i Udinesea, što je za Hrvata koji je u međuvremenu tek prevalio 40. rođendan stvarno impozantan podvig. No, u svakom od tih klubova postojao je problem, pa i u onom nesretnom Karabüksporu, gdje su ga očekivali na treningu dok je on u Istanbulu parafirao ugovor s turskim velikanom. U PAOK-u su ga, osim zbog loših rezultata, smijenili i zbog “uvredljivih komentara na račun kvalitete momčadi”, dok je u Galatasarayu krenuo u rat sa dijelom svlačionice pokušavajući napraviti čistku, samo da bi na kraju bio očišćen on sam. Turbulentno je bilo i u Udinama, gdje prvo nije prihvatio produljenje ugovora, samo da bi se godinu dana kasnije vratio i dobio otkaz uslijed loših rezultata.

I zato je baš pitanje koliko je on različit, a ne nužno bolji ili lošiji, najbolje moglo u tom trenutku dati smjernicu njegova napretka. Napredak u igri je, uostalom, pokazao na terenu, ali s njim priča nikada nije stajala samo u tom segmentu, jer je i u onom prvom mandatu na Poljudu davao naznake da jako teško ostvaruje mentalnu tranziciju između igračkog vođe u svlačionici u ulogu trenera. Te dvije uloge su zapravo vrlo različite, a koliko god navijači vapili za čvrstom rukom, rješenje nije u tome da treneri svoje ideje i autoritet nameću stvaranjem atmosfere straha ili nerezonskim otvaranjem frontova pod egidom čovjeka koji, eto, “kaže ono što misli”.

I na stranu sve dobre strane i pogreške koje je uporno ponavljao od Grčke, preko Turske pa do Italije; ovaj povratnički mandat pet godina kasnije bio je Tudoru savršena prilika da zaista pokaže koliko je napredovao kao trener, ali i kao čovjek. Koliko je zreliji, odmjereniji; koliko je manje “mamlaz”, a više mister, poput svog starog mentora Edoarda Reje.

Njegov prethodnik Damir Burić ostavio je momčad u strukturalnim problemima, ali i s još uvijek ugodnom bodovnom zalihom koja je Hajduk držala na drugom mjestu ljestvice. Također, Hajdukova momčad prema Transfermarktu još uvijek vrijedi preko 23 milijuna eura, čak i nakon porazne sezone, što je za pet milijuna eura više od Rijeke i Osijeka, a čak 10 i pol milijuna eura više od Lokomotive koja je na kraju završila kao drugoplasirana. Igor je to znao, zato i je pričao da je situacija u Hajduku drugačija utoliko što problem više nije do te mjere financijski, već znatno više psihološki. Podršku je tražio, dobio ju je kao rijetko koji trener u modernoj eri, a na njemu je bilo da — opet njegovim vlastitim riječima — “stvori vrijednost” ako on sam “ima kvalitetu” za to.

Zbrajajući njegove vlastite misli, rečenice i na kraju poteze, dolazimo do zaključka da je Tudor naprosto kudikamo lošiji i pogubljeniji nego što je to bio u veljači 2015., kada je zaratio sa klupskom upravom navodno oko neodobravanja transfera stopera iz slovenske lige.

Hajduk u ovom Tudorovom mandatu nije imao ništa. Ni igre, ni rezultata. Gubila se u konstantnim pretumbacijama i kadrovskim lutanjima s, ponovit ću, uvjerljivo drugom najskupljom ekipom i ligi i onom koja je čitavu kalendarsku 2019. provela kao druga po broju prikupljenih bodova, osvojivši ih sedam više od Rijeke i 13 više od Osijeka.

Skromnost i poniznost s te prve presice se proporcionalno topila kako je postajalo sve jasnije ne samo to da Tudor nema nikakvo pravo sistemsko rješenje, već da uopće ne uspijeva detektirati odlike igrača koje ima na raspolaganju. Posegnuo je i za starim trikom i nerezonski gurao mlade igrače u vatru kada je postalo jasno da je Hajduk u igri za drugo mjesto samo još u teoriji, samo da bi ih — kada su se, naravno, ti klinci gubili u izostanku jasnih uputa — naknadno prozivao da “nije stvar u sustavu”, već da “za dobivati utakmice treba nešto više”.

Psihološke odnose o kojima je također govorio kao o segmentu u kojem je napredovao regulirao je na potpuno kriv način. Nije samo lamentirao oko razine igre mladih igrača, već je u nekoliko navrata provlačio misao kako mu, eto, samo trebaju “dva macana” u vrhu napada, kao da je u pitanju čarobni štapić s kojim se preko noći mogu riješiti svi sistemski problemi kojima on sam nikako nije mogao doskočiti.

Previdio je pritom činjenicu da u sastavu, osim Mije Caktaša koji je ponovno zabio 20 golova i kojem je obrana titule najboljeg ligaškog strijelca izmakla za dlaku, ima i Jaira, znanca iz PAOK-ove svlačionice koji je lani zabio 13 golova te Samuela Eduoka, čovjeka koji čitavu sezonu kao da nije uopće znao gdje točno stajati i što činiti, ali je svejedno u minutaži koja je ekvivalent 18 odigranih utakmica ukrcao 11 golova i dodao im četiri asistencije. Logika da će nova imena zamaskirati šire probleme pala je u vodu kada je i s dvojicom novih stopera, Nihadom Mujakićem i Kristianom Dimitrovom, tobože spremnima odgovoriti zahtijevima njegove vizije igre sa trojicom u zadnjoj liniji, Hajduk primio čak 24 gola u 18 utakmica.

A sva ‘skromnost’ i ‘poniznost’, ako ih je kod njega ikada i bilo, nestale su čim se susreo s kritikama. Onaj obračun s novinarom Slobodne Dalmacije Antoniom Juričićem, kojemu je posvetio jednu press konferenciju kako bi ga podlo pokušao diskreditirati izvlačenjem za njegovu priču sasvim irelevantnih podataka iz Juričićeva privatnog života, potez je nalik onome bahatog derišta kojem je čitav svijet kriv što nije dobio neku igračku, kao i jedan od općenito sramnijih momenata koje su Hajdukovi treneri priuštili sebi, ali i klubu.

Paradoksalno je da je njegova frustracija rasla što je dobivao veće povjerenje klupske struke, koja se namjerila na to da pokaže spremnost na kontinuitet — radi, tako na kraju ispada, kontinuiteta samog. Od čovjeka kojem se, eto, vlastiti otac čudio što se odlučio vratiti u Hajduk — pokušavajući nam, kao i neki drugi domaći treneri prije njega valjda poručiti kako on klubu radi nekakvu uslugu — Tudor je tu svoju ‘žrtvu’ naglo počeo formulirati kroz konstantne signale kako je “spreman otići”. Bila je to tek nakana da nahrani taj svoj okrhnuti mesijanski sindrom i dobije novu rundu Stanićeve i Kepčijine podrške.

No, čak je i on znao da sve to skupa nema smisla i da prvom prigodom valja pobjeći od sebe samog.

Nisu ga dokrajčili rezultati, lutanja, svađe i rasprave, već baš to što je u Split došao dokazati samom sebi nešto unutar idealnog utočišta, onog u kojem je on bez obzira na ono što se dogodilo te 2015. za mnoge još uvijek Uno di noi i talentirani domaći mulac spreman zbog Hajduka i plakati pred kamerama i otresito braniti svoje zamisli. Ali kao da je od te energije i tih zamisli ostala samo negativna, frustrirajuća ljuštura koje se Hajduk ponovno riješio, ali on s njom mora nastaviti dalje.

Tu se negdje krije i odgovor zbog čega bi jedan i dalje mlad trener s vrlo dobrim samostalnim CV-om odjednom pristao ponovno u svom ‘domu’ okaljati obraz bijegom u ulogu pomoćnika, pa makar to bilo i u Juventusu. Naravno, Juventus je jedan od najvećih europskih klubova i uloga asistenta tu garantira da će ostati na radaru u okruženju koje je njemu vrlo poznato i blisko, makar je svojedobno u intervjuu za kasnije upokojeno hrvatsko izdanje magazina FourFourTwo Juventus nazvao “bezosjećajnim strojem u kojem je najvažniji profesionalizam” i u kojem, ukoliko nisi dobar, “stiže noga u guzicu, bez buketa cvijeća”.

Lako je moguće da tu sporednu ulogu sada prihvaća znajući da je u Hajduku on bio taj koji je tukao samog sebe nogom u guzicu dok se nije po drugi put izbacio naglavačke van. Ta će mu uloga dati prostora da konačno odradi samorefleksiju i sam sebi ponudi novu mogućnost da odgovori na ono isto pitanje na koje nije znao odgovoriti na svom drugom poljudskom predstavljanju. Jako je malo onih hajdukovaca kojima je Tudor nakon ove epizode i ovakvog rastanka ostao Jedan od nas; sada je za njega pravo pitanje kako opet postati svoj.